Piše: šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sjećam se da sam u haremu Kabe, tokom jednog ramazana, sreo mladića koji je nosio bijeli turban, kosa mu je bila duga do ramena, a nosio je kratku odjeću (galabiju), koja je bila možda do polovice listova, dok je preko galabije nosio crni ogrtač. On je svojim izgledom privukao pažnju i svi koji su ga vidjeli zadržavali su pogled na njemu.
Sjeo je pored mene, pa sam ga upitao o njegovom izgledu. Odgovorio mi je da on slijedi Poslanikov, sallallah alejhi ve sellem, sunnet u načinu oblačenja i njegovanja kose. Objasnio sam mu da je ispravno mišljenje da turban nije sunnet, već je to jedan od običaja Arapa iz predislamskog doba. I Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je turban iz razloga što je to običaj njegovog naroda, tako da se ne može reći da je nošenje turbana nešto što spada u vjerske naredbe ili zabrane, već je to prepušteno običajima i navikama ljudi, i ne postoji ni jedan vjerodostojan hadis koji govori o turbanu.
Drugo, što se tiče puštanja kose, pretežnije mišljenje je da je i to običaj, tako da je i dužina Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, kose stvar običaja, a ne sunnet koji bismo trebali slijediti. Sunnet je, za ljude koji imaju dobru kosu, da je održavaju lijepom, tako da pitanje frizure nije neko ozbiljno pitanje u islamu koje zahtijeva posebnu pažnju.
Što se tiče treće stvari, činjenica je da si ti hodočasnik i da obavljaš obrede umre, a sunnet u pogledu kojeg nema razilaženja među islamskim učenjacima je da čovjek koji obavlja umru treba obrijati svoju glavu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dovu u kojoj je tri puta rekao: ”Gospodaru moj! Oprosti onima koji su obrijali svoje glave!”, a zatim je četvrti put rekao: ”I onima koji su samo skratili kosu.” Pa, zašto si onda zanemario i ostavio ovaj jasni i pritvrđeni sunnet?
Četvrto i posljednje na što ti želim skrenuti pažnju jeste da vodiš računa o unutrašnjim motivima svoje duše i da ne činiš nešto s namjerom da budeš poseban i kako bi privukao pažnju drugih. To je jedna od skrivenih šejtanskih metoda u zavođenju i obmanjivanju ljudi. Ti si izgleda zaboravio da nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na čiji sunnet se pozivaš, zabranio nošenje odjeće s kojom čovjek svjesno želi da privuče pažnju na sebe, kako bi postao popularan.
Ovo je primjer negativnog poimanja i razumijevanja (vjere i vjerskih propisa) kojim se pozornost i akcenat stavlja na nebitne detalje koji se tiču običaja, dok se istovremeno, pod plaštom sunneta, krše temeljni vjerski propisi i zanemaruje uputa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sunnet nije ispitivanje (provjeravanje) ljudi u pojedinostima, niti nametanje ljudima sitnica, pojedinosti ili partikularija koje nisu u stanju izvršavati, niti je sunnet suzdržavanje od nekih nebitnih stvari i sitnica koje ne mogu na um pasti osim onima koji se ponašaju usiljeno i nepromišljeno, a koji zatim skrnave zabrane u pogledu kojih nema razilaženja među islamskim učenjacima, napadajući na čast ljudi i njihova prava i ne poštujući obavezu lijepog ophođenja, brige i pažnje prema njima, te njihovog okupljanja na putu islamskog jedinstva i iskrenog vjerovanja.
Poslanikov sunnet nije ograničen na pojedinosti u ibadetima (uz uvjerenje da te pojedinosti također ulaze u značenje sunneta), već je on mnogo širi i sveobuhvatniji. Sunnet sadrži uzvišena značenja u ostvarivanju ciljeva poslanstva, te ispravna i korisna sredstva za postizanje ovih ciljeva zbog kojih je Allah stvorio ljude, kao što je došlo u ajetu: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat, 56.) Zatim, sunnet Allahovog Poslanika je tu da bi ljudi potvrdili značenja imana, da bi napredovali u činjenju dobrih djela i izgradnji lijepog ahlaka. Sunnet nam također objašnjava kako da prakticiramo i izvršavamo stubove naše vjere – šehadet, namaz, zekat, post i hadž.
Stoga, kada Allah spominje ranije poslanike, u suri koja nosi ime po njima – El-Enbija’ -, On nas obavještava o najuzvišenijim sunnetima koje su oni prakticirali: ”I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.” (El-Enbija’, 73.) Dakle, dobra djela su veličanstveni temelj i sunnet među sunnetima Allahovih poslanika, kao i obavljanje namaza, davanje zekata i činjenje ibadeta samo Allahu, dželle šanuhu.
Eto to su ciljevi Allahovih poslanika i značenja poslanstva i poslanica, te osnovna pravila poslaničkog sunneta koja je Allah objavio u Svojoj plemenitoj Knjizi i koja je naredio Svom posljednjem poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je došlo u hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovarajući na pitanja meleka Džibrila, alejhi selam, govorio o stubovima islama, o imanu i ihsanu.
Zatim, značenja sunneta se kriju u činjenju dobrih djela, u praktičnoj primjeni i uspostavljanju stubova vjere, u istinskom ubjeđenju, u skrušenosti, u ibadetima srca, u lijepom ponašanju i čišćenju duše, u radu na ujedinjavanju islamskog ummeta u obožavanju Allaha, dželle šanuhu, i izbjegavanju svega onoga što će dovesti do podjela i razjedinjavanja, u učenju i oživljavanju značenja milosti i principa obveseljavanja u da'vi, na temelju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Obradujte a ne rastjerujte.”
Ovo su najvažniji aspekti i značenja sunneta. Pa, da li vidite u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi sellem, kršenje načela morala ili negiranje i zanemarivanje značenja milosti koje je Allah učinio primarnom svrhom Njegove poslanice?! Ili, da li u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možete primijetiti nastojanje da unese tjeskobu u srca ljudi i da ih svojim pozivom rastjeruje, umjesto širokogrudnosti i obveseljavanja?!
Mislim da nije postojalo razdoblje u kojem su muslimani bili više potrebni oživljavanju Sunneta, teoretski i praktično, kao i njegovih ciljeva, kao što je to u ovom vremenu.
Danas postoje pojave među muslimanima gdje se doktrinarne ili mezhebske podjele koriste da se favorizuju i glorifikuju određene islamske ličnosti, teoretski ili praktično, koje se stavljaju iznad ranga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ideološke podjele unutar muslimanskih društava su posljedica unutrašnjih ili vanjskih utjecaja, bilo da se radi o istočnim ili zapadnim idejama ili ideologijama, i one su stvorile pretpostavke za podjele i razilaženja među muslimanima.
Stoga smo mi danas potrebni sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovoj strpljivosti i ubjeđenju. Naprimjer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijenio je princip postepenosti u svojoj da'vi u mekkanskom periodu, a ta postepenost je vrsta strpljivosti kojom je Allah opisao Svoje poslanike, objavivši: ”Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Es-Sedžde, 24.) Na osnovu ovog ajeta islamski učenjaci su kazali: ”Strpljivšću i ubjeđenjem postiže se vođstvo u vjeri.”
Od sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je i njegovo razumijevanje psihe ljudi, njegovo pronalaženje i korištenje najboljih metoda u postupanju prema njima, njegov lijep ahlak, blagost i ljubaznost, te lišenost bilo kakvih skrivenih bolesti duše.
U naše vrijeme ćeš sresti daiju koji poziva sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako se vremenom udaljava od da've, da bi se približio samom sebi. On postaje više vezan za svoj posebni status nego za da'vu i pozivanje u sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i živo je zainteresiran za ono što drugi o njemu govore. Njegove rasprave se uglavnom vrte oko njega i njegove ličnosti, pa čak i njegova tuga za onima koji se nisu odazvali njegovom da'vetskom pozivu, zapravo nije zbog toga što su ljudi koje je pozivao propustili hajr i dobro, niti zbog samilosti prema njima, već zbog osjećaja da je izložen nekoj vrsti omalovažavanja i poniženja, tako da tu završava bit njegove da've, a počinju problemi srca i borba sa vlastitom dušom.
Stoga, daija mora shvatiti i imati na umu da je on samo onaj koji prenosi i poziva, te da treba popraviti ono što je zub vremena razorio i pokvario te umanjiti zlo i smutnju koliko može, umjesto da dodaje ulje na već postojeću vatru smutnje u ime onoga što on smatra da je poziv u sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja se i ono što su, nažalost, mnogi njegovi sljedbenici preskočili, a to je pomaganje ljudima da prihvate njegov poziv, do te mjere da je sagradio most za neprijatelja koji je pobjegao od njega i otvorio liniju povratka za one koji su odbili njegov poziv. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ih podsjećao ni kritikovao za njihovu prošlost koja bi ih mogla povrijediti ili udaljiti od poziva u islam, već im je pomogao da zaborave svoju grešnu prošlost, tako da je, na Dan oslobođenja Mekke, oprostio svim mušricima Mekke koji su ga protjerali i ratovali protiv njega, rekavši im: ”Idite, vi ste slobodni!”
Ovo je poslanički sunnet, ovo je sunnet Allahovih poslanika, u kojem ne možete vidjeti nikakvih nedostataka. Allahovi poslanici nisu tražili nikakvu nagradu od ljudi, već su poslati da ljude upućuju i vode Pravim putem, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put. Reci: ‘Ja od vas ne tražim nagradu za Kur'an, on je samo pouka svjetovima.'” (El-En'am, 90.)
