Hasan Čengić: Referendum za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i neke aktivnosti Alije Izetbegovića

U hiljadugodišnjoj povijesti Bosne, od čega je manje od sto četrdeset godina Bosne i Hercegovine, bilo je mnogo važnih događaja i datuma, slavnih i očajnih, većih i manjih, ali Referendum za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, kao osnov za proglašenje nezavisne, suverene, moderne, demokratske države Bosne i Hercegovine i njezino međunarodno priznanje, najvažniji je politički i pravni događaj! Blizina toga događaja ovome trenutku otežava nam njegovo istinsko razumijevanje.

Šta je bio Referendum u Bosni i Hercegovini 1992. godine?

To je bio posljednji čin kraja /gašenja/ Jugoslavije.

Šta je bila Jugoslavija?

Nemoguća zemlja. Ona je napravljena, a ne rođena. Ona nije nastala na način kako obično nastaju države: voljom njezinih stanovnika, borbom njihovih elita, okupacijom teritorije, revolucijom poniženih, ili voljom i vizijom moćnog ili mudrog vođe. Ništa od toga. Da bismo predstavili njezin nastanak, potrebno je otići znatno dublje u prošlost.

Rimska imperija i rijeka Drina

Jedna od najvažnijih društvenih struktura u historiji Evrope jeste, svakako, Rimska imperija. U obje njezine verzije, Zapadnoj i Istočnoj, trajala je oko 1.500 godina i zauzimala prostor od Iraka i Palestine na istoku, preko Male Azije, Balkana, Apeninskog i Pirinejskog gorja do Britanije na zapadu. Započela kao paganska, s Imperatorom a onda i Senatom, završila je kao kršćanska, s autokratom i Crkvom. Počela je u Gradu sunca – Rimu, a završila u Gradu Konstantina – Istanbulu. Sve vrijeme njenoga trajanja, prostor Bosne je bio u direktnoj ili indirektnoj vezi s ovom imperijom. Tačnije, ova imperija je ili prolazila kroz Bosnu ili pored Bosne, nikada je ne ostavljajući izvan utjecaja. Bosansko stanovništvo ne samo da je bilo politički, institucionalno i ekonomski utemeljeno, određeno i ograničeno njome, nego je i suštinski, vjerski – značajnim brojem, bilo uključeno u zapadnu ili istočnu verziju kršćanstva, katoličanstva ili pravoslavlja; postajući na taj način temeljno određeno novim vjerskim pripadanjem, nastojeći nekršćanske susjede ”utjerati u suru”. Tako su ”dobri Bošnjani” bili stoljećima meta utjerivanja u ”pravu vjeru”.

Godine 395. n.e. nakon duge borbe između Imperatora i Senata u Rimu, Rimsko carstvo se dijeli na Istočno i Zapadno, Teodosijeva linija. Granica: prirodna, politička i državna je rijeka Drina.* Postojali su kraći ili duži periodi pomjeranja te granice, više na zapad ili na istok, ali je Drina uvijek bila to – granica. Najduži period pomjeranja te granice, a bilo je pomjeranja i u srednjem vijeku između Srbije i Bosne, uključujući Tvrtkovo upravljanje Raškom, jeste vrijeme Osmanske imperije. Četiri stotine godina prelaska preko Drine na zapad, ali ne u korist ijednog kršćanstva – katoličkog ili pravoslavnog.

Za vizantijsko i srpsko pravoslavlje Drina je bila ta magična crta koju treba preći na Zapad, a za Vatikan i evropsko katoličanstvo Drina je bila minimum prema Istoku koji se ne smije izgubiti. Ko još drugi živi uz tu granicu bilo je manje važno, ali ona druga strana, ortodoksna ili katolička, smatrana je rivalom koji ne smije preći na ”našu teritoriju”.

Jedinstven slučaj suživota ovo dvoje u jednoj državi bio je period Kraljevine SHS/Jugoslavije od 1918. do 1992. g.

Najupečatljiviji primjer koliko je ova granica bila ne samo regionalno važna, nego globalno nedodirljiva, ne samo politička nego ideološka i psihološka crta razdvajanja dva svijeta kršćanske, istočne i zapadne tradicije, jeste činjenica da su se tri strane na Jalti: Amerika, Engleska i Sovjetski Savez, tj. Ruzvelt, Čerčil i Staljin 1945. g. dogovorile da će Jugoslavija kao država ostati u njezinim granicama, ali sferama utjecaja istočno i zapadno od Drine: Zapadna i Ruska u jednoj državi! Tada se nisu dogovorili, barem ne javno, ko će upravljati jednom državom sa dvije sfere utjecaja.

Održavanje balansa u odnosu na te dvije sfere utjecaja je određivalo rok trajanja te privremene državne tvorevine.

Tako su odlučujući svjetski politički činioci, nakon hiljadu pet stotina godina, potvrdili Drinu kao ”granicu svjetova”.

Svako ko želi razumjeti tok povijesti u ovom dijelu Evrope i svijeta, ili razumjeti trenutne odnose u ovom regionu i šire, mora razumjeti geostrateško značenje rijeke Drine.

Formiranje Kraljevine SHS

Ko je prvi inicirao formiranje Kraljevine SHS/Jugoslavije, teško je sa sigurnošću reći. Ipak, dvije su važne činjenice u vezi s tom državom: od srednjeg vijeka, od petog i šestog stoljeća, nikada na jugoistoku Evrope ili na zapadu Balkana nije postojala svejužnoslavenska država nastala kao rezultat povijesnog razvoja. Na istom tom prostoru postojalo je više slavenskih država (Bosna, Srbija, Hrvatska), ili država u čijem su sastavu bili određeni južnoslavenski narodi. Ideju o formiranju države Južnih Slavena nisu predložili narodi, nije to bila izražena volja naroda, već elita: vladajuće elite Kraljevine Srbije, emigrantskih krugova Hrvata, Slovenaca klerikalaca i vladajuće elite Kraljevine Engleske. Ako nije jasno ko je pokrenuo ideju južnoslavenske države, jasno je zašto je pokrenuo. Prvi svjetski rat je označio završetak jednog i početak drugog svjetskog poretka: Prvi svjetski rat je trebao ukloniti tri carevine: Rusku, Tursku i Latinsku (Austro-ugarsku). Zato je London trebao formiranje vještačke države na Balkanu putem koje bi kontrolirao prostor oslobođen od te tri carevine.

Krfska deklaracija iz jula 1917. g. potpisana od strane predstavnika Kraljevine Srbije, emigranata iz Hrvatske i slovenačkih klerikalaca, podržana od vlade britanske krune, obznanjuje ideju o formiranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Ulogu ”čuvara” dobijaju Srbi i srpski monarh, dovoljno antiturski, antilatinski i antikomunistički (ruskog cara srušila je Oktobarska revolucija). Srbi su za Britaniju ”Čuvari kapije”, s istoka od Turaka i Rusije, a sa zapada od Austrije i Njemačke. Amerika je, u tom času, bila žirant ove engleske formule.

Smatra se da je teroristička organizacija Mlada Bosna, sastavljena od srpskih mladića, pretežno iz Bosne i Hercegovine, djelovala pod direktnim utjecajem obavještajne službe Srbije, čiji su oficiri imali saradnju sa britanskim službama sigurnosti, pa da je na taj način Sarajevski atentat 1914. g., na austrougarskog prestolonasljednika, bio okidač za početak Prvog svjetskog rata, čiji je krajnji rezultat uklanjanje triju imperija koje su do tada bile rivali Britanskoj imperiji, stvarnom pobjedniku Prvog svjetskog rata.

Pregažena agresijom Austro-Ugarske i Njemačke, Srbija je imala interes savezništva s Engleskim kraljevstvom u pokušaju da spasi državu Srba, istovremeno praveći tampon- zonu: Bosna, Hrvatska, Slovenija, prema Austriji, Mađarskoj… i ostvarujući hegemonističke ciljeve vladanja ”slavenskim zemljama” preko srpske krune. Nakon Krfske deklaracije Srbija je dobila podršku Engleske i Francuske i zajedno s njima probila Solunski front, porazila Nijemce i Austrijance i tako postala faktor Prvog svjetskog rata.

Na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1918. g. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nijedna velika sila nije službeno priznala, a Kraljevinu Srbiju koja je pozvana na Konferenciju nisu također prihvatili za učesnika, jer je ona u međuvremenu ušla u sastav Kraljevine SHS.

Godina 1917, u kojoj je objavljena Krfska deklaracija, godina je Oktobarske revolucije i Belfurove deklaracije, događaja koji će snažno obilježiti cijelo dvadeseto stoljeće, a na određeni način se nastaviti i u dvadeset prvom stoljeću.

U raspravama kod pripreme Krfske deklaracije učesnici su istakli ”vjerski problem kao ozbiljan i težak. Posebno se uzimalo da je muslimanski problem težak, ali da Muslimani, s državnog gledišta, ipak ne mogu smetati”… (Nikola Pašić). U Jugoslavenskom odboru u Londonu nije bilo predstavnika Muslimana (iz Bosne i Hercegovine u tom odboru su bili: Dušan Vasiljević, dr. Nikola Stojanović i dr. Milan Srškić). Na Krfsku konferenciju, također, nisu bili pozvani Muslimani.

U vezi s raspravama o uređenju Bosne i položaja Muslimana na Krfskoj konferenciji, Stojan Protić je, izjavljujući da ima rješenje za Bosnu, rekao: ”…kada pređe naša vojska Drinu, dat ću Turcima dvadeset četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena da se vrate na pradedovsku veru, a što ne bi htelo, to poseći, kao što smo u svoje vreme uradili u Srbiji” – prema sjećanju Ivana Meštrovića.

U oktobru 1918. g. pristupilo se osnivanju Narodnog vijeća SHS kao jedinog predstavnika Južnih Slavena sa područja Austro–Ugarske. U pripremi konstituirajuće skupštine Narodnog Vijeća, pripremni odbor kaže: ”Muslimane nijesmo uvrstili u nijednu grupu…” U središnji odbor Narodnog vijeća SHS iz Bosne i Hercegovine ušlo je svega šest članova i dva zamjenika (četiri Srbina i četiri Hrvata). Tek kasnije su ”…kooptirana još dva člana Muslimana.”

Muslimani nisu bili subjekt pregovora o formiranju – nametanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa ne nose odgovornost za njezino djelovanje i njezinu sudbinu. Povodom neravnopravne zastupljenosti Muslimana u prvim predstavničkim organima, izneseni su javni prigovori… da su Plenumom Narodnog vijeća, tek naknadno postavljena dvojica Muslimana, dok u Centralnom odboru… nema nijednog Muslimana u kome Bosnu i Hercegovinu zastupaju tri Srbina i tri Hrvata. Prva slobodna vlada Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine sastavljena je od šest Srba, četiri Hrvata i jednog Muslimana. Sličan omjer zastupljenosti je išao i prema nižim organima vlasti. Od 20. decembra 1918. g. u Zemaljskoj vladi u Bosni i Hercegovini nije bilo nijednog Muslimana na položaju načelnika odjeljenja i povjerenika, pa su tek u martu 1921. g. postavljena četiri Muslimana na temelju sporazuma JMO – Nikola Pašić, kao uvjet za podršku njegovoj Vladi i donošenju Vidovdanskog ustava. To je u Sarajevu smatrano ”hotimičnom bezobzirnošću prema Muslimanima”.

Politika Srpske vlade je smatrala Bosnu i Hercegovinu srpskom zemljom, što se vidi i iz instrukcija vojvode Mišića (7. novembar 1918. g.) ”… da bi bilo od velikog srpskog interesa ako bi se Bosna i Hercegovina što pre izjasnila za ujedinjenje sa Srbijom… potrebno bi bilo da se ovo ujedinjenje izvrši što pre, te je i vaša akcija sa najvećom diskrecijom nužna po ovom pitanju jedino sa Šolom…”

Formiranje JMO i pozicija Muslimana

Imajući na umu realno stanje na terenu i hegemonističke namjere Srbije, Muslimani već 1919. g., nakon niza beznačajnih partija, formiraju Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), koja će u naredne dvije decenije imati skoro monopol na predstavljanje Muslimana u Bosni i Hercegovini i Kraljevini.

Od samog početka nove državne tvorevine u njoj se vodi borba između centrista (unitarista) i federalista, koja u biti ide po principu: Srbi na jednu, a Hrvati i Slovenci na drugu stranu. Na jednoj je strani Radikalna stranka Nikole Pašića, a na drugoj HRSS – Hrvatska republikanska seljačka stranka Stjepana Radića koja, također, apsolutno predstavlja hrvatsku politiku.

Naziv Kraljevine, Srba, Hrvata i Slovenaca jasno oslikava ideju ”granice na Drini”, u kojoj su Srbi na istočnoj, a Hrvati i Slovenci na zapadnoj strani rijeke. Ostali: Muslimani, Makedonci, Albanci, Crnogorci i dr. su, što se vidi i iz imena države, nevažni. Teritorijalni, brojčani i politički balans treba da se ostvari kroz ova tri etnička naziva. Jezičak na vagi je monarh/kralj srpski, koji to pokazuje već 1921. g. Vidovdanskim ustavom, 28. juna – na dan Kosovske bitke!

U raspravama o budućnosti, tokom 1918. g. ”Muslimani su za autonomiju Bosne i Hercegovine”, kako kaže general Sarkotić, da bi kasnije Mehmed Spaho smatrao da ”Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslovenskoj državi”.

Jedna od prvih nepopravljivih šteta, odluka katastrofalnih posljedica za ekonomski i društveni položaj Muslimana, je odluka Kraljevske vlade iz 1919. g. o agrarnoj reformi, prema kojoj su kmetovske porodice stekle pravo vlasništva nad zemljom koju su obrađivali. Odnosno, muslimanski vlasnici su ostali bez svoje imovine/zemljišta, a to zemljište su dobili Srbi i Hrvati. ”Samo do jula 1919. g od… muslimanskih zemljovlasnika, oduzeto je, bez naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje”. Od ovog udarca koji je osnažen drugom agrarnom reformom, kasnije ”Muslimani su pauperizirani/osiromašeni, a mnogi završili na prosjačkom štapu”.

Vidovdanski ustav, cjelovita Bosna i Hercegovina

Vidovdanski, centralistički ustav, podijelio je državu na 33 oblasti, okruga. Zahvaljujući Mehmedu Spahi, Bosna i Hercegovina je jedini konstitutivni elemenat Jugoslavije koja je na taj način sačuvala svoj identitet. Prema tom ustavu, Bosna je organizirana u šest oblasti, koje tačno odgovaraju austrougarskim okruzima, odnosno, osmanskim sandžacima. Vidovdanski ustav, koji je predložila Vlada Kraljevine, ”ozakonio je centralistički uređenu monarhiju, s ograničenim pravima parlamenta i vrlo širokim ovlaštenjima kralja”. Ustav je donijet prostom većinom, koju je činilo i 23 poslanika JMO, uz pristanak Vlade da riješi neka vakufsko-mearifska pitanja, poboljša položaj Muslimana, izvrši naknadu muslimanskim zemljovlasnicima za oduzete begluke i kmetska selišta, da Vlada istraži uzroke, krivce za pokolje koji su izvršeni nad Muslimanima/Bošnjacima po prevratu 1918. g… Glavni uvjet JMO prema Vladi da podrži Ustav bio je čl.135, tzv. ”turski paragraf”, kojim je određeno da Bosna i Hercegovina ”ostaje u svojim sadašnjim granicama”, te da postojeći okruzi u njoj ”važe kao oblasti”. Time je … ovim ustavom osigurana teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine, što je osiguralo političko-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Ovakvo ustavno rješenje predložila je i osigurala JMO – muslimanska partija, kao jedina partija iz Bosne i Hercegovine, koja je djelovala državotvorno i mudro, kao pravi predstavnik Muslimana, naroda odanog svojoj Bosni. Ovakvo ustavno rješenje nije predložila ni KPJ. ”Politički život u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obilježen haotičnošću, bezobzirnošću i represijom vladajućih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom”. Kao jedno od glavnih pitanja u Kraljevini SHS nametnulo se ”hrvatsko pitanje”, odnosno pitanje položaja Hrvatske. Radićeva stranka (HRSS), kao najjača hrvatska stranka, zagovarala je Republiku Hrvatsku što je bilo direktno protivno kraljevini, pa je velikosrpski monarhistički režim 1924. g. zabranio rad Radićeve stranke. Godine 1925. Radić se odrekao zahtjeva za republikom, ali ne i za konfederalnom ili federalnom državom.

Radić je, nadalje, više puta u vrijeme formiranja Federalističkog bloka i kasnije isticao hrvatstvo Muslimana, kao i želju da u rješavanju hrvatsko-srpskog spora Bosna i Hercegovina odluči plebescitom (referendumom) da li će se opredijeliti prema Zagrebu ili Beogradu.

Iste te godine dogodio se pokolj Muslimana u Šahovićima, 9. novembra 1924, u kome je stradalo nekoliko stotina civila Muslimana, golorukih seljaka, dok su vlasti ”omogućile i mirno gledale to klanje”.

Stjepan Radić i ”hrvatsko pitanje”

Iako je Stjepan Radić 1925. g. postigao dogovor s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem i prihvatio monarhiju, čak brišući odrednicu ”republikanska” (HRSS) iz naziva svoje stranke (sada HSS) i dalje su odnosi Zagreb – Beograd bili napeti oko ključnog pitanja države: unitarna ili federalistička?! Radić je ušao u Pašićevu vladu, ali je kasnije, zajedno s Pribičevićem, bio odlučna opozicija Radikalima.

Radikali su naročito pokazivali mržnju prema Radiću, a solunski vojnik Puniša Račić izašavši sa sastanka s kraljem Aleksandrom u skupštinsku dvoranu, gdje se vodila rasprava Vlade i opozicije 20. juna 1928. g., prvo je prijetio, a onda pištoljem usmrtio dva i ranio tri člana jugoslavenskog parlamenta, uključujući Stjepana Radića, koji je nedugo poslije toga umro. Ovaj barbarizam je pokazao kako izgleda parlamentarizam jugoslavenskog tipa. ”Glave će se ovde valjati, i dok neko ne ubije Stjepana Radića neće biti mira”, odjekivale su riječi Puniše Račića salom za sjednice Parlamenta. Bila je to poruka i Hrvatima i drugima, ko ne prihvata velikosrpsku diktaturu završit će na isti način.

Oktroisani ustav i podjela Bosne i Hercegovine

Kralj Aleksandar je iskoristio ovaj zločin da pošalje proklamaciju ”mome dragom narodu” i 6. januara 1929. g. ukine Vidovdanski ustav, parlament i proglasi ”januarsku” diktaturu. Tako je kralj preuzeo cjelokupnu vlast u zemlji: država Srba, Hrvata i Slovenaca postala je isključivo država srpskog kralja! Kralj je mislio da može sam… izvršiti, nacionalnu unitarizaciju Jugoslavije… On nije trpio nikoga pored sebe ko nije bio u njegovoj sjenci”.

Već 1929. g. kralj donosi Zakon koji je u cijelosti izmijenio teritorijalno – upravnu strukturu zemlje. Tim zakonom, umjesto na 33 oblasti, zemlja je podijeljena na devet banovina, a Bosna i Hercegovina je ovom podjelom razbijena kao historijska cjelina, razdijeljena na četiri banovine koje su se prostirale i uklapale u izvanbosanska pravno-etnička područja, tako da ni u jednoj banovini Muslimani/Bošnjaci nisu bili većina. Konačno je maćeha, srpska kraljevina, sasvim otvoreno rekla šta misli o pastorčadima-Bosni i Muslimanima. Isti zakon je promijenio naziv države iz Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija.

Kralj Aleksandar je ”oktroisanim ustavom” iz 1929. g. ”izvršio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija na devet banovina… Bosna je razdijeljena na četiri banovine… Prvi puta za više od četiri stotine godina Bosna nije više bila jedinstvena cjelina…”

Bosna i Hercegovina i Muslimani/Bošnjaci su sve vrijeme postojanja Jugoslavije 1918-1992. g. bili ružno pače Jugoslavije.

Granica na Drini je izbrisana, subjekti ”Hrvati i Slovenci” su postali objekti zajedno sa ostalim (bezimenim) u državnom imenu, a kralju je Jugoslavija postala eufemizam za njegovu srpsku kraljevinu, državu! Šestojanuarski režim nastojao je da sve crkve i vjerske zajednice podredi ciljevima svoje velikosrpske politike.

Režim je skoro u cijelosti dokinuo autonomiju Muslimana u njihovim vjerskim poslovima. Donošenjem Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 1930. g. ona je stavljena pod kontrolu Ministarstva pravde, a sjedište reisu-l-uleme se iz Sarajeva prenosi u Beograd.

Kralj je ”dao” narodu Ustav, koji je on donio i izdao bez ikakve ustavotvorne skupštine, pa je on u javnosti prozvan ”oktroisani” ustav, a ustvari cilj Ustava je da prikrije kraljev otvoreni apsolutizam i dadne privid rješavanja problema države, a posebno nacionalnog pitanja. Ustav je uveo dvodomni parlament, na čija oba doma je kralj imao utjecaj, a posebno Senat, čijih je polovinu članova imenovao direktno kralj. Kralj potvrđuje i proglašava zakone nakon parlamenta, a može ih i odbiti, i kralj imenuje i razrješava predsjednika ministarskog savjeta i ministre, dakle vladu, bez ikakve uloge parlamenta.

”… Najveća rušilačka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina biješe srpski nacionalizam” veli Neil Malcolm.” Hrvati su smatrali da ta nova unitaristička Jugoslavija, u biti nije ništa drugo do ostvarenje srbijanskih snova…”

Ovakvo stanje je trajalo od 1929. do 1933. g., kada je proključalo. Jedna za drugom javljale su se stare građanske stranke, tražeći povratak demokratije i preuređenje države. (KPJ je još od 1921. g. zakonom bila zabranjena sve do početka rata 1941. g. i djelovala je iz ilegale). Maček 1932. g. putem jedne rezolucije traži ukidanje diktature i dokidanje srbijanske prevlasti ”koja se već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama s ove strane Drine…” Iza toga ide deklaracija Ljube Davidovića, Demokratske stranke, iz 1933. g. koja predlaže četiri teritorijalne jedinice u Jugoslaviji oko centara u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, a četvrta bi bila Bosna i Hercegovina, jer je ona ”prelazna”, mešovita nacionalna jedinica, ”u kojoj se nerazdeljivo ukrštaju plemena, vere i kulturni uticaji”, te bi kao takva vršila ”dvostruko blagotvornu ulogu u rešavanju nacionalnih problema”, jer bi onemogućila organiziranje na isključivo nacionalnoj osnovi i čitavom bi državnom ustrojstvu ”oduzimala plemensku isključivost”.

JMO je odbila potpisati Mačekovu rezoluciju. Ostala se držati opoziciono prema Šestojanuarskoj diktaturi, te je Spaho u svojoj rezoluciji jasno kazao da su izigrana osnovna demokratska načela, a da je uzrok svih problema centralističko državno uređenje, te on traži uređenje države ”po ravnopravnim političko historijskim jedinicama”. I pored svega, kralj nije htio priznati greške svog centralističkog – hegemonističkog režima.

Ubistvo kralja Aleksandra Karađorđevića

U vrijeme posjete Francuskoj 1934. g. kralj Aleksandar Karađorđević je ubijen u terorističkoj akciji koju su izveli VMRO i ustaše, potaknuti od Italije i Mađarske, a naslijedio ga je regent Pavle Karađorđević.

JMO je nakon izvjesnog otkravljivanja diktature isposlovala novi ustav IVZ 1936. g. i time vratila sjedište Zajednice i reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo.

Nacionalno pitanje Jugoslavije, posebno hrvatsko pitanje, bilo je temeljno političko pitanje. Hrvati su za ostajanje u Jugoslaviji tražili koncesije, u Evropi koja se naglo mijenjala pod pritiskom fašističke Italije i Njemačke. Stojadinovićeva vlada ne uspijeva uvući HSS i Mačeka u vlast, pa 1937. g. inicira nacrt konkordata, ugovora s Vatikanom, računajući da će tako odobrovoljiti Hrvate. To nije pomoglo, došlo je do otpora konkordatu, odnosno zahtjeva za demokratizacijom političkog života u Kraljevini. Raspuštena je Stojadinovićeva vlada i održani izbori 1938. g., posljednji u Kraljevini. Nova Vlada Dragiše Cvetkovića je od kneza Pavla dobila zadatak da riješi ”hrvatsko pitanje” s Mačekom.

Sporazum Cvetković-Maček, komadanje Bosne i Hercegovine

U augustu 1939. g. potpisan je Sporazum Cvetković-Maček koji je predvidio ”osnivanje Banovine Hrvatske”. Prije potpisivanja Sporazuma dr. Mehmed Spaho je iznenada umro, ili vjerovatno otrovan, što je onda omogućilo potpisivanje i provođenje Sporazuma potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Muslimana/Bošnjaka. U Hrvatsku banovinu ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina, te kotarovi: Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Duvno, Prozor, Stolac, Bugojno. Time je napušten šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva, te vještačka ideja ”jugoslovenskog naroda”.

Sada se uz velikosrpsku ideju na prostoru Jugoslavije konačno uobličava i djeluje i velikohrvatska ideja, koja rastače cjelovitost Bosne i Hercegovine. Velikosrpski krugovi su odmah na uspostavu Hrvatske banovine reagirali idejom o uspostavi banovine ”Srpske zemlje”. Ta bi banovina također išla na štetu Bosne i Hercegovine i njezinih patriota, a posebno Muslimana/Bošnjaka. Provođenje te banovine trebalo se ostvariti na štetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima negirana kao povijesna, politička i državnopravna cjelina.

Sporazum Cvetković-Maček Muslimani /Bošnjaci u Bosni i Hercegovini odbijaju, a pokreće se ranija ideja ”autonomije Bosne i Hercegovine”. U cijeloj Bosni i Hercegovini se održavaju protestni skupovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju.

Konačno rješavanje ključnog pitanja Jugoslavije, nacionalnog pitanja, zaustavio je rat, tačnije Hitlerov napad na Kraljevinu, a potom je to pitanje od 1945. do 1990. g. zaleđeno komunističkom vlašću i klasnom borbom, koja je poricala nacionalno u odnosu na klasno. Pandorina kutija iz 1939. g. otvorena je u Jugoslaviji 1990. g., a Referendum u Bosni i Hercegovini je bio prvi građanski, demokratski, transparentni, slobodni odgovor na nacionalno i državno pitanje Jugoslavije.

Rat i okupacija Kraljevine Jugoslavije

Nakon razaranja Beograda i fašističke okupacije Kraljevine Jugoslavije, Kralj i Vlada bježe u London u aprilu 1941. g., a narodi ostaju u zemlji. General Draža Mihailović predstavlja Kraljevu vladu u zemlji, sarađuje sa fašističkom njemačkom okupacionom vlašću, drži veze sa Londonom i vrši genocid nad Muslimanima Bosne i Hercegovine i Sandžaka, a usput ubija i Hrvate gdje stigne.

Ko u tom času predstavlja Jugoslaviju u kojoj petokolonaši drže Sloveniju, NDH Ante Pavelića Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a ostatak, uključujući dio Bosne i Hercegovine, Draža Mihailović sa svojim četnicima u ime Kralja i Vlade u izbjeglištvu? Da li iko predstavlja i može predstavljati Jugoslaviju u tom času: Draža i četnici, Kralj i Vlada u Londonu, ili drugi koji za nju ne žele čuti?

London, iako suočen sa fašističkom agresijom i najopasnijim ratom u svojoj povijesti, prati stanje i ne odustaje od Jugoslavije. Jasno, i on se pita ko bi mogao održati i nastaviti Jugoslaviju koja je u njegovoj geostrategiji imala ulogu u budućnosti. Činilo se da stare strukture to ne mogu, a nove se nisu još mogle razaznati. Zato Čerčilova vojna obavještajna služba na terenu Jugoslavije izbliza prati stanje i obavještava centralu, ne samo o tome šta rade okupacione fašističke sile nego i domaći akteri.

Bosna i Hercegovina je, također, okupirana pa vojnu upravu vrše njemačko-italijanske vojne snage, a civilni dio je prepušten tzv. NDH Pavelićevoj ustaškoj upravi, odnosno četnicima Draže Mihailovića. Time je srušena i Vidovdanska ustavna organizacija i odredbe Sporazuma Cvetković-Maček.

Okupator ima stvarnu vlast i moć, a lokalni kvislinzi, četnički i ustaški, zločinima i genocidom rješavaju zamršeni jugoslavenski nacionalni čvor. Nakon Spahine smrti JMO je ostala bez stvarnog utjecaja i vizije na terenu, pa je muslimanski/bošnjački narod ostavljen na milost i nemilost zavojevaču, te slabašnim pokušajima lokalne samouprave i samoodbrane na prostorima gdje su bili neka većina. Bošnjaci bez političkog i vojnog centra izloženi genocidu, klanju, paljenju i progonu ponekad su se pojedinačno pridruživali, a najčešće bili mobilizirani od strane vojnih struktura koje nisu osjećali svojim zbog političkih, etičkih ili ideoloških razloga. Umjesto da ih štiti kraljevski civilni ili vojni poredak, kao svoje građane, on je provodio program ”konačnog rešenja” – potpunog istrebljenja Bošnjaka i rasturanja Bosne i Hercegovine. Projekat NDH, koji je na radićevskoj tradiciji Muslimane smatrao ”hrvatskim cvijećem”, a Hrvatsku državu do Drine smatrao konačnim rješenjem ”hrvatskog pitanja”, nije nudio ništa do njihove potpune asimilacije i utapanja Bosne i Hercegovine u Nezavisnu (Veliku) državu Hrvatsku.

Kraljeva vlada u Londonu i Dražini četnici

Pometnja u srpskim redovima koja je nastala okupacijom Beograda i Jugoslavije i bježanjem Kralja i Vlade iz zemlje, koja je trajala nekoliko mjeseci, riješena je tako što je pukovnik Kraljevske vojske i načelnik operativnog odjela Druge Armije Draža Mihailović na Ravnoj gori formirao Komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. Povezao se s izbjegličkom kraljevskom vladom u septembru 1941. g. i ona ga je prihvatila kao svog legitimnog predstavnika u zemlji. U izbjegličkoj vladi dr. Slobodana Jovanovića (11. januara 1942. g.) imenovan je za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva i na tom položaju ostao do 28. augusta 1944. g. Ukazima kralja Petra II unapređivan je u činove brigadnog (decembra 1941.g.), divizijskog (19. januara 1942. g.) i armijskog generala (17. juna 1942. g.). Desetog juna 1942. g. njegov štab je pretvoren u Komandu JVUO (Jugoslovenske vojske u otadžbini), a on imenovan za načelnika štaba i ujedinio civilnu i vojnu vlast u jednoj ličnosti. U roku od sedam mjeseci tri puta je unapređivan u činove generala, svaki puta nakon novih pokolja, genocida nad Muslimanima u istočnoj Bosni i Sandžaku. Najavljivani ”ustanak” protiv fašističke okupacije nikada nije pokrenuo, već je kao kvisling sarađivao sa okupatorom. Njegove četničke jedinice su provodile etničko čišćenje nad nesrpskim stanovništvom: Muslimanima, Hrvatima, Šiptarima i dr. i vodili borbu, naročito od 1943. g., protiv partizana, odnosno NOP-a.

Homogena Srbija i genocid nad Muslimanima

U dokumentima o društvenom uređenju i spoljnoj politici Velike Srbije u obnovljenoj Jugoslaviji, nakon rata, pod nazivom HOMOGENA SRBIJA, autora Stevana Moljevića, što je bio program četničkog pokreta, kaže se:

”Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije… Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more…”

”Srbi… svoju istorijsku misiju moraju ispuniti, a moći će to… ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju imati prethodno hegemoniju u Jugoslaviji.”

”Pripremati se da bi u ovim danima sloma mogli izvršiti ove akcije: …

b) omeđiti ”defakto” srbske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj

d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”

Konkretizaciju ovog genocidnog programa izložio je u Instrukcijama Draža Mihailović, 20. decembra 1941. g.:

”2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama: Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine – Srema-Banata i Bačke…

5) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa.”

Od decembra 1941. g. do kraja februara 1942. g. izvršen je masovan pokolj Muslimana u Foči, Goraždu, Višegradu, Čajniču, Rogatici, Vlasenici, Srebrenici, Zvorniku… o čemu svjedoči Adil Zulfikarpašić, kao partizanski rukovodilac, u svojim sjećanjima Put u Foču, ali i brojni drugi dokumenti. Jasna je strategija da treba očistiti zapadnu obalu Drine od Muslimana, kako ona više ne bi bila granica, ni administrativna ni etnička.

”Podaci o broju ubijenih Muslimana u tim dokumentima su različiti, ali je reč o hiljadama ubijenih i bačenih u Drinu od Foče do Ustiprače.”

Četnički kapetan Sergije Mihajlović veli: ”Rešili smo se neprijatelja, ubili smo 5.000 Muslimana u Foči i Goraždu.”

U drugom četničkom dokumentu stoji ”da su četnici samo u Foči poklali 300 žena i dece…”

Povodom drugog četničkog pokolja u Foči 19. avgusta 1942. g. u naredbi komandanta Zaharie Ostojića stoji: ”Ovo likvidiranje-ubijanje ima biti isključivo klanje kamom – koljite jer treba štedeti municiju…”

Četnički komandant Pavle Đurišić u svom izvještaju o zločinima limsko četničkih odreda nad Muslimanima/Bošnjacima veli: ”Akcija u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu protiv Muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti… Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Kod Muslimana gubici su oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece…”

Zločinački odnos četnika prema simpatizerima NOP-a pokazuje naređenje komandanta Majevičkog korpusa: ”I bez ikakve milosti… Sve što treba ubiti – ubijte, zapaliti – zapalite, opljačkati – u korist četnika – opljačkajte.” A u izvještaju komandanta četničke podrinjske brigade piše: ”Streljao sam pet partizana jer su bili Turci…” (Muslimani/Bošnjaci).

Na drugoj strani ustaške jedinice su ubijale Srbe, kamuflirajući se tako u Zvorniku, Bileći i drugdje kao da to čine Muslimani, ali su ubijali i druge Muslimane, uključujući pripadnike komunističkog pokreta i partizanskih jedinica na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Nema sumnje da je broj ubijenih Muslimana u Bosni i Hercegovini premašio 100.000 muškaraca, žena i djece, više od 8% ukupnog stanovništva. To je bio krvavi prilog Bošnjaka prvom činu raspada/tranzicije Jugoslavije.

U vrijeme pokolja Muslimana na Drini KPJ je osnovala prve partizanske antifašističke jedinice upravo na tom području: Prvu proletersku brigadu u Rudom u decembru 1941. g. i Fočensku komunu od januara do marta 1942. g. u Foči.

Kapitulacija Italije, Englezi u Titovom štabu, komunistički temelji Jugoslavije

Britanski vojni obavještajci prisutni na tom terenu u vrijeme četničkog genocida nad Muslimanima izvještavali su svoju centralu i jasno uočili, npr. u vezi pokolja Muslimana u Višegradu, da četničke jedinice, Jugoslovenske otadžbinske vojske i njihove komande ne mogu biti garant budućeg zajedničkog života građana i naroda u Jugoslaviji. Pažnja je usmjerena na partizane koji su bili beskompromisni antifašisti i koji su u svojim političkim istupima prema narodu zagovarali jednakost svih ljudi i naroda u budućoj narodnoj Jugoslaviji. Partizanski vođa, šef KPJ i iskusni internacionalac Tito je prihvatio pruženu ruku Londona u koaliciji protiv fašističke osovine, ali je odbio naročito od septembra 1943. g., svaku ideju saradnje sa Kraljem i Vladom u Londonu. Bez obzira na komunističku matricu partizanskog pokreta Čerčil je u Titu i njegovom nastupu tražio novog čuvara Jugoslavije i sfere interesa na Drini. U 1943. g. fašisti Italije su kapitulirali, Čerčil je poslao svoju misiju u Titov partizanski štab, Tito održao ZAVNOBiH i AVNOJ, a Konferencija na Jalti 1945. g. (Ruzvelt, Čerčil, Staljin) potvrdila povijesne sfere interesa Zapada i Istoka – granicu na Drini – Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva; ovaj puta Ujedinjeno Kraljevstvo (Britanija), Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez…

Odluka je pala: Jugoslavija ostaje, njezine granice ostaju, ona nije ni Zapad ni Istok, a podrška Britanije i Saveznika 1943. g., pa dalje ide Titu i partizanima, a ne Kralju i Vladi u Londonu, koji ne osjećaju da su faktički otpisani, kao i njihov Draža Mihailović sa četnicima, koji u Dubrovniku bezuspješno čeka Kralja, a koji po odluci svoga domaćina u Londonu, neće doći. Pavelić i NDH fašisti su osuđeni: Kralj i Pavelić nisu budućnost, ali Jugoslavija ostaje čekajući rasplet Rata i novog kućepazitelja.

Pripremajući se za vrijeme poslije završetka rata, Tito je po sugestijama britanske misije, ili po svom instinktu kroz prisustvo te misije, definirao osnove svoje buduće politike, odnosno, ponude Partije narodu i mentorima/Saveznicima u vezi buduće države i njezina uređenja i granica, ali i ”nacionalnog pitanja”. Unutar toga koncepta se definira i Bosna i Hercegovina. Politiku nacionalne ravnopravnosti rukovodstvo NOP-a izrazilo je odlukom da se Bosna i Hercegovina konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove federativne i demokratske Jugoslavije. Na zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić – Gradu 25. i 26. XI 1943. g. učesnici zasjedanja izjasnili su se za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će Bosna i Hercegovina biti ravnopravna federalna jedinica.

Na pitanje čija je Bosna i Hercegovina, zasjedanje je odgovorilo: ”Ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska.” Time je poslana jasna poruka da se priznaje historijski, multietnički i multireligijski karakter Bosne i Hercegovine. Kako su učesnici Zasjedanja birani odozgo, iz vrha KPJ i rukovodstva NOV-a, i isključivo iz sastava NOP-a, bez javne, demokratske i općeobuhvaćajuće procedure izjašnjavanja birača/glasača, to ovo zasjedanje nije imalo legitimnost mirnodopskih ustavnih demokratija, kakvu je imao Referendum u Bosni i Hercegovini 1992. g. Odluke Zasjedanja su naknadno legalizirane kroz državna tijela nastala na kraju rata i nakon njega. AVNOJ je odredio federalni karakter Jugoslavije i poziciju Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u njoj, ali Muslimani kao narod u dokumentu Drugog zasjedanja AVNOJ-a nisu uopće spomenuti, kao što su ostalih pet naroda.

Kraj Drugog svjetskog rata, formiranje nove Jugoslavije

Na prvim demokratskim izborima, formalno višepartijskim, učestvovao je i Šubašić, član posljednje kraljevske Vlade u Londonu, koji je pozvan od Tita da bude ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije. On je u novembru 1945. g., zajedno sa drugim predstavnicima građanske politike poražen putem ”ćorave kutije”, u koju su se ubacivale gumene glasačke kuglice – zbog nepismenih glasača, a onda ispadale kroz dno kutije, tako osigurale poraz ”građanske reakcije” i pobjedu komunista. Ta farsa od izbora je omogućila da se naredni izbori, nedugo poslije toga, provedu po principu jednopartijskog, komunističkog sistema.

Na prvoj ustavotvornoj skupštini, 1945. g. donesen je Ustav FNRJ, sa federalnom organizacijom države, sa šest republika, Bosna i Hercegovina je bila jedna od njih, i sa grbom Jugoslavije sa pet baklji/pet naroda. Muslimana tu nije bilo. Jedini glas ”protiv” tog prijedloga bio je Husejina (Husage ) Ćišića, narodnog delegata iz Mostara, Bosne i Hercegovine, koji je tražio da grb ima šest baklji, a da jedna predstavlja njegov – muslimanski narod. Ništa tom zahtjevu nije pomogla ni činjenica da su mu dva sina dali živote za tu državu – kao partizani!

Jugoslavija jede sve i ”svoju” djecu

Poslije završetka rata, hiljade i desetine hiljada ljudi, među njima i veliki broj Muslimana – često uglednih – bilo je pobijeno ”bez suda i suđenja” ili nakon ”jednodnevnog suđenja i presude” 1945, 1946. i 1947. g., a stotine hiljada je nagurano u zatvore i DKR – društveno koristan rad.

Jugoslavija je ponovo počela da ”jede” svoje građane, ovoga puta na klasnoj više nego na nacionalnoj osnovi. Staljinov pritisak na Jugoslaviju, nakon Trumanove doktrine iz 1947. g. pojačavao se i prijetio invazijom sve do historijskog Titovog ”NE” Staljinu 1948. g., koje bi bilo nezamislivo bez tajnih garancija što su date Titu sa Zapada! Truman i Amerikanci, na mudri savjet Carske Britanije odlučili su da ”održe Tita na životu”, kao potencijalnog saveznika u svjetskom ratu protiv Sovjetskog komunizma!

Jugoslavija je izbjegla vanjsku invaziju, ali je otvorila neviđeni val progona ”unutarnjeg neprijatelja” da bi dokazala da je pravovjerni sljedbenik komunizma i da bi razbila ikakvu ideju neposluha gruboj komunističkoj sili. Slijedili su: Informbiro, progoni na Goli otok, hapšenja Mladih Muslimana, Križara, Staljinista, revizionista, starih španskih boraca i komunista – koji su odgajani u duhu ”živio nam Staljin – ćaća”! Slijedilo je siromaštvo, glad, snabdijevanje ”na tačkice”, prisilne ”seljačke zadruge”, Cazinska buna 1950.- progon seljaka Muslimana iz Cazinskog kraja, krcati komunistički kazamati i prisilni radni kampovi – DKR.

Nacionalizacija bošnjačke imovine i imovine vakufa konačno je ogolila Muslimane i dovela ih na komunističke kazane; radne akcije; skidanje zara i feredže; zabrane mekteba, medresa, vjerskog poučavanja i prakticiranja; sekularizacija i ateizacija. Stvaran je ”novi čovjek”, ukidane vjerske zablude – ”opijum za narod”, čitavo stanovništvo je bilo obuhvaćeno nekom vrstom školovanja, tečajeva, kurseva, predavanja, obuke, u cilju ukidanja klasnih zabluda i izgradnje socijalističkog društva.

Ubrzana industrijalizacija, opće školovanje i školovanje ženske djece, gradnja infrastrukture, elektrifikacija, opismenjavanje, bili su argumenti da je jugoslavenski socijalizam uspješniji od sovjetskog socijalizma i zapadnog kapitalizma. Pedesete godine prošlog vijeka, činilo se, konačno su riješile jugoslavenske čvorove i počele ostvarivati snove ”narodnih masa”, kako u vezi jednakosti, državnog suvereniteta, tako i materijalnog napretka.

Vođa radništva kod ikone kapitalizma

Maršal Tito ne samo da je nosio oreol heroja iz antifašističkog rata, već pravog vođe radničke klase i beskompromisnog borca za socijalizam i protiv kapitalizma. Nakon smrti Staljina odnosi sa SSSR su se polahko normalizirali. Tito i Komunistička partija više nisu bili hereza, već važan član komunističkog svijeta i svjetonazora. Istovremeno, prema svjedočenju Ričarda Niksona, tadašnjeg potpredsjednika Sjedinjenih američkih država: ”… Živo se sjećam mog posljednjeg susreta sa Vinstonom Čerčilom 1958. g. Otišao sam u službenu posjetu u London… i posjetio ga u njegovoj vili, gdje se oporavljao od moždanog udara… Maršal Tito i njegova gospođa su bili u tom času, također, u posjeti kod njega, privatno. Ona mi je rekla, kasnije, da su oni primijetili velike promjene na Čerčilu. Bilo mu je naređeno (od doktora) da ostavi cigare i alkohol, i on je zavidno gledao kako Tito puši njegovu veliku ”Churchill” cigaru i pije njegov ”Churchill” škotski viski, kao svoj vlastiti…”

Dok je narod u narodnoj socijalističkoj Jugoslaviji prolijevao znoj i krv gradeći socijalizam i dokazujući nadmoć komunizma, dotle je njegov vođa, ”Najveći sin naših naroda i narodnosti”, ispijao viski i pušio ”kuba” cigare na privatnom sijelu kod ikone i heroja kapitalizma.

”Čuvar Kapije” – granice na Drini – važnije je od demokratije i radništva u Jugoslaviji!

Britansko kraljevstvo je mentor i protektor ideje Jugoslavije.

Najave promjena

Ispod idile koja se bljeskala na površini socijalističke Jugoslavije dublje se pojavljuju ”društvene proturječnosti” u ekonomiji, kulturi, odnosima republika, putu u budućnost. U pripremi za Ustav Jugoslavije iz 1963. g. vodi se ozbiljna rasprava, dijelom čak i javno, o centraliziranoj ili decentraliziranoj Federaciji: ”U Sloveniji je do vrlo ‘kritičkih razmera’ razvijen separatizam… Svi odreda izražavaju prezir prema FNR Jugoslaviji, prema Srbiji, prema svim nacijama koje im uzimaju višak dohotka… ”Tu je šovinizam ogromnih razmera…”, piše Dobrica Ćosić, 1958. g. Edvard Kardelj (drugi čovjek komunističke Jugoslavije): ”Vrlo ubedljivo mi je (Dobrici Ćosiću) rekao da Jugoslovenstvo ne može biti nikakav nacionalni pojam. Jugoslovenstvo može biti i jeste samo društveno-politička kategorija, dakle socijalistička”. Kao ideolog Komunističke partije i komunističke Jugoslavije i glavni Titov saradnik, Kardelj jasno stavlja do znanja da jugoslovenstvo ne može biti etnička odrednica, jer je vještačko, nehistorijsko, nije biologija, jezik, kultura, tradicija, već je društveno, nedavna kreacija političko-državnog mehanizma. Ćosić Srbin jugoslovenstvo vidi kao naziv za srpsko osjećanje velikosrpstva.

Polemika između Slovenca Dušana Pirjavca, predratnog komuniste i prvoborca i Dobrice Ćosića, Srbina, isto tako predratnog komuniste i prvoborca pokazala je da je pitanje nacionalnog i nadnacionalnog ozbiljno i da u političkom smislu jeste pitanje državnog uređenja, unitarnog ili jako federalnog, do konfederalnog. Slovenci su očekivali da Tito stane na njihovu stranu, iako je srbijanska strana jako pritiskala u drugom pravcu. Na kraju, Tito je odlučio ostati pri centralističkom konceptu u Ustavu 1963. g. To je ohrabrilo srpsku liniju u Partiji i Državi.

Bez obzira na to što ovaj ustav nije donio značajne promjene, već je zadržao centralističko uređenje, povodom njega su se otvorile rasprave manje ili više jasne, o obliku države, koje će trajati do njezina raspada.

Pojava Pokreta nesvrstanih, nove mogućnosti i nove dileme, otvaranje zemlje, susret sa svijetom razlika i šansi, tražili su nova rješenja za državu i društvo. Tito i Jugoslavija su dobili mjesto u svijetu koje je ranije bilo nezamislivo, ali je iziskivalo mnogo više znanja, truda i otvorenosti.

Tito – Ranković, razlaz

Događaj koji je odredio budućnost Komunističke partije/Saveza komunista Jugoslavije, ali i države Jugoslavije bio je Brionski plenum 1966. g. konačni razlaz između Tita i Rankovića. U tom času Ranković je bio jedan od najmoćnijih ljudi Jugoslavije, ali ne preko Tita, kao Kardelj npr., već direktno. Rukovodio je obavještajnim, skoro svemoćnim aparatom UDB-e Jugoslavije. Činjenica da je bio predratni komunista i prvoborac u ratu i revoluciji i nadasve Srbin iz Srbije, neprikosnoveni predstavnik Srba, dala mu je izuzetnu poziciju. Tito je na plenumu kazao da ga Ranković špijunira i da je uspostavio aparat kojim Ranković, a ne partija kontrolira – sve! Nakon Rankovićeve smjene dolazi do olakšanja u većem dijelu zemlje, ali ne i do demokratizacije. Na drugoj strani Srbi: rukovodioci, intelektualci, običan narod, doživljavaju tu smjenu kao napad na njihovu poziciju, na najbrojniji narod, na Srbiju koja je unijela svoju državu u Jugoslaviju i koja je nosila revoluciju.

”Ranković nije čovek dostojan velikog gneva i uvređenosti naroda”, pisao je Ćosić, ”ali on je nacionalni smbol: afera je antisrpska po metodu, karakteru, posledicama. Uklanjanje Rankovića je Tito isplanirao i režirao, Srbiji je zadat težak udarac, a srpskom narodu je naneta sramota.”

Pukotina koja je nastala u Partiji i Jugoslaviji nikada se nije zatvorila, samo se produbljivala.

Reforme, amandmani i Ustav: 1968 – 1974.

Studentski nemiri u Jugoslaviji 1968. g. i dalje zaoštravanje odnosa u Partiji na relaciji Srbija i ostali, nametali su potrebe za reformama: društvenim, ekonomskim i, konačno, ustavnim. Nakon što je otišao Ranković, kao izraziti predstavnik i pobornik centralističkog državnog uređenja, što je odgovaralo Srbiji kao centru tog odnosa, počelo je kretanje u pravcu federalizacije u Jugoslaviji, donijeti su prvi amandmani 1968. g. koji su to nagovještavali. Ekonomski napredak u zemlji, novi poslovi u inostranstvu, rast prihoda postavljali su pitanje ”raspodjele dohotka”. ”Zagreb radi, Beograd se gradi” i slične parole, izražavale su napetost u međurepubličkim, međunacionalnim odnosima i odnosima komunističkih elita. A onda dolazi šok za komunizam i unitarnu revolucionarnu Jugoslaviju. Hrvatsko proljeće, Maspok, Srpski liberali…

Ćosić je na CK Srbije predložio da se kritički razmotri ”vladajuća koncepcija SKJ u nacionalnoj politici…” To je bilo određivanje odnosa iz Srbije u godinama transformacije Jugoslavije u konfederalnu državu: ustavni amandmani 1968, 1971. g. i Ustav iz 1974. g. ”Ključne tačke te srbijanske pozicije su bile: jedinstvo srpskog naroda, nedovršenost balkanskog pitanja, srpske pretpostavke za opstanak Jugoslavije, Albansko pitanje, to jeste Kosovo kao pitanje svih pitanja”.

Amandmani i Ustav SFRJ iz 1974. g. su konačno državu tri naroda iz 1918. g. i 1921. g. Srba, Hrvata i Slovenaca, pretvorili u konfederaciju republika, ”republičkih država” (Đinđić), i time ustavno ukinuli polustoljetnu hegemoniju Srbije u Jugoslaviji i na Balkanu. Za ovaj poduhvat srpska čaršija je optužila Tita i Kardelja, dok su Hrvatska i Slovenija smatrale da je to trebalo uraditi znatno ranije.

Prije donošenja novog Ustava iz 1974. g. Tito je raščistio sa ”zastranjivanjima” u Srbiji i Hrvatskoj, obračunavajući se s partijskim rukovodstvom i ”narodnim” vođama u Hrvatskoj i Srbiji, ali je prethodno odlučio napraviti tampon – zonu između zavađenih strana.

Konačno, nacija ”Muslimani”

Prije popisa 1971. g, na Titov zahtjev Partija je većinskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini, koje se na ranijim popisima izjašnjavalo kao ”neopredjeljeni”, priznala status nacije/naroda i odobrila ime ”Muslimani”, veliko ”M”. Tako je nakon dvadeset šest godina čekanja, patnje i stradanja, evropski narod dobio status naroda i ime. Na tom popisu Muslimani su bili prvi narod po brojnosti u Bosni i Hercegovini i tako je Bosna i Hercegovina ”ni srpska, ni hrvatska…” postala zona razdvajanja i smirivanja. ”Po ključu” Muslimani dobivaju mjesta u Partiji i državi sve do Federacije, a zakašnjeli kulturni preporod daje zrele plodove.

Ključno ”rješenje Jugoslavije”, prema Ustavu iz 1974. g. , jeste da su republike, svih šest – uključujući Bosnu i Hercegovinu – ravnopravne, da su one nosioci suvereniteta, da su se udružile u federaciju Jugoslavije i da imaju ”pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja”. Ova odredba se pokazala odlučujućom u završnom činu drame zvane Jugoslavija, čiji se odgovor tražio od njezinog neprirodnog nastajanja 1918. g., pod pokroviteljstvom izvana.

Već 1971. g. u jeku procvata međunarodne ekonomske saradnje Jugoslavije, Tito je na mjesto, predsjednika SIV-a, Vlade Jugoslavije, postavio Džemala Bijedića, kadar iz Bosne i Hercegovine, koji je svojom jednostavnošću i šarmom ”otvarao vrata” u zemljama koje su lidera Nesvrstanih Tita primale s pažnjom i nadom lidera ”trećeg puta”.

Pogibija, ubistvo, Džemala Bijedića

Iznenadna pogibija, ili ubistvo, Džemala Bijedića 1977. g., kako su to doživljavali i Muslimani koji nisu bili komunisti, izazvala je zebnju na jednoj, a tihu zabrinutost na drugoj strani iste države. Smrt, na takav način, najsnažnije muslimanske državne figure unijela je strah i neizvjesnost među Muslimane u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon toga, uklanjanje Jovanke Broz, Srpkinje, Titove žene i sestre jednog od visokih oficira JNA, iz javnog života Jugoslavije, kao da je bio stvarni neformalni dokaz da smrt Džemala Bijedića nije bila slučajna. Titova snaga i zdravlje su slabili, a dovođenje Branka Mikulića u njegovu blizinu, Hrvata iz Bosne, nije moglo smiriti atmosferu koja se žarila u Beogradu.

Kreću napadi za ”nacionalizam i kleronacionalizam” u Bosni i Hercegovini protiv Husejin-ef. Đoze, a u međuvremenu u Hrvatskoj komunistički general i historičar dr. Franjo Tuđman biva osuđen na višegodišnju robiju zbog ”hrvatskog nacionalizma”.

Nakon Ustava iz 1974. g., integrirajući faktori Jugoslavije, Savez komunista i Tito, posljednja su spona unutar Jugoslavije. Dok se u Jugoslaviji vode neuspješne reforme, posebno ekonomske, dotle se partijske elite nastavljaju sučeljavati na nacionalnoj i republičkoj osnovi.

Smrt Tita i kriza Jugoslavije

Smrt Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika Komunističke partije/SKJ i predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije, uklonila je faktor kohezije u novoj Jugoslaviji. Ponovo se u centar političkih zbivanja vraća pitanje iz 1918. g. – karakter države?! Dok je jedni vide federalnom, drugi u Beogradu traže reviziju Ustava 1974. g. i vraćanje centralističkog uređenja. Vojska – JNA, koju je Tito držao dalje od politike, sve više postaje faktor krize ili rješenja.

U periodu od 1981. g. do 1987. g. u Jugoslaviji dolazi do izljeva nacionalizma, državne represije, ekonomske krize, intelektualnog sukobljavanja, kosovskog pitanja, kritika jednopartijskog sistema… U Bosni i Hercegovini od osamdeset i prve hapse se: Muharem-ef. Hasanbegović iz Goražda, fra Jozo Zovko iz Međugorja, pop Neđo Janjić sa Sokoca, a onda Sarajevski proces 1983. g., suđenje muslimanskim intelektualcima, ”muslimanskim nacionalistima, fundamentalistima, narodnim neprijateljima”. Alija Izetbegović i ostali osuđeni su na ukupno devedeset godina zatvora za svoje verbalno ”djelovanje”.

U istom času vri jugoslavenska društvena scena: Društvo pisaca Srbije ”Francuska 7” u Beogradu i Društvo pisaca Slovenije – Ljubljana u svojim časopisima, ali i NIN-u iz Beograda i DANAS-u iz Zagreba vode javnu polemiku o svemu što se u Jugoslaviji nije čulo skoro četrdeset godina. Nema tabua. Sve je upitno osim ”nacija” i ”republika”!

”Tito je vladao dugo i bez konkurencije. Vladao je tiranski, a njegova je Tiranija bez konkurencije u istoriji”. Ali Tito je i ”najveći neprijatelj mog srpskog (Ćosić) naroda u posljednjem stoljeću…” Spas je u ‘detitoizaciji’. ”Titova vladavina počinje krvlju, a traje prljavštinom. I okončat će se opet krvlju, jer je naš život toliko prljav da se jedino krvlju može očistiti”, kaže Dobrica Ćosić, komunistički revolucionar i partizan, visoki funkcioner Partije, Titov saradnik, savjetnik i Titov intimus. On ovo veli ranih osamdesetih, kada se objavljuje roman Nož Vuka Draškovića, kada se dovodi u pitanje nacija Muslimani i ustavna pozicija Bosne i Hercegovine. U vrijeme kada bosanski/bošnjački kadrovi trebaju preuzeti najviše, partijske i državne funkcije u Beogradu.

”Velikosrpsko pitanje – to su sva pitanja srpskog društva”– veli 1972. g. Marko Nikezić, komunista-funkcioner i liberal. Dalje kaže: ”Ceo nacionalistički front – njihovo pitanje, je pitanje uloge Srbije u Jugoslaviji. Svako ‘velikosrpsko’ rešenje je nerealno rešenje.”

Sarajevski proces i zenički kazamat

Par mjeseci nakon izricanja presude na Sarajevskom procesu, u oktobru 1983. g. prebačen sam iz Centralnog zatvora u Sarajevu u Zatvor u Zenici, s Omerom Behmenom, Džemalom Latićem, Huseinom Živaljom, Mustafom Spahićem i Dervišom Đurđevićem. Pridružio se i Kemal Terzić, koji je kao student osuđen te godine u Banjoj Luci.

Zenički zatvor je bio pravi kazamat sa svim elementima kazamata za teške kazne i političke protivnike. Među hiljadu i petsto ”robijaša” bili smo tada ”glavne zvijezde”, svi su buljili u nas, mjerkali, znali su nas sa televizije, iz novina… U zatvoru su bile sve sorte ”političkih”: Hrvati, domaći, emigranti, obični, učeni, Srbi, oni sa Golog otoka, Šiptari iredentisti… sve i vsja!

Među političkim posebno mjesto je zauzimao ”Dok”, tako su ga zvali: dr. Anto Kovačević, Hrvat iz Odžaka, ”gdje je Drugi svjetski rat trajao šesnaest dana duže nego u Njemačkoj”, bečki doktor slavistike, sa doktorskom tezom o ”hrvatskom pjesniku” Musi Ćazimu Ćatiću, energičan, komunikativan, doktorirao prije svoje tridesete. Geteovog Fausta od 312 stranica, na njemačkom, znao je naizust.

Početkom 1984, orvelovske, u Sarajevu je uhapšen dr. Vojislav Šešelj, docent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, zbog ”srpskog nacionalizma” i osuđen na dvije godine zatvora. Nakon naše presude 1983. g., on je objavio tekst u kome je kazao kako su osuđeni iz naše grupe nevini, kako su krivo pohapšeni i kako je trebalo uhapsiti: Hamdiju Pozderca, Nijaza Durakovića, Atifa Purivatru, Avdu Sućesku, Atifa Tanovića, Fuada Muhića, Hasana Sušića, Muhameda Filipovića i druge muslimanske političare i intelektualce. Oni su, dakle, ti koji zagovaraju ”muslimanski nacionalizam” i provode ga, a ne ovi jadnici koji su osuđeni. Šešelj je optužen da djeluje s pozicija srpskog nacionalizma, te razbija bratstvo i jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine i da je povezan s nacionalističkim krugovima u Beogradu, a posebno u SANU-u. Nakon presude, Šešelja su u ljeto 1984. g. spratili u zenički zatvor. Tamo je odbijao da radi, a družio se najviše s ”političkim”, posebno s Antom Kovačevićem i Omerom Behmenom. Omera je jednom prilikom pitao je li on stvarno misli da su ”Muslimani narod”? Omer ga je, ”učtivo”, poslao ”u Honduras”…

Šešelj: Titovi generali će dijeliti Jugoslaviju

Anto je provodio sahate i sahate u šetnji sa Šešeljom, a onda nam prepričavao novosti. Tako smo mi saznali šta se događa u Beogradu, ko je ko i kuda ide ”ovaj brod”?! Šta će biti sa ”Jugom” i tome slično. Šešelj je bio otvoren i samouvjeren, dobro obaviješten i velikosrpski opredijeljen. U jednom od razgovora on je dr. Anti Kovačeviću rekao: ”Bre Antone, ti si pametan čovek. Studirao si u Beču, Ti znaš da Muslimani nisu istorijski narod… znaš Srbi i Hrvati su dva istorijska naroda i najbolje rešenje za Jugoslaviju bilo bi da se Srbi i Hrvati dogovore oko podele Bosne”, zapisao je dr. Kovačević u svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena. Toga dana, odmah nakon šetnje sa Šešeljom, meni je dr. Anto ispričao širu verziju ovog razgovora, u kojoj je njemu Šešelj rekao: ”Jugoslavija ne može opstati, nju će Titovi generali podijeliti. Podjela će ići kroz Bosnu i Hercegovinu, mi Srbi i Hrvati se oko toga trebamo dogovoriti.”

Čuvši to, rekao sam Anti: ”Kad budete dijelili Zenicu, ti uzmi ovaj dio gdje je zatvor, da mi budeš direktor zatvora ti, a ne Šešelj.” Anto je odbio moju šalu i rekao da je Šešelj bio ozbiljan i da govori ono što Beograd planira. Bio sam šokiran, kako otvorenošću priče o raspadu Jugoslavije, još više time da će Titovi generali, srpski i hrvatski, dijeliti Jugoslaviju. Bilo je to ljeto 1984. Od tada nisam imao dileme o budućnosti te države, jer sam znao šta je politički Beograd.

Već se dogodila afera Agrokomerc, pa onda poslije sukob u CK SK Bosne i Hercegovine, napadi na potpredsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije, najvišeg državnog funkcionera iz Bosne i Hercegovine, Hamdiju Pozderca i njegov srčani udar, faktičko političko ubistvo koga je kao prvog čovjeka Bosne i Hercegovine umjesto vozilom hitne pomoći, prijatelj vozio u bolnicu golfom dvojkom, a onda je u hodniku klinike na nosilima ležao skoro dva sahata prije ljekarske pomoći, i smrti. Umjesto na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ u Beograd otišao je na groblje Bare u Sarajevo.

Uskoro je u Beogradu Milošević preuzimao vlast nad Srbijom i držao govor na Kosovu polju; sa čuvenom prijetnjom: ”Niko ne sme da vas bije (Srbe)”!

Zagreb, Islamski centar, Alija, političko vrenje, pokretanje Stranke…

Nakon izlaska iz zatvora, u oktobru 1988. g., počeo sam raditi u Islamskom centru u Zagrebu. Već nekoliko dana nakon dolaska obaviješten sam da u posjetu Centru/džamiji dolazi američki ambasador iz Beograda, g. Zimmermann. On je bio u posjeti Zagrebu, pa je izrazio interes da obiđe džamiju. Nakon obilaska imali smo duži razgovor s njim, prisutan je bio cijeli sastav Odbora IZ Zagreb i imami, na čelu s predsjednikom Salimom Šabićem.

Prvi dio razgovora bio je vezan za rad i stanje u Islamskom centru i muslimane u Hrvatskoj, a onda je ambasador neočekivano usmjerio razgovor na Bosnu i Hercegovinu, na stanje u BiH, na političke prilike, na nacionalne odnose, na položaj Islamske zajednice, posebno nastojeći da čuje ocjene prisutnih o stanju i mogućim problemima. Bio sam nov i vjerovatno najmlađi među prisutnima kad je ambasador upitao za suđenje Muslimanima u Sarajevu. Javio sam se za riječ i iznio svoj stav o suđenju, rekavši da je to montirani politički proces usmjeren protiv Muslimana i da smo nevino osuđeni, te da su i ovog časa u zatvoru Alija Izetbegović i Omer Behmen i da bih volio ako on može, preko svoje vlade, intervenirati da se, kao nevini, što prije oslobode.

Njih dvojica su pušteni već narednog mjeseca. Ne znam šta je bilo presudno za njihovo puštanje, domaći ili strani pritisak. Otišao sam u Sarajevo, par dana nakon puštanja i posjetio Omera i Aliju. Pozvao sam Aliju da dođe u Zagreb. Rekao sam mu da imam službeni stan uz džamiju u Zagrebu u kome on može boraviti koliko hoće, da se odmori i promijeni sredinu, da može šetati, čitati, imati drugo okruženje. Uskoro je došao u Zagreb. A onda nakon kratkog vremena došao je ponovo. Prijala mu je opuštenost, osjećaj slobode. Imao je i neke stare prijatelje, prostora za šetnju, za samovanje. Već u proljeće 1989. g. u Zagrebu sam mu rekao kako mislim da je vrijeme da počne pripreme za osnivanje političke stranke. Zastao je, pogledao me i veoma ozbiljno, skoro zabrinuto, rekao: ”Je li ti znaš šta to znači? Znaš li ti zašto smo osuđeni? To zašto smo osuđeni je skoro ništa u poređenju sa osnivanjem političke stranke?! U Jugoslaviji nije dozvoljena nijedna politička partija osim ”Saveza komunista”, to je kažnjivo. Hoćeš li da opet idemo u zatvor?”

Rekao sam mu da znam, da mi je jasno, ali da su sada druga vremena, da se mnogo promijenilo, da bismo mi u Bosni mogli zakasniti. Bio je suzdržan, razmišljao je. Tokom idućeg njegovog dolaska u Zagreb o ovome je razgovarao sa g. Salimom Šabićem, na Salimov zahtjev. Bilo je to rano ljeto 1989. g., Šabić mu je potvrdio da cijeli Zagreb vrvi od političkih aktivnosti, da Savka Dabčević, Zvonimir Čičak, Franjo Tuđman i drugi rade na osnivanju stranaka, da je on bio na nizu takvih sastanaka, da ga svi zovu da se pridruži, trebaju im muslimanski glasovi iz Hrvatske, treba im ta komponenta. Rekao je da vlast i ne pomišlja da to progoni, sankcionira, da vlast to zna i ne brani. U idućem dolasku u Zagreb Alija je pitao da li se može sresti s nekim ko u Zagrebu radi na osnivanju stranke. Salim nam je organizirao, te smo Alija i ja otišli kod Čička u njegov stan i on je rekao jasno Aliji da već ima više stranaka u Hrvatskoj koje nisu naravno registrirane, ali rade na svojoj strukturi, finansiranju i članstvu. Alija je prelomio. Kada je idući put došao u Zagreb, tražio je da mu nabavim dokumente nekih stranaka iz Hrvatske, Slovenije, izvana, barem programe i statute. Uradio sam što je tražio. U jesen je rekao da u Sarajevu to sa strankom ide teško, ali da je počeo razgovarati. Pao je Berlinski zid!

… Osnivanje SDA

U martu 1990. g. Alija Izetbegović objavljuje pripreme na formiranju političke stranke ”muslimanskog kulturno-povijesnog kruga”. U maju 1990. g. osnovana je SDA, Stranka demokratske akcije. Alija je izabran za predsjednika.

Milošević, rušenje Jugoslavije

Ocjenjujući da je Ustav iz 1974. g. neodrživ za Srbiju, krenulo se u Beogradu u pravcu promjena. Prva je bila rušenje Ivana Stambolića, na Osmoj sjednici CK SK Srbije. U septembru 1987. g. išao je udar Miloševića na sva partijska rukovodstva u Srbiji, a onda pripreme za promjene Ustava Srbije. Nikola Ljubičić, Titov general, smatra se najvažnijim pokroviteljem Miloševića. Od tada Milošević izvodi narod na ulice, ruši partijska rukovodstva republika i mijenja Ustav Srbije, vrši ”upad u ustavni sistem” Jugoslavije. Srbija donosi novi Ustav 1990. g., ukida njime pokrajine Kosovo i Vojvodinu i blokira Predsjedništvo SFRJ. Već u maju 1989. g. Majska deklaracija – narodna volja za suverenu Sloveniju. ”Antibirokratska revolucija” ide u Hrvatsku (1989. g.). U Sloveniji diskusija o amandmanima na Ustav Slovenije (1989. g.).

Plan RAM je nastao 1990. g. u Generalštabu JNA. On je trebao dati odgovor šta ako se Slovenija i Hrvatska budu htjele izdvojiti iz Jugoslavije, a završio je kao granica Velike Srbije: Karlovac, Karlobag, Virovitica.

Partije poput Šešeljeve imale su ulogu objelodanjivanja ratnih ciljeva, a on glasnogovornika Miloševića. ”Drina je srpska reka koja protiče kroz centar Srbije…”- Programska deklaracija Srpske radikalne stranke. Izbori u Hrvatskoj u proljeće 1990. g., pobjeda Franje Tuđmana, JNA pravi pripreme za presijecanje Hrvatske, plan LABRADOR. JNA je razoružala TO Hrvatske, a naoružala Srbe u Hrvatskoj već 1990. g.

JNA gubi u Sloveniji, kratki rat 1991. g. JNA se počinje popunjavati srpskim dobrovoljcima još od 1990. g.

Drnovšek, vodeći slovenački političar: ”… praktično jedini narod koji pod sadašnjim uslovima održava JNA jeste srpski narod…” veli on 1991. g. u augustu. Sukobi 1990. g., a onda rat JNA i Hrvatske u Hrvatskoj 1991. g.

Četiri događaja su bila sudbonosna za državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake do agresije:

Formiranje SDA, kao narodnog političkog pokreta Bošnjaka (maj 1990. g.);

Izbori u Bosni i Hercegovini i pobjeda SDA (novembar 1990. g.);
Popis stanovništva, s rezultatom Muslimani 43,4 % i vjerska pripadnost – Islam (mart 1991. g.);

Referendum (februar – mart 1992. g.).

Na osnovu rezultata izbora iz novembra 1990. g., u januaru 1991. g. formira se koaliciona vlast SDA – SDS – HDZ i Alija Izetbegović postaje predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koje broji ukupno sedam članova.

Pokušaj spašavanja Jugoslavije – šestorka

U roku od šest mjeseci (juni–novembar 1990. g.) SDA je formirala stranku od Slovenije do Makedonije, vodila predizbornu kampanju i dobila izbore. U martu 1991. g. imala je 520.000 registriranih članova. Nakon uspostave vlasti na rezultatima izbora stranka je imala izuzetno snažnu infrastrukturu na terenu, te mogla značajno pomoći u mobiliziranju stanovništva u vezi popisa. Rezultati toga popisa su bili od odlučujućeg značaja za sudbinu države Bosne i Hercegovine i Muslimane/Bošnjake. Popis stanovništva je bio faktor najvišeg integriranja Muslimana/Bošnjaka od tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je JMO dobivala preko 95% muslimanskih glasova.

Razgovori predsjednika šest jugoslavenskih republika u toku prve polovine 1991. g. nisu dali rezultate, uprkos pokušaja Izetbegović-Gligorov da ponude koncept Jugoslavije ”savez suverenih republika”, ili narodski ”asimetričnu federaciju” (juni 1991. g.). Prijedlog nije prihvaćen. Ratna mašinerija na tlu Jugoslavije je radila posljednje pripreme, a Hrvatska i Slovenija su išle van Jugoslavije.

Zbog naoružavanja Srba, a onda i dijelom Hrvata u Bosni i Hercegovini i pogoršanja sigurnosne situacije, odlaska mladića iz BiH u JNA, pa na ratište u Hrvatsku, postepene okupacije Bosne i Hercegovine od JNA i paramilitarnih struktura Srba, na inicijativu SDA na sastanku u Domu milicije u Sarajevu, juna 1991. g., formirano je ”Nacionalno vijeće odbrane”.

JNA naoružava Srbe u Bosni i Hercegovini, Slovenija i Hrvatska odlaze

Hrvatska i Slovenija su odlazile iz Jugoslavije, neuspjeh pregovora ”šestorke”, postojanje sporazuma iz Karađorđeva bili su posljednji alarm za Bosnu i Hercegovinu. ”Sa smrću Tita nastalo je ‘novo doba’. S brionskim monarhom umrla je i brionska Jugoslavija… Svaka Jugoslavija – karađorđevska, federativna i konfederativna – pokazala se kao velika zabluda srpskog naroda. Nema mirnog rešenja posttitovske krize: ono se mora pretvoriti u ”krvavo rasturanje monstruma stvorenog žrtvama, zabludama, obmanama i istorijskom glupošću srpskog naroda… Slobodan Milošević najviše je doprineo razbijanju titoističke državne strukture”, govorio je Dobrica Ćosić.

Dva naroda koja su formirala Kraljevinu SHS izlaze, što ostaje je sada jasno Velika Srbija. Bosna se ponovo našla u sredini, na zapadnoj obali Drine. Pregovori o Jugoslaviji koje vodi Englez Lord Karington – ne daju rezultate. Milošević sve odbija. Bosna i Hercegovina je već pod JNA, SDS odbija svaku ideju države bez Srbije, a JNA planski naoružava Srbe i SDS-ove paravojne formacije u BiH. Muslimani i ostali trebaju donijeti odluku: kuda dalje?

Rješenje enigme – referendum

U septembru 1991. g. na užem rukovodstvu SDA zauzima se stav: ”samo putem referenduma možemo imati legitiman demokratski stav građana i naroda o budućnosti Bosne i Hercegovine, a time i Jugoslavije”. Oni koji nisu učestvovali u formiranju Jugoslavije sada moraju odlučivati o njoj. Dogovoreno je da se ide na referendum krajem oktobra 1991. g. i u tom smislu formiran je operativni tim SDA za podršku provođenja referenduma. Osobno sam dobio zadatke u vezi toga. Žurilo nam se: sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini je bivala sve teža, ljudi nesigurni i zabrinuti, Karingtonovi posrednički napori neefikasni… Počeli smo tehničke pripreme za referendum. Predsjednik Alija Izetbegović je imao težak zadatak. Donijeti odluke u Predsjedništvu i Skupštini SR BiH, a prije toga dobiti SDS i HDZ, predstavnike Srba i Hrvata za referendum.

Nekoliko dana kasnije, početkom oktobra 1991. g. pozvao me je predsjednik Alija Izetbegović u njegovu kancelariju u Predsjedništvo BiH. Bio je uzbuđen, vidno nasekiran. Nisam znao šta se događa. ”Vidi” – rekao je – ”nema ništa od referenduma, moramo to zaustaviti!” ”Otkud sad to, zašto? Šta se događa?” – rekao sam iznenađeno. ”Sad sam došao sa sastanka, bio sam tamo jutros, evo skoro šest sati”, sa Plavšićkom, Koljevićem i Krajišnikom. ”Neće da čuju za referendum. Sve sam pokušao, neće da čuju. Rekli su jasno na kraju: na dan referenduma počet će rat, imat ćete napad na Sarajevo! Bit će rat!” ”Nije tačno, neće biti rata, blefiraju” – odgovorio sam. ”Kako to znaš?” – upitao je Alija začuđeno. ”Pa, nisu ni oni spremni za rat u Bosni i Hercegovini, dijele oružje Srbima, JNA i SDS, ali nisu završili, treba im vremena”, zaključio sam. Naime, postojale su informacije o tome i bilo je jasno da im treba još nekoliko mjeseci ako žele naoružati srpske paraformacije na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Među ostalim, ”afera banane”, kada je na Bistriku u Sarajevu policija, na dojavu, zaustavila kamion i našla stotine sanduka s puškama i municijom. JNA je priznala da je oružje njihovo, a naša policija je znala u kojem srpskom selu kraj Sarajeva je to trebalo biti istovareno.

Ovaj razgovor s predsjednikom Alijom Izetbegovićem bila je najotvorenija i najdrskija prijetnja ratom Bosni i Hercegovini od strane najviših srpskih funkcionera u Bosni i Hercegovini (članovi Predsjedništva i predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine). To je uzeto veoma ozbiljno, jer smo činili sve da izbjegnemo rat, sačuvamo mir i povećamo sigurnost građana BiH. Referendum smo odgodili, ali nismo otkazali.

Neodržani referendum u oktobru 1991. g. i formiranje Srpske Republike
u Bosni i Hercegovini

Zašto je srpsko rukovodstvo ovako reagiralo na datum referenduma? Svakako da oni nisu željeli referendum ni u kom slučaju. Taj demokratski institut, ako ga narod prihvati, otkrit će sve karte Beograda javnosti u Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji i svijetu, da je pravi cilj rušenje Jugoslavije, podjela Bosne i Hercegovine i uspostava Velike Srbije. Taj cilj je trebalo ostvariti, ali krivnju svaliti na Muslimane/Bošnjake.

Drugo, Srbi u Bosni i Hercegovini su trebali izvršiti organizacione i institucionalne pripreme za prelaz sa tadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, na stanje ”srpske vlasti na srpskim teritorijama”. Dotad to nisu bili učinili. Zato je trebalo onemogućiti ili barem zaustaviti referendum dok ovaj posao ne bude gotov! Da bi realizirali svoje ciljeve, srpsko rukovodstvo je pozvalo sve članove Skupštine SR BiH – Srbe iz SDS i drugih stranaka na Pale, kraj Sarajeva, 9. januara 1992. g. gdje su održali takozvanu ”Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, na kojoj su proglasili tzv. ”Srpsku republiku u Bosni i Hercegovini”. Taj nelegalni čin administrativne homogenizacije i aparthejda, s ciljem secesije, trebalo je ostvariti prije konačne odluke o sudbini Bosne i Hercegovine.

Na sjednici Predsjedništva BiH održanoj 20.01.1992. g., pri razmatranju problema priznanja Bosne i Hercegovine, ušli su i dokumenti ”Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, ali je naznačeno da se radi o tijelu koje je izvan institucionalnog okvira Bosne i Hercegovine. Potom je razmatrano Mišljenje Badinterove komisije i zaključeno da se za sjednicu Skupštine SR BiH zakazanu za 24.01.1992. g. uvrsti i ova tema.

Sve vrijeme predsjednik Alija Izetbegović je nastojao dobiti HDZ BiH da podrži referendum. U vrijeme kada je g. Stjepan Kljujić bio predsjednik, ta podrška je bila osigurana, ali je početkom februara 1992. g., na mig predsjednika Tuđmana, izvršen puč u HDZ BiH i umjesto Kljujića, faktički doveden Mate Boban. Od tada HDZ BiH i Zagreb odbijaju svaku ideju referenduma stavljajući se na stranu Srba, odlučni da provedu podjelu Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva. Formiranje, odnosno obznanjivanje formiranja, Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – HZ HB ojačalo je ovaj politički pravac za Hrvate Bosne i Hercegovine.

U svojim sjećanjima Stipe Mesića, o stavu vezanom za referendum, veli da je pitao Tuđmana: ”Znate li da tamo Hercegovci insistiraju da Hrvati ne učestvuju na referendumu?” Tuđman je rekao: ”Da, znam to. Srbi neće da učestvuju, pa zašto bi onda i Hrvati… ” Ovo je bio stav kojim je Tuđman odlučio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, o čemu svjedoči britanski Lord Karington, posrednik u međunarodnim pregovorima u Jugoslaviji: ”Kada sam prvi put razgovarao sa predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem, postalo mi je sasvim jasno da njih dvojica imaju uzajamno prihvatljivo rješenje, odnosno da izvrše podjelu. Namjeravali su da podijele Bosnu.”

Vodeći strogo računa o međunarodnom pravu, na savjet Smilje Avramov, glavne savjetnice Miloševića za međunarodno pravo, Srbi u Bosni su svoju administraciju nazvali ”Srpska Republika u Bosni i Hercegovini”. Pod tim nazivom je ona proglašena 9. januara 1992, g. čime je direktno priznat suverenitet Bosne i Hercegovine, koji je dolazio iz njezina ustava i Ustava SFRJ iz 1974. o poziciji republika.

Shvatajući da više ”nema šta da se čeka”, a imajući mišljenje Badinterove (međunarodne) komisije da se u Bosni i Hercegovini može provesti referendum, a da ona može biti međunarodno priznata ukoliko na referendumu za nezavisnost bude pedeset jedan posto ”ZA”, povučen je posljednji potez. Stav SDA i muslimanskog rukovodstva je bio da se ide na referendum. Odluku je trebala donijeti Skupština SR BiH. Hrvati su balansirali, čekali su da vide šta će biti na Skupštini. Uvijek mogu trgovati, smatrali su u HDZ-u.

Atmosfera je bila užarena. Sve je vrilo. ”Srpska politička scena bila je … zgrožena mogućnošću da Bosna i Hercegovina postane nezavisna i suverena država voljom svojih građana. Dragoljub Mićunović, predsjednik DS iz Beograda izjavio je ”da referendum u Jugoslaviji nigde nije održan”.

Odluka o Referendumu za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu

Skupštinsko zasjedanje zajedničke sjednice Vijeća Skupštine SR BiH održano je 24/25. januara 1992. g. i bilo je posljednje pred izbijanje rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. U svom uvodnom izlaganju, objašnjavajući, na Skupštini SR BiH, zašto treba raspisati i provesti referendum, predsjednik Alija Izetbegović je među ostalim rekao: ”Bosna ne može ostati ovako u nedefinisanom položaju (ni u Jugoslaviji ni van nje – H.Č). Vratiti se ne možemo (Jugoslavije više nema, Hrvatska i Slovenija su je napustile – H.Č), nemamo kuda. Preostalo nam je samo da idemo naprijed. U pitanju je sudbonosna odluka…” Ovu odluku ne može donijeti nijedna stranka, ni Vlada, pa čak ni bosanskohercegovački parlament, a pojedinac ponajmanje. ”Takvu odluku može donijeti samo narod kojeg se to tiče. Narod kao cjelina. Referendum je poziv narodu da izrazi tu svoju volju i izvrši taj izbor.”

”… odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod… u nestanak…”

Atmosferu pred donošenje odluke o raspisivanju referenduma najjasnije oslikava ranije vođena rasprava povodom Platforme Predsjedništva BiH na sjednici Skupštine BiH, u oktobru 1991 g., na kojoj je Karadžić, predsjednik SDS rekao: ”Gospodo… kad biste i donijeli nešto večeras… to bi bila bruka…. vaša bruka Hrvati i Muslimani… ja vas još jedanput molim, ne prijetim nego molim, ozbiljno… shvatite političku volju srpskog naroda… Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…”

Na to je predsjednik Alija Izetbegović odgovorio: ”Riječi gospodina Karadžića, možda na najbolji način, pokazuju zašto mi, možda, nećemo da ostanemo u krnjoj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić više niko neće. Takvu Jugoslaviju su ovakve prijetnje u očima jugoslavenskih naroda Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, Hrvata, Muslimana, jednostavno omrzli. I u očima Evrope… Ove… prijetnje ne služe mu na čast… Muslimanski narod neće nestati…”

Nakon cjelonoćne rasprave, Skupština je, bez prisustva srpskih poslanika, donijela odluku o raspisivanju Referenduma za 29. februar i 01. mart 1992. g. sa referendumskim pitanjem: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Srbi neće na referendum, ali ni Hrvati

Finalnu verziju ovog pitanja je napravio predsjednik Alija Izetbegović. Samo par dana kasnije novo rukovodstvo HDZ je izašlo sa tzv. ”livanjskim pitanjem” za referendum, kojim je tražilo kantonizaciju Bosne i Hercegovine. Pitanje nije prihvaćeno.

U danima pred referendum, teškim, grozničavim danima, punim neizvjesnosti, bošnjačko rukovodstvo i Alija lično nastojali su pridobiti Hrvate za referendum. Ali bezuspješno! Tuđman i Boban su bili odlučni – NE, Hrvati neće izaći na glasanje. Ako Hrvati ne izađu, čak i kada bi svi Muslimani bili ”ZA”, neće biti dovoljno za većinu propisanu od Badinterove komisije, dakle nema nezavisnosti!

Šta da se radi? Srbi ne popuštaju! Tako ni Hrvati, naime HDZ. Ali, jedan broj hrvatskih intelektualaca i Franjevci obilaze teren, agitirajući za referendum kod Hrvata, to nije dovoljno.

Posljednji pokušaj… Vatikan…

Na prijedlog Alije Izetbegovića, predsjednika, g. Haris Silajdžić u funkciji sekretara Bosne i Hercegovine za odnose s inostranstvom, par sedmica prije referenduma, stupa u vezu s Vatikanom i na vrhu traži podršku. Traži da katolici, Hrvati, u Bosni i Hercegovini izađu na referendum!

”Šta im nudi Alija ako glasaju ZA?” bilo je pitanje Vatikana. ”Isto što traži Muslimanima, nudi Hrvatima”, glasio je unaprijed pripremljen odgovor. Odgovor Vatikana na taj prijedlog nije došao odmah, nego 01. marta 1992. g., drugog dana referenduma.

Stroga instrukcija Hrvatima od HDZ i Zagreba bila je – ne izlaziti na referendum! Fra Petar Anđelović, vođa Franjevaca ”Bosne srebrene”, 28. februara 1992. g. bio je u Zagrebu na večeri s visokim rukovodstvom HDZ i R Hrvatske na kojoj je predsjednik Tuđman odlučno upozorio da Hrvati ne smiju izaći na referendum.

Prvog dana referenduma, 29. februara 1992. g., odziv birača je bio odličan, stanje na glasačkim mjestima također, osim na nekoliko punktova. Ali izlazak Srba, manje od 1% i Hrvata više od 1% je Pirova pobjeda, dobili smo bitku, izgubili rat! Nezavisna Bosna i Hercegovina nikad bliže i nikad dalje nego te noći sa subote na nedjelju, te prestupne godine 1992.

U nedjelju ujutro, drugog dana referenduma, sjedio sam u centrali SDA, sjedištu našeg operativnog štaba za podršku referendumu, kad je oko devet sati nazvao Alija Rizvanbegović iz Stoca, predsjednik tamošnjeg SDA: ”Muštuluk, fratri na misi rekli katolicima da izađu na referendum!” – veli on, a ja sav zbunjen, velim: ”A šta su im rekli, kako da glasaju?” ”E čuj, pa kad izlaze, glasat će ”ZA”, završi Alija. Već oko 15 sati popodne preko 90% Hrvata u Bosni i Hercegovini je izašlo na glasanje, jer su katolički svećenici te nedjelje na misama diljem Republike pozvali pastvu da izađe na referendum. Vatikan je dao svoj odgovor. Vatikanski tisućuljetni interesi su bili važniji od Tuđmanove podjele u Karađorđevu.

Referendum, narod je odlučio, Bosna i Hercegovina je nezavisna država

Sa 64,3 % glasova ”ZA” završena je historija Jugoslavije, kojom ni ovi koji su se borili za nju, ni oni koji su se borili protiv nje, nisu bili zadovoljni. Tako su oni koji nisu učestvovali u njezinom vještačkom formiranju, donijeli plebiscitom, općevećinom, odluku o njezinom prestanku. Antička granica na Drini je održana uprkos promjeni igrača. Oni koji su je uspostavili i dalje nad njom motre. Drinski kupači na to trebaju računati.

Tako je zapadna obala Drine, zapadna polovina nekadašnje Jugoslavije, u istom danu: Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Republika Slovenija: 22 maja 1992. g., ušla u društvo nezavisnih i suverenih članica Ujedinjenih nacija. Istočna obala Drine, bivše Jugoslavije i danas traži svoj smiraj.

Građani Bosne, njezini patrioti, ponovo su pokazali da su njezine granice, njezin duh i njezina povijesna misija trajniji od tvorevina nastalih i održavanih na zlu i nepravdi, jer je njezina poruka dobra i iskrena, baš kao i njezini dobri Bošnjani.

Rezultati Referenduma su postignuti u miru, njihova odbrana u ratu! Rok trajanja Jugoslavije i Bosne srazmjeran je dubini njihovih humanističkih vrijednosti.

Bosna i njezini patrioti imaju budućnost

Bosna i Hercegovina traje jer ima misiju. Njezini patrioti, njezin evropski narod ima svoju misiju u budućnosti, kao što je pokazao svoje čojstvo u prošlosti, a naročito u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Misiju univerzalnosti u kojoj čovjek, svaki čovjek čovječanstva, i ono što ga okružuje, dobiva pravu mjeru – trajno objektivizira forme prolaznog.

Svaki patriota Bosne svjestan je te misije. Bosna je ostvarenje principa – ”zaista je s mukom last”. Mi smo na to dobrovoljno pristali, svaka generacija ponaosob. Naš odgovor na izazove i prijetnje Bosni i Hercegovini jeste naše jedinstvo. Kako smo jedinstveno ostvarili izvanredne rezultate Referenduma, takvo jedinstvo patriota treba biti odgovor zlu i djelidbi!

Bografija autora

Hasan Čengić – Rođen u Foči 1957. godine, otac upisao da je rođen na Odžaku kod Ustikoline. Osnovnu školu ”Vuk Karadžić Stefanović” završio u Ustikolini, općina Foča. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu pohađao od 1972. do 1977, a onda kao prva generacija upisao Islamski teološki fakultet u Sarajevu i diplomirao 1982.

Uhapšen 1983. I, kao trećeoptuženi, na čuvenom Sarajevskom procesu muslimanskim intelektualcima, osuđen na deset godina zatvora. Nakon pet godina pušten iz zatvora u Zenici. U jesen 1988. počeo raditi u Islamskom centru u Zagrebu.

Od osnivanja SDA u maju 1990. bio organizacioni, a zatim tehnički sekretar SDA. Bio rukovodilac Operativnog tima SDA za pripreme i podršku provođenju općih izbora 1990, popisa stanovništva 1991. i referenduma 1992. Od aprila 1992. do januara 1996. bio član Vrhovne komande TO/Armije RBiH, pomoćnik komandanta za logistiku izvan zemlje. U 1996. obavljao funkciju zamjenika ministra odbrane Federacije BiH. Od 1996. do 2003. bio član Predstavničkog doma Parlamenta FBiH – predsjednik Komisije za povratak izbjeglih i raseljenih, a od 2003. do 2007. bio poslanik u Domu naroda PS BiH i predsjednik Komisije za vanjsku i trgovinsku politiku Doma.

U periodu od 2014. do 2018. bio predsjednik Sabora IZ u BiH.

Biran za člana Glavnog odbora Stranke demokratske akcije na svim kongresima stranke od 1991. do 2019. Na kongresu SDA 2019. nije predložen za člana Glavnog odbora. U četiri saziva od 1998. do 2018. biran za člana Sabora IZ u BiH. Na izborima za Sabor IZ u BiH 2018. nije izabran za člana Sabora.

Dobitnik Srebrenog štita Armije RBiH. Dobitnik Plakete Gazi Husrev-begove medrese za 2018. u Sarajevu.

Oženjen je i ima tri kćerke. Živi u Bosni i Hercegovini.

SAFF

25 GODINA

SAFF

25 GODINA

Hasan Čengić: Referendum za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i neke aktivnosti Alije Izetbegovića

Savremena tehnika na nišanu hrabrih palestinskih lavova /VIDEO/

SDA: Velikosrpski sabor i usvojena deklaracija su jasno upozorenje svim probosanskim snagama

Projekt „Velike Srbije” se nastavlja, postoji opasnost od TERORISTICKIH NAPADA…

Samo onaj ko robuje Allahu može pronaći i osjetiti smisao života

Lavrov pisao učesnicima svesrpskog sabora: Zajedno ćemo nastaviti graditi novi svjetski poredak

Savremena tehnika na nišanu hrabrih palestinskih lavova /VIDEO/

SDA: Velikosrpski sabor i usvojena deklaracija su jasno upozorenje svim probosanskim snagama

Projekt „Velike Srbije” se nastavlja, postoji opasnost od TERORISTICKIH NAPADA…

Samo onaj ko robuje Allahu može pronaći i osjetiti smisao života

Lavrov pisao učesnicima svesrpskog sabora: Zajedno ćemo nastaviti graditi novi svjetski poredak

Samo onaj ko robuje Allahu može pronaći i osjetiti smisao života

Pametan vjernik ne obraća pažnju na svoje zavidnike

Osnov svakog grijeha je zadovoljstvo samim sobom

Najveći gubitnici su oni koji govore kad treba šutiti i koji šute kad treba govoriti