Autor: Sabahuddin Sijamhodžić (Saff, 143)
“I nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli. Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.” (Ali Imran, 169.)
Koliko često se pitamo o svrsi naših života na dunjaluku? Da li smo se ikada upitali da li je dunjaluk mogao opstati bez nas i da li je dunjaluk bolji ili gori jer smo mi na njemu? Uistinu, jedno od najvažnijih pitanja koja svako od nas mora postavljati sebi jeste pitanje o istinskom i stvarnom razlogu našeg boravka na Zemlji do smrti koja će svakome neminovno doći.
Postoji veliki broj ljudi na ovome svijetu koji nastoje svim svojim bićem ostvariti što ugodniji život na ovome svijetu i koji zaboravljaju na budući svijet – Ahiret. Takvih ljudi ima i među onima koji sebe nazivaju muslimanima.
Kako se odnosimo prema životu- najvrjednijoj robi koju posjedujemo?!
Također, postoje ljudi koji vjeruju i koji su ubijeđeni da će biti proživljeni na Ahiretu i da će biti pitani za sve ono što su radili na dunjaluku. Takvi ljudi se ne odriču dunjaluka, ali znaju da će sve ono što na dunjaluku posjeduju biti sredstvo koje će ih odvesti u Džennet ili Džehennem. Neki dan pročitah vrlo interesantan primjer koji kaže da je svaki čovjek trgovac na Zemlji. Trgovac koji ima samo jednu vrstu robe i mora je prodati dok na njoj boravi. Ta roba je njegov život. Ovisno o odluci svakog čovjeka – trgovca, njegova najvrjednija roba, njegov život, će završiti u Džennetu ili Džehennemu.
Kako li se samo jadno i nemarno odnosimo prema najvrjednijoj robi koju imamo; kako li samo znamo prljati i pljuvati po vlastitoj trgovačkoj robi, po vlastitim životima. Postavimo sebi jedno pitanje: Jesmo li svjesni da imamo samo jedan ovodunjalučki život, i jesmo li svjesni da se ni jedan trenutak, ni jedan sat ili dan, a pogotovo godina naših života neće vratiti kako bismo je ponovo proživjeli i bolje iskoristili. Zar i sami nismo kazali mnogo puta: Eh, kada bih se mogao vratiti u mlade dane, znao bih šta bi? Ili, da sam bar pet ili deset godina mlađi…? Allahov robe, jesi li stvarno siguran da bi znao šta bi uradio sa svojim životom kada bi se još jednom vratio u mlade dane?
Uzvišeni Allah kaže da u Muhammedu, a.s., imamo najljepši uzor. Uzor i primjer kako živjeti i kako se nositi sa poteškoćama koje nas susreću na ovome svijetu. Generacija ljudi koja je to najbolje znala, bili su njegovi najbliži saradnici – ashabi. Ashabi su najbolja generacija ljudi koja je ikada na Zemlji živjela. Ljudi, koji su znali kako provesti jedan jedini život koji su imali. Ljudi, koji su znali razlog svoga boravka na Zemlji.
Veličanstven primjer iskrenosti u vjeri
Jedan od njih je i Abdullah ibn Amr ibn Haram, r.a. On je ensarija, iz Medine, prihvatio je islam prije hidžre Muhammeda, a.s. Bio je vođa plemena Benu Seleme. Sve što je imao, svoj život, svoj imetak, svoje pleme podredio je i stavio u službu islamu. Nakon Hidžre, s Poslanikom, a.s., je provodio svaku priliku koja mu se pružala. Učestvovao je u Bici na Bedru.
Možemo li mi provoditi vrijeme sa Resulullahom, a.s.? Možemo. Slijedeći njegov sunnet primjenjujući ga u svojim životima. Imamo li mi svoj Bedr na kojem ćemo braniti interese islama kao što je tristotinjak muslimana na Bedru činilo? Imamo. Naš Bedr je naša domovina Bosna u kojoj branimo i vjeru, i vlastitu čast, i vlastiti ponos. Vjera, čast, ponos,… brane se na razne načine. Usuđujemo se ovdje postaviti jedno pitanje za razmišljenje: Da li su Muhammed, a.s., i ashabi iz Medine pomagali mušrike u Mekki? Da li su ih materijalno pomagali i opremali njihovu vojsku? Sigurni smo da nisu. A kako se neko pomaže i kako se oprema neprijateljska vojska, osim da se neko finansijski i ekonomski pomaže. Da li mi pomažemo, finansijski i ekonomski, one koji nas svakodnevno čine sve više vlastitim ekonomskim robljem? Da li mi svojim nemarom na polju ekonomije, konzumirajući tuđe proizvode i onda kada to ne moramo, pomažemo one kojima uistinu nije do nas stalo? I konačno, zar mislimo u povijesti, pred generacijama koje odgajamo, biti upisani zlatnim slovima zato što smo prodavali i prodali i zadnje djeliće časti i ponosa, a o vjeri da i ne govorimo. Jer, istinski vjernik ima i časti i ponosa i on je spreman uložiti i svoj život za njihovu odbranu. Ali, da se vratimo Abdullahu ibn Amru, r.a.
Prije početka Bitke na Uhudu, sanjao je, da će u Bici na Uhudu pasti kao šehid. Njegovim bićem je ovladao iskreni osjećaj i želja za šehadetom – da da svoj život u ime Allaha. Srce mu je lebdjelo od sreće.
Posljednja oporuka šehida
Prije bitke je pozvao sebi svoga sina, Džabira ibn Abdullaha, r.a., plemenitog ashaba Muhammeda, a.s., i rekao mu:
Prije nego što čujemo šta je Abdullah ibn Amr kazao svome sinu, razmislimo o sebi i svojoj djeci, šta bismo im oporučili u zadnjim trenucima svojih života. Šta bismo im savjetovali? Evo šta oporučuje Abdullah ibn Amr ibn Hiram, r.a., svome sinu Džabiru.
“Ja, sinko moj, vidim da ću u ovoj bici dati svoj život u ime Allaha, da ću pasti kao šehid… Možda ću biti i prvi koji će svoju krv proliti na Allahovu putu. I, sinko moj, tako mi Allaha ja nikog na dunjaluku ne ostavljam dražeg od tebe…, osim Allahovog Poslanika.”
Šta ovo podrazumijeva? Istinska ljubav prema Poslaniku, a.s., se očituje u slijeđenju njegove upute i prakse. Nije ljubav prema Poslaniku tek puko ponavljanje da ga volimo, a svojim životima dokazivati suprotno! Oni koji misle, pa makar bili i među nama, da se može biti istinski vjernik, a ne biti spreman svim svojim bićem i svim svojim sposobnostima kojima nas je Allah darovao, podržati misiju s kojom je Muhammed, a.s., došao, grdno se varaju. Kazao je jedan veliki čovjek, obraćajući se ulemi koja je konstatirala teško stanje u kojem se našao muslimanski narod u vrijeme kada je njihova zemlja bila okupirana, i koji su smatrali da nema fajde da se čovjek bori, već da radi na tome da sebe sačuva. Taj veliki čovjek je kazao otprilike sljedeće riječi:
“Baš se nikako ne slažem s vama u ovome što ste rekli. Vjerujem da je stvar samo u slabosti, lijenosti i u bježanju od napora. Čega se bojite? Dovoljan vam je vaš život, pa sjedite kod kuće i tako radite za islam. Narod je srčano uz vas kada biste vi bili uz njega, jer je to narod muslimanski. Ja sam upoznao taj narod u kahvanama, u džamijama, na ulicama. (…) Ako ne želite da radite za Allaha pa radite za ovaj svijet i za hljeb koji jedete.(…) Branite svoj opstanak, ako nećete da branite opstanak islama. Radite za ovaj svijet, ako ne želite raditi za Ahiret. A ako to ne učinite onda će vam propasti i dunjaluk i Ahiret.”
Poruka muslimanima Bosne
Zar ovo nije i poruka nama u Bosni? Zar je grijeh voljeti svoju domovinu? Zar je grijeh kazati da je prioritetna zadaća svih nas koji u Bosni živimo, da pomažemo njenu ekonomiju? Zar je grijeh braniti obraz i čast ove zemlje? Zar je grijeh kazati i vlastitim postupkom pokazati nekome da se svoja zemlja voli? Ali, vratimo se Abdullahu ibn Amru, r.a.
Abdullah ibn Amr, r.a., je pored ovoga oporučio sinu da vrati njegov dug i da se lijepo odnosi prema svojoj braći.
Sutradan su muslimani izašli na bojno polje. Bitka na Uhudu se odigrala onako kako se odigrala. Nakon završene bitke Džabir ibn Abdullah, r.a., je izišao na bojno polje tražiti tijelo svoga babe. Našao ga je među tijelima šehida.
Džabir, r.a., i članovi njegove porodice su stajali i plakali za šehidom islama Abdullahom ibn Amrom ibn Haramom, r.a., a tada je pored njih prošao Muhammed, s.a.v.s., i vidjevši ih kako plaču rekao im: “Plakali vi za njim ili ne plakali, znajte da mu meleki prave hlad svojim krilima…”
Kako velika čast za Abdullaha ibn Amra ibn Harama, r.a., koji je svoj život dao na Allahovom putu. Njegov šehadet je rasplakao njegovu porodicu, a u isto vrijeme su mu meleki svojim krilima hlad pravili… Ali, šta se desilo poslije?
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je jednoga dana pozvao Džabira, r.a., sina šehida Abdullaha i rekao mu: “Džabire, Allah nikada nije ni s kim razgovarao osim iza zastora, ali je razgovarao sa tvojim ocem direktno, bez zastora i rekao mu: ‘Moj robe, traži od Mene dat ću ti!'”
Ovdje je prilika da se vratimo na ono što smo na početku kazali. Naime, spomenuli smo između nas one koji smatraju da bi ponovnu šansu bolje iskoristili. I Allah u Kur’anu govori o ljudima koji će tražiti da se vrate kako bi bili vjernici. Šta je Abdullah ibn Amr, r.a., tražio od Allaha? Abdullah ibn Amr je tražio od Allaha, Gospodara svjetova, sljedeće: ”Gospodaru moj, daj mi da se vratim na dunjaluk” … Šehid Abdullah ibn Amr traži da se vrati na dunjaluk… Šehid za kojeg je Poslani,k s.a.v.s., rekao da su mu meleki svojim krilima hlad pravili… On traži od Allaha da se vrati na dunjaluk… Ali zašto na dunjaluk? Je li zbog toga što bi htio drugu šansu? Je li zbog toga što mu je smrt prerano došla i nije se uspio snaći? Je li možda zbog toga što još nije od imetka stekao dovoljno? Ili možda iz žalosti za djecom i dunjalučkim uživanjima? Ne, vallahi!
On traži povratak na dunjaluk iz sljedećeg razloga: “Gospodaru moj, daj mi da se vratim na dunjaluk pa da se ponovo borim i da po drugi put dam svoj život na Allahovom putu.”
On želi svoj život ponovo dati na Allahovom putu. A šta mu Allah odgovara: “Ja sam prije kazao da se ljudi na dunjaluk neće moći vratiti. “A onda Abdullah ibn Amr ibn Hiram reče: “Gospodaru moj, onda obavijesti one koji su ostali poslije mene o nagradama i nimetima koje si nam dao.” Allah je tada objavio 169. ajet sure Ali Imran: “I nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli. Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.”
Islam je praksa, a ne puka teorija
Nažalost, među nama ima i onih koji su uzeli amanet da govore o istinskoj i nepatvorenoj poslaničkoj poruci, a isti su u vrijeme kada se svojim životima branila čast i ponos muslimana na ovim prostorima bili u debelim hladovima širom bijeloga svijeta. Allah najbolje zna hoće li oni tražiti drugu priliku da se na dunjaluk vrate. Džihad na Allahovom putu, najveći trud koji insani mogu učiniti, jeste praktični i konkretni dokaz o spremnosti i ubijeđenosti u istinitost Poslanikove, a.s., upute. Na tom putu neke Allah pozove sebi, a neke upiše u one koji su to bili spremni biti. A i Poslanik, a.s., u jednom hadisu kaže da će musliman koji iskreno bude želio dati svoj ovodunjalučki život na Allahovom putu imati nagradu šehida, pa makar i u svojoj postelji umro.
Ne mogu a da ne postavim sljedeće pitanje: Zar je uopće moguće iskreno željeti šehadet na Allahovom putu, a pritom svojim postupcima odmagati i slabiti stvar muslimana i muslimansku ekonomiju, a istovremeno pomagati one koji nas žele slabima i jadnima gledati? Istinski musliman, a ako hoćete i istinski bosanski patriota, će doista voditi računa čiju ekonomiju da pomaže – svoju ili tuđu.
Zato nam se događa da mnogi naši predstavnici u sferama javnog života iz bojazni za vlastitim položajem ili iz bojazni za gubitkom nečije blagonaklonosti ni prstom da mrdnu, nit’ jezik da pokvase, kada se najčasniji borci za čast i ponos ove zemlje i u njoj islama, odvode da im se sudi jer su voljeli svoju zemlju i svoju vjeru. Neki su dovoljno hrabri da nas uvjeravaju o opravdanosti podrške okupaciji jedne muslimanske zemlje.
Neka se Allah nama i njima smiluje da istinski shvatimo poruku islama i da budemo od onih koji časno i ponosno žive kao sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., i da nam budu uzori ashabi poput Abdullaha ibn Amra ibn Harama. AMIN.
