Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pored svih iskušenja, kriza, nedaća i poniženja kroz koje prolazi islamski ummet danas, jedna nedaća je posebno teška i bolna, a to je da određeni broj muslimanskih učenjaka i daija (tzv. dvorska ulema), sjedi u svojim toplim i konfornim stanovima okruženi tomovima knjiga u svojim bibliotekama, i izdaju fetve protiv pripadnika palestinskih snaga otpora u Gazi i mudžahida koji liju krv na Allahovom putu za islam i ummet, i koji su, za razliku od spomenutih fetvoholičara, okruženi i opkoljeni cionističkom okupatorskom armadom koja najmoćnijim oružjem i oruđem nemilosrdno razara njihove domove i sije smrt po njihovoj zemlji.
Na stranu nečiji stav i mišljenje po pitanju ispravnosti ili neispravnosti upuštanja u borbu protiv nadmoćnog neprijatelja i njegovih saveznika (mada su i u tom pogledu svi šerijatski dokazi na strani mudžahida Gaze, o čemu ćemo, ako Bog da, posebno pisati), kako je moguće da neko ko je daleko od bojnog polja i od poprišta bitke, napada i kritikuje one koji su na prvoj vatrenoj liniji već više od godinu dana i koji prkose cionističkoj mašineriji i vojskama cijelog dunjaluka, dok istovremeno, niti jednu riječ ne smije izustiti protiv cionističkog režima i javno osuditi zločine koje čine nad nevinim muslimanima Gaze. Zatim, odkud takvim učenjacima i daijama uopće pravo da pišu i govore o muškim, mudžahidskim bitkama, jer oni takve bitke niti razumiju, niti su ih kada vodili.
Nažalost, dvorska ulema nije nov fenomen, već je to vrlo stara pojava. I kao što današnji dvorski alimi i daije jedu meso najboljih sinova ummeta, tako je nekada, u vrijeme abasijskog halife El-Me'muna, kada su protagonisti mu'tezilitskog, filozofsko-racionalističkog učenja, širili ideju o stvorenosti Kur'ana (halku-l-Kur'an) i uspjeli je nametnuti kao dogmu svim muslimanima, šezdeset muslimanskih pravnika izdalo je fetvu da se ubije imam Ahmed ibn Hanbel, najveći učenjak toga doba i najbolji čuvar Sunneta i izvornog islamskog učenja, jer se suprotstavio tom heretičkom učenju.
Također, fetva dvorske uleme kojom je mudžahid i istinski daija, Omer Muhtar, proglašen pobunjenikom protiv zvanične talijanske vlasti u Libiji, pomogla je i olakšala italijanskom okupatoru da ga osudi na smrt vješanjem bez imalo grižnje savjesti.
A prije Ahmeda ibn Hanbela i Omera Muhtara, islamski ummet je prošao kroz periode krize u kojima su haridžije proglasili nevjernikom hazreti Aliju, radijallahu anhu, najboljeg čovjeka koji je tada hodao zemljom, i ratovali protiv njega. Treba li uopće spominjati da je među tim haridžijskim skupinama bilo desetine hiljada hafiza Kur'ana.
Primjetno je da tzv. dvorska ulema svojim neistomišljenicima pripisuje fanatizam, ekstremizam i neznanje bez obzira na stepen njihovog obrazovanja i uspjeha u da'vi. Međutim, mnogo gore od pukog neznanja je hladnokrvno mudrovanje takvih ljudi i neopisivi kukavičluk zaogrnut ulemanskim džubetom, zbog kojeg se ne usuđuju baviti bolnom i krvavom muslimanskom stvarnošću koja vapi za pozivom u pomoć, za istinskim vođstvom, za jedinstvenom muslimanskom riječju, za hrabrim i autoritativnim vođama i alimima koji će dići svoj glas, i koji će svojim britkim jezikom i oštrim, alimskim perom, probuditi uspavanu savjest miliona muslimana i podstaknuti muslimanske narode na borbu za slobodu i skidanje dugogodišnjeg jarma ropstva i potlačenosti.
Mogle su ove ulemanske elite da barem šute, mada je i to samo po sebi razočaranje i besplatna ulaznica na smetljište historije, tamo gdje se reciklira najgora vrsta ljudskog otpada oličenog u tiransko-faraonskim vladarima i pokvarenim učenjacima.
Međutim, oni su odbili sve osim da zabiju nož u leđa najčasnijem dijelu islamskog ummeta, mudžahidima Gaze, u njihovoj najsvetijoj borbi, da bi opravdali svoj kukavičluk i prikrili moralnu posrnulost, jer pripadaju skupini učenjaka koji rade na daljinsko upravljanje. I čim dobiju naredbu da se jave sa svojim nesuvislim komentarima koje pokušavaju potkrijepiti šerijatskim dokazima, zloupotrebljavajući svete tekstove Kur'ana i Sunneta i tumačeći ih onako kako će biti zadovoljni vlasnici dolara i nafte. Imam Šafija je govorio: ”Draže bi mi bilo zarađivati za život plesanjem nego zarađivati za život trgujući s vjerom.”
I tako to uvijek biva, čije dobro djelo je kratko, jezik mu je predug.
No, uprkos izdajama i ostavljanju na cjedilu muslimana Gaze od strane cjelog ummeta, i uprkos naručenim fetvama kojima se dezavuiše muslimanska javnost i unosi nered, panika i smutnja u naše redove, džihad muslimana Gaze se neće zaustaviti do konačnog oslobođenja Gaze i Palestine. Danas se u Gazi ispisuje historija koja neće imati milosti ni prema kome.
Ovo jesu dani velikih iskušenja, ali će oni sigurno proći, bez obzira koliko bili dugi, i istina će brzo zacijeliti svoje rane, i nastavit će svojim pobjedničkim putem ne osvrčući se na one koji je napadaju ili iskrivljuju.
Ljudi poput mudžahida Gaze, poput šehida Jahje Sinvara i drugih, mijenjaju tokove historije i oni svojom krvlju ispisuju vlastitu historiju, radi uzvišenih principa i radi svjetla koje će i dalje voditi ljude kroz silnu tamu dunjalučkog života u kojoj se, zbog smutnje koju siju vladari tirani i pokvarena ulema, skoro ni prst pred okom ne vidi.
Oni lete iznad Gaze i Palestine poput ponosnih orlova i mašu krilima prema muslimanima kojih danas ima dvije milijarde, ali izgledaju poput mulja kojeg voda nosi, ukazujući im da je borba na Allahovom putu jedini izlaz za muslimane i da put koji ne vodi u Kuds (Jerusalem) i ne završava se kod blagoslovljene džamije Al-Aksa je pogrešan put i slijepa ulica.