Piše: Elvir Duranović / Preporod
Austro-Ugarskom okupacijom 1878. godine Bosna i Hercegovina iščupana je iz okrilja orijentalno-islamske i, ne voljom Bošnjaka, gurnuta u čvrsti zagrljaj zapadno-kršćanske kulture i civilizacije. Uz mnogobrojne društvene promjene koje je ulazak naše države u evropsku kulturnu zonu krajem XIX stoljeća donio, na ideološkoj ravni desila se krupna promjena uvođenjem tržišne ekonomije unutar koje čovjek više nije percipiran kao savršeno biće Božije, već kao čovjek – radnik i čovjek – potrošač. Odvajanje Božijeg ruha (duha) od čovjeka neminovno je vodilo njegovoj desakralizaciji, a marginaliziranje božanske etike i čovjekovoj dehumanizaciji čime su stvorene pretpostavke za stravične zločine počinjene tokom Prvog i Drugog svjetskog rata te genocid u Srebrenici tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995).
Ideologija materijalizma kao podloga tržišnoj ekonomiji protuteža je duhovnosti koju u svim sferama života želi potisnuti i zamijeniti. Lijepo je to objašnjeno u poučnoj hikaji koja se vezuje za Nasrudin-hodžu. Naime, jedne prilike ljudi su vidjeli Nasrudin-hodžu kako pokušava podići veliko stablo. Pokušavši da ga na sredini čitavog podigne nije uspio. Zatim je otišao na jednu stranu stabla i uspješno ga malo podigao. Otišao je potom na drugu stranu, pa je i nju djelimično podigao. Kad su ga prisutni, začuđeni njegovim ponašanjem, upitali o tome, on je odgovorio: „Pokušao sam da podignem cijelo stablo pa nisam uspio. Zatim sam ga djelimično podigao na stranama. Tako je i s dunjalukom (ovim svijetom) i ahiretom (budućim svijetom). Onaj ko želi oba svijeta neće ih dobiti. Čovjek može imati ili ovaj ili onaj svijet.“ Duhovnost i materijalizam jedno drugo isključuju.
Desakralizacijom čovjeka i njegovim svođenjem na radnika i potrošača materijalizam nudi zasebno viđenje svijeta, pri čemu duhovne i etičke vrijednosti religije koristi za promociju sopstvenih vrijednosti i simbola. Vrijeme koje je iskonskim izvorima vjere podijeljeno na osiguravanje potreba čovjeka i posvećenost Bogu, obogaćeno blagdanima, tim divnim bojama svetog unutar preovlađujućeg sivila profanosti, tržišna ekonomija svela je na radne dane u sedmici kojima čovjek privređuje i vikend koji koristi za trošenje zarađenog. Vjerske blagdane tržišna ekonomija zamijenila je praznicima, danima praznim od posla, a plemenitu ljudsku potrebu za darivanjem i usrećivanjem najmilijih svela je, kroz velike praznične popuste, na nezajažljivi konzumerizam – prepuštanje ljepotama ovog svijeta i materijalnim dobrima.
To se posebno osjeti krajem kalendarske godine. Iza velikih novogodišnjih sniženja i blještavih reklama počiva hladni proračunati materijalizam koji mami i privlači čovjeka da nakon mukotrpnog rada nemilice troši kako bi u tom vrzinom kolu rada i trošenja zarađenog protraćio život ostajući duhovno prazan. U tom smislu, promatrajući muslimane danas jasnije se uočavaju veze između izjava Božijeg Poslanika, a.s., koji je u dvije različite okolnosti upozorio svoje sljedbenike na dva fenomena koji će im se desiti u budućnosti: slijeđenje kršćana i židova te opijenost dunjalukom, materijalizam. Štaviše, Poslanik, a.s., je naglasio da je pretjerana ljubav prema ljepotama ovog svijeta za njegove sljedbenike pogubnija od mogućnosti prelaska na drugu religiju.
Kroz mehke, kulturne utjecaje zapadno-kršćanskog svijeta krajem kalendarske godine intenzivnije svjedočimo odvijanju procesa na koje je Allahov Poslanik, a.s., upozorio. Na pojavnoj ravni obilježavanje Nove godine predstavlja kulturni fenomen bez religijskog karaktera, pa se o obilježavanju Nove godine ne može govoriti u smislu dozvoljenog ili zabranjenog. Svejedno je pri tome, da li se Nova godina dočekuje provodima u sjajnim, skupim hotelima i restoranima ili bježanjem od tog blještavila u okrilje Noći Kur'ana. Nekada iza Drugog svjetskog rata neki zabrinuti tradicionalni Bošnjak upitao je Huseina Đozu o muslimanskim teferićima na nemuslimanske blagdane na šta je on odgovorio: „Znam da su i u mom kraju (Goraždu) muslimani pravili teferiće na Petrovdan, Jurjev, Vidovdan, Spasovdan itd. Ti teferići bili su isključivo muslimanski. Ukoliko ih ima još negdje, čini se da su potpuno izgubili vjersko obilježje i dobili karakter narodnog veselja i teferića.“ Obilježavanje Nove godine narodno je veselje i teferić koji se, kao i bilo koji drugi teferić, za Prvi maj recimo, može provesti na primjeran (dozvoljen) ili neprimjeran (pokuđen) način.
No, važno je znati da iza svakog kulturnog utjecaja stoji određena ideologija sa sopstvenim simbolima. Iza Djeda Mraza, simbola konzumerizma, pojavljuje se materijalizam, ideologija na kojoj se temelji zapadnjačko razumijevanje života. Ispod tog sloja pomalja se kršćanstvo čijem je svecu, sv. Nikoli, konzumerizam dodijelio lik sitog, debeljuškastog djedice sa sijedom kosom i dugom bradom, obučenog u prepoznatljivu crvenu boju da raspiruje mit o nužnosti trošenja teško zarađenog novca na novogodišnje darove. Usvajanjem kulture novogodišnjeg darivanja, koje na izvanjskoj ravni nema religijsko značenje, svjesno ili ne usvajaju se određene vrijednosti materijalizma i kršćanstva.
Slično je i s obilježavanjem Nove godine. Iza opće civlizacijskog kulturološkog fenomena obilježavanja Nove godine u prvom sloju pojavljuje se ideologija kršćanstva kroz učenje o rođenju Isusa Krista (Isa, a.s.) po kojem se računaju godine nove ere. U drugom sloju ispod ovoga leži rimski paganizam. Mjesec januar dobio je ime po božanstvu Janusu koje prema legendi ima dva lica, jedno okrenuto prema staroj, a drugo prema novoj godini. Dakle, proslavljanjem Nove godine na kulturološkoj ravni muslimani zajedno s drugim narodima podržavaju paganske, odnosno, kršćanske simbole što je praksa koju je Allahov Poslanik, a.s., osudio riječima: Ko oponaša neki narod, on je od njih.
(Preporod.info)
