Piše: Avi Šlajm /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Genocid u Gazi, koji je započeo nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, još uvijek traje. Ipak, već je potaknuo objavljivanje velikog broja knjiga koje ovom sukobu pristupaju iz različitih uglova. Među njima se posebno izdvaja knjiga Izrael: Šta je pošlo po zlu?, Omara Bartova, koja je s punim pravom naišla na široko priznanje i pohvale kritike s obje strane Atlantika.
Kao što i sam naslov sugerira, knjiga se bavi moralnim i političkim sunovratom Države Izrael. Njen autor, Omar Bartov, posjeduje besprijekorne stručne i životne kvalifikacije da piše o ovoj temi. Rođen je u jednom kibucu, služio je kao oficir Izraelske vojske, a danas je profesor studija o Holokaustu i genocidu na Univerzitetu Brown u Sjedinjenim Američkim Državama. Knjigu je posvetio svom ocu Hanohu Bartovu, kojeg naziva ”posljednjim cionistom”, aludirajući na tradiciju liberalnog cionizma kojoj je njegova porodica dugo ostala odana.
Ova knjiga nije napisana tintom gnjeva, nego prije svega tugom. Njen cilj nije toliko osuditi Izrael, koliko objasniti kako je ta država od liberalne ikone postala međunarodno odbačena zemlja i kako se nekadašnji san pretvorio u noćnu moru čiji se najdramatičniji izraz ogleda u ratu protiv Gaze.
Bartov pokazuje da je pogrešan put zacrtan još od samog osnivanja Izraela. U poglavlju ”Izgubljeni ustav” izražava žaljenje što osnivači države nisu uspjeli riješiti temeljnu dilemu: kako očuvati državu koja će istovremeno biti i jevrejska i demokratska, odnosno kako pomiriti etnički nacionalizam s pluralističkim društvom.
Da je tada bio usvojen pisani ustav i da su generacije Izraelaca odgajane u duhu poštivanja tog ustava i Povelje o pravima koja jednako štiti sve ljude, ”možda bi rasizam koji se širio izraelskim društvom bio znatno slabiji, a zapanjujuća ravnodušnost prema genocidu u Gazi te svakodnevnim zločinima i masakrima na Zapadnoj obali izazvala bi mnogo snažniji osjećaj moralne sablazni.”
To je možda tačno, ali historija ne poznaje svoje neostvarene mogućnosti. Ipak, postoje ozbiljni razlozi za sumnju da bi pisani ustav i povelja o pravima mogli promijeniti tok izraelske historije. Karakter novouspostavljene države bio je unaprijed određen drugim pisanim dokumentom. U Deklaraciji o nezavisnosti, koju su cionistički osnivači potpisali 15. maja 1948. godine, obećano je uspostavljanje ”potpune društvene i političke jednakosti za sve građane, bez obzira na rasu, vjeru ili spol”.
To obećanje nikada nije ispunjeno. Bio je to samo jedan od mnogih primjera dubokog jaza između liberalnog cionističkog diskursa, koji se pozivao na univerzalne vrijednosti, i stvarnosti obilježene rasnom diskriminacijom i nejednakošću. Taj su jaz izraelski lideri decenijama prikrivali licemjerjem i obmanom.
Jedna od rijetkih stvari koja se može pripisati sadašnjoj krajnje desničarskoj izraelskoj vladi jeste to što je odbacila liberalnu retoriku i pred očima svijeta razotkrila pravo lice savremenog izraelskog društva.
Za vrijeme vlada koje je predvodila Laburistička stranka navikli smo na željeznu šaku skrivenu u baršunastoj rukavici. Danas, pod vlašću Likuda i njegovih partnera iz vjersko-cionističke koalicije, svjedočimo otvorenoj diskriminaciji gotovo dva miliona palestinskih građana Izraela, uz nimalo prikrivenu željeznu šaku kojom se postupa prema 5,6 miliona Palestinaca na okupiranim teritorijama. Iz perspektive palestinskih žrtava brutalnost cionizma nije ništa novo; oni je poznaju i trpe od samog početka.
Bartov, međutim, ne vraća pogled dovoljno daleko u prošlost da bi istražio dublje korijene izraelskog rasizma. Cionizam je od samog početka bio naseljenički kolonijalni pokret, a njegov najznačajniji politički proizvod – Država Izrael – također je nastala na temeljima naseljeničkog kolonijalizma. Logika takvog kolonijalizma počiva na uklanjanju autohtonog stanovništva, a taj se cilj ostvaruje etničkim čišćenjem. Tako je 1948. godine, tokom Prvog arapsko-izraelskog rata, Izrael protjerao oko 750.000 Palestinaca, odnosno više od polovine tadašnjeg palestinskog stanovništva.
Tokom rata u junu 1967. godine uslijedio je novi val prisilnog raseljavanja u kojem je oko 250.000 Palestinaca protjerano sa Zapadne obale. Mnogi od njih bili su izbjeglice po drugi put, a kao i 1948. godine, ponovo im je zabranjen povratak njihovim domovima. Događaji iz 1948. godine u arapskom jeziku poznati su kao Nakba – katastrofa. Međutim, Nakba nije jednokratan događaj nego proces koji traje do danas, a svoj najbrutalniji vrhunac dosegao je u sadašnjem ratu protiv Gaze.
Iako rat nije počeo 7. oktobra 2023. godine, napad Hamasa pružio je priliku za masovno protjerivanje civilnog stanovništva iz Pojasa Gaze. U dokumentu izraelskog Ministarstva obavještajnih poslova, koji je procurio u javnost 13. oktobra 2023. godine, iznesen je plan preseljenja oko 2,3 miliona stanovnika Gaze na egipatski Sinaj.
Nakon što je Egipat odbio taj plan, Izrael je dodatno intenzivirao napade na civilno stanovništvo blokirajući dotok hrane, vode, goriva, lijekova i ostale humanitarne pomoći u Gazu. Koristeći izgladnjivanje kao sredstvo ratovanja, Izrael je prvi put u svojoj historiji počinio genocid.
Tokom prve dvije i po godine rata protiv Gaze, Izraelska vojska usmrtila je više od 73.000 ljudi, od kojih je trećina bila djeca. Devedeset posto stanovništva prisilno je raseljeno, a mnogi su morali napuštati svoje domove više od deset puta. Uništeno je 82 posto stambenih objekata i civilne infrastrukture, teško su razoreni zdravstveni sistem i obrazovne ustanove, nanesena je gotovo nepopravljiva šteta okolišu, dok je površina obradivog zemljišta smanjena sa 40 na svega 4 posto teritorije Pojasa Gaze, čime je Gaza pretvorena u prostor nepogodan za život. Istovremeno su na Zapadnoj obali krajnje desničarski doseljenici, uz podršku vlade i zaštitu vojske, intenzivirali kampanju etničkog čišćenja.
Od 7. oktobra Izrael je počinio niz ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, uključujući i zločin nad zločinima – genocid. Uprkos tome, nije pozvan na odgovornost za očigledna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, nego je nastavio nekažnjeno ubijati.
Zapadne sile, a prije svega Sjedinjene Američke Države, i dalje Izraelu pružaju oružje i diplomatsku zaštitu. Uprkos snažnom zaokretu javnog mnijenja na Zapadu u korist Palestinaca, zapadne vlade prije ili kasnije morat će slijediti stavove vlastitih naroda.
Bez zapadne podrške cionistički kolonijalni projekt počet će se urušavati, što predstavlja najbolju nadu za sve koji žive između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Ne radi se samo o okončanju okupacije palestinskih teritorija; i sam Izrael mora se osloboditi kolonijalnog nasljeđa.
Moralni i politički sunovrat Izraela nije posljedica nepostojanja pisanog ustava, nego zakašnjeli, ali neizbježni ishod naseljeničkog kolonijalizma. Šteta koju je uništenje Gaze nanijelo međunarodnom ugledu Izraela toliko je velika da se vlastitim djelima pretvorio u međunarodno odbačenu državu.
Izraelska vojska, koja se dugo predstavljala kao ”najmoralnija vojska na svijetu”, sve se više doživljava kao jedna od najbrutalnijih i najokrutnijih regularnih vojski na svijetu.
Iako međunarodna pravda djeluje sporo, njeni mehanizmi već su pokrenuti protiv Izraela. Međunarodni sud pravde u Hagu proglasio je cjelokupnu izraelsku okupaciju nezakonitom, dok je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta.
Iako su učinci tih odluka za sada više simbolični nego praktični, one jasno pokazuju da će Izrael prije ili kasnije odgovarati za zločine brutalne kolonijalne sile kojoj više nema mjesta u postkolonijalnom dobu.
Kao što kaže stara arapska izreka: ”Ono što je sagrađeno na nepravdi, osuđeno je na propast.”
O autoru:
Avi Šlajm ubraja se među najznačajnije savremene jevrejske historičare koji su zauzeli kritički stav prema cionističkom projektu. Svojim naučnim radom dao je izuzetan doprinos razumijevanju geopolitike Bliskog istoka.
U okviru svojih analiza savremenih zbivanja jedan je od autora knjige Genocid u Gazi: Dugotrajni izraelski rat protiv Palestine, u kojoj donosi kritičku analizu izraelske vojne politike i njenih humanitarnih posljedica.
Njegov naučni opus odlikuju intelektualna hrabrost u preispitivanju uvriježenih historijskih narativa i dosljedna kritička analiza, zbog čega se smatra jednim od najutjecajnijih akademskih glasova u kritici politike hegemonije, kolonijalizma i okupacije.
