Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada su pritisci mušrika u Mekki postali toliko teški da su muslimani bili izloženi progonu, poniženju i različitim oblicima nasilja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je skupini svojih ashaba da učine hidžru u Abesiniju. Taj izbor nije bio slučajan. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao ih je u zemlju čijeg je vladara opisao riječima koje su ostale zabilježene u islamskoj historiji: ”U njoj je vladar kod kojeg se nikome ne čini nepravda.”
U toj zemlji tada nije bila islamska vlast, niti društveni poredak izgrađen na šerijatskim propisima. Nije bilo Kur'ana koji se svakodnevno učio, niti hiljade džamija u kojima su ljudi klanjali namaz i slušali predavanja o uzvišenim islamskim propisima. Ali u njoj je bilo pravde koja je štitila slaboga i čuvala ljudsko dostojanstvo.
Pravda je jedan od temeljnih principa na kojem islam gradi zdrave odnose među ljudima, uređuje život zajednice i štiti prava i dostojanstvo svakog čovjeka.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među sedam kategorija ljudi kojima je obećan Allahov hlad na Dan kada drugog hlada neće biti, posebno je izdvojio pravednog vladara. Razlog je razumljiv: posljedice vladareve odluke rijetko ostaju ograničene na njega samoga. One obuhvataju ljude kojima upravlja. Jedna pravedna odluka vlasti može zaštititi hiljade ljudi od nepravde, kao što jedna nepravedna odluka može hiljade ljudi izložiti onome od čega ih niko drugi ne može zaštititi.
Ibn Tejmijje upravo u tom kontekstu pravdu ne posmatra kao jednu od mnogih poželjnih društvenih vrijednosti, nego kao jedan od temeljnih uvjeta opstanka države i poretka. Njegova poznata misao glasi: ”Allah će pomoći pravednu državu, čak i ako je nevjernička, a neće pomoći nepravednu državu, makar bila muslimanska.” (Medžmu'u-l-fetava, XXVIII/62.)
Ovu misao nije ispravno razumjeti kao izjednačavanje imana i nevjerovanja, niti kao umanjivanje značaja vjerovanja. Ibn Tejmijje ovdje govori o Allahovim zakonitostima koje djeluju u životu ljudi i država: pravda uspostavlja poredak i omogućava mu da traje, dok nepravda razara temelje na kojima taj poredak počiva. Država ne može dugo opstajati ako se prava jednih sistematski gaze radi interesa drugih.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje ovu misao dodatno produbljuje u djelu Et-Turukul-hukmijje, podsjećajući da je cilj slanja poslanika i objavljivanja knjiga uspostavljanje pravde među ljudima. Pravda je, u njegovom razumijevanju, dio samog poretka na kojem počivaju nebesa i Zemlja. Zato islamsko poimanje vlasti ne može biti svedeno na pitanje forme, naziva ili pukog pozivanja na propise. Svrha propisa jeste ostvarenje onoga zbog čega su objavljeni: zaštita prava, uklanjanje nepravde, uspostavljanje reda i omogućavanje ljudima da žive pod vlašću koja njihovo dostojanstvo ne pretvara u sredstvo vlastitih interesa.
Odatle se nameće pitanje od presudne važnosti: šta ostaje od islamskih principa ako oni ne proizvedu odgovarajuću moralnu i društvenu stvarnost?
Ako čovjek svoje pravo može ostvariti tek preko poznanstva, veze, političke pripadnosti ili nečije intervencije, dok onaj ko nema zaštitu i utjecaj svoje pravo ne može ostvariti ni nakon godina čekanja, tada problem nije samo u pojedincima koji su zloupotrijebili položaj. Takva praksa govori o institucijama koje više ne obavljaju svoju temeljnu zadaću.
Upravo zato je iskustvo pravednih muslimanskih vladara ostalo tako snažno prisutno u islamskom političkom mišljenju. U predajama o Aliji ibn Ebi Talibu, radijallahu anhu, nalazimo prizor koji pokazuje kako pravda, kada se shvati kao obavezujući princip, ne poznaje izuzetke ni onda kada pred njom stoji sâm nosilac vlasti. Naime, kada se hazreti Alija, kao vladar islamske države, našao u sporu s jednim Jevrejem, a nije imao dovoljno dokaza kojima bi potvrdio svoje pravo, presuda nije donesena u njegovu korist zbog njegovog položaja niti je njegov autoritet mogao zamijeniti dokaz. Sudija pred sobom nije imao vladara kojem treba udovoljiti, nego stranku u postupku čije se pravo mora utvrditi prema dokazima. I budući da su dokazi bili na strani Jevreja, presudio je u njegovu korist.
U takvom prizoru pravda prestaje biti apstraktna moralna vrijednost i postaje princip koji uređuje stvarne odnose među ljudima. Pravo dobija puni smisao tek kada ista norma jednako važi za čovjeka bez utjecaja i za čovjeka koji raspolaže političkom, društvenom ili ekonomskom moći.
Stoga nas Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi o Nedžašiju suočavaju s jednom neugodnom, ali nezaobilaznom proturječnošću: kako razumjeti činjenicu da neke države koje se službeno nazivaju islamskim, u kojima postoje brojne džamije, vjerske škole, mnoštvo islamskih učenjak, šejhova, daija, i u kojima se o vjeri govori svakodnevno, istovremeno pokazuju ozbiljne slabosti upravo na područjima na kojima bi islamski princip pravde morao biti najvidljiviji – u vladavini prava, odgovornosti vlasti, zaštiti ljudskog dostojanstva i zaštiti čovjeka od samovolje moćnih?
Otuda se pitanje šta neku državu čini islamskom ne može iscrpiti u njenom nazivu, zastavi, ustavnim odredbama ili količini vjerskog sadržaja u javnom prostoru. Ono zadire mnogo dublje. Može li radnik bez zaštite računati na zakon? Može li siromah ostvariti svoje pravo bez veze i poznanstva? Može li islamski učenjak iznijeti stav koji nije po volji vlasti, a da zbog toga ne izgubi slobodu? Može li građanin stati pred državnu instituciju uvjeren da će se o njegovom pravu odlučivati prema zakonu, a ne prema njegovom položaju, vezama ili snazi onoga ko mu se suprotstavlja?
I, iznad svega, može li se i sâm nosilac vlasti naći pod istim pravnim mjerilom pod kojim stoji čovjek bez položaja, utjecaja i zaštite?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije svoje ashabe poslao u muslimansku zemlju, nego u zemlju kojom je vladao čovjek za kojeg je znao da kod njega neće biti poniženi i obespravljeni. To je izuzetno snažna poruka o samoj naravi vlasti: ljudima je potrebna država u kojoj su zaštićeni od nepravde, a ne država koja samo tvrdi da je pravedna.
U islamu naziv ne može zamijeniti suštinu. Država ne postaje islamska samo zato što se tako naziva, nego onda kada u svom djelovanju ostvaruje principe pravde, odgovornosti i zaštite ljudskog dostojanstva. Nije nam, stoga, potrebna vlast koja će islam isticati u svom nazivu, a uskraćivati ga u postupanju prema ljudima. Potrebna nam je pravedna država. Jer tamo gdje pravda postane temelj vlasti, gdje zakon štiti čovjeka a moć podliježe odgovornosti, tu islamski principi nalaze svoj najprirodniji i najpotpuniji izraz.
U tome i jeste težina riječi: ”U njoj je vladar kod kojeg se nikome ne čini nepravda.”
