Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Imam El-Buhari zabilježio je predaju od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, u kojoj je rekao: “Kada se bolest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, toliko pogoršala da su ga obuzeli teški bolovi, njegova kćerka Fatima, radijallahu anha, rekla je: ‘O, muke moga oca!’ A on joj je odgovorio: ‘Tvoga oca nakon današnjeg dana više neće zadesiti nikakva muka.’

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na bolji svijet, hazreti Fatima je jecajući govorila: ‘O, oče moj! Odazvao si se Gospodaru Koji te je pozvao. O, oče moj! Džennetul-Firdevs tvoje je prebivalište. O, oče moj! Džibrilu javljamo vijest o tvojoj smrti.’

A kada je njegovo mubarek tijelo spušteno u kabur, izgovorila je riječi koje stoljećima potresaju srca vjernika: ‘Kako ste mogli mirne duše bacati zemlju na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?”‘

Malo je događaja u ljudskoj historiji koji su toliko potresli svijet kao dan u kojem je preselio posljednji Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Tog dana nije izgubila samo Medina svog najdražeg stanovnika, niti su samo ashabi ostali bez svog učitelja i vođe. Tog dana čovječanstvo se oprostilo od čovjeka čijim je dolaskom Allah raspršio tmine mnogoboštva, neznanja i nepravde, a čijom je poslaničkom misijom čovječanstvu zauvijek darovana posljednja i potpuna Božanska uputa.

Zato nije čudno što su učenjaci pokušavali pronaći riječi kojima bi opisali veličinu tog gubitka, iako su znali da ljudski jezik ostaje nemoćan pred takvim događajem.

Imam Es-Suhejli pokušao je opisati veličinu tog gubitka riječima: “Smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je velika nesreća i težak gubitak za muslimane. Gotovo da su se zbog nje planine srušile, Zemlja zadrhtala a nebeska svjetla ugasila, jer je prestala objava s neba. Njegova smrt najavila je dolazak velikih iskušenja, teških smutnji i bolnih događaja…”

A zatim dodaje da su oni koji su tih dana dolazili u Medinu, još prije nego što bi ušli u grad, čuli plač njegovih stanovnika i jecaje koji su se širili njenim ulicama.

Slično svjedoči i Ebu Zu'ejb el-Huzeli. Kada je čuo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, teško bolestan, kaže da mu je ta noć postala najduža u životu. Mrak nije prolazio, a zora kao da nije željela svanuti. Tek pred samu zoru nakratko je zaspao, a tada je čuo glas koji je govorio: “Među medinske palme i utvrde spustila se najveća nesreća koja je zadesila muslimane. Preselio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa naše oči ne prestaju prolijevati suze.”

Ali među svim prizorima tog bolnog dana jedan posebno dira srce. To nije bio samo plač ummeta. To nije bila samo bol ashaba. To je plač kćerke koja gleda kako njen otac napušta ovaj svijet. To je bio vapaj srca koje nije moglo prihvatiti rastanak.

Hazreti Fatima, radijallahu anha, nije tugovala samo zato što je izgubila oca. Tugovala je zato što je znala da odlazi čovjek kakvog čovječanstvo više nikada neće vidjeti. Srce koje je cijeli život bilo oslonjeno na njegovu blagost, njegov osmijeh i njegovu dovu odjednom je ostalo bez njihove neposredne blizine.

Nakon njegove smrti živjela je još svega šest mjeseci. Predaje bilježe da se za to vrijeme nijednom nije nasmijala. Kako bi se i mogla nasmijati?! Nestao je glas koji je unosio smiraj u svako uznemireno srce. Preselio je čovjek pri čijem bi dolasku djeca trčala od radosti, siromasi pronalazili utočište, a slomljena srca lijek za svoje rane. Nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Medina više nije bila ista.

No, ovaj hadis nije ostao zabilježen samo kao svjedočanstvo o jednom od najbolnijih trenutaka islamske historije. Njegova poruka nadilazi vrijeme u kojem je izrečen i poziva svakog vjernika da preispita vlastiti odnos prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Zato bi svaki vjernik trebao zastati pred ovim hadisom i zapitati se: postoje li i danas načini na koje se može bacati zemlja na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Ne na njegovo mubarek tijelo, nego na njegovu misiju. Ne na njegov kabur, nego na njegov sunnet.

Jer svaki put kada se njegov sunnet svjesno potiskuje, kada se ljudska mišljenja i običaji stavljaju ispred njegove upute, na njegovu poslaničku ostavštinu simbolično se spušta nova šaka prašine zaborava.

Nije svaka zemlja samo prašina

Uzvišeni Allah objavio je: ”Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće – pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš.” (En-Nisa’, 80.)

Ovaj ajet uspostavlja jednu od temeljnih istina islamskog vjerovanja: pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije odvojena od pokornosti Allahu. Njegove naredbe u vjeri nisu bile izraz ljudskog hira, niti su njegove zabrane bile plod proizvoljnih mišljenja i procjena, već dio Objave koju mu je Allah povjerio da prenese i objasni.

Zato je Sunnet nerazdvojni dio vjere i jedan od primarnih izvora Šerijata. Namaz, zekat, post, hadž, međuljudski odnosi, moral i brojni propisi vjere do nas nisu došli samo kroz kur'anski tekst, nego kroz Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Upravo zato su muslimani kroz stoljeća ulagali ogromne napore u očuvanje hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nastale su čitave naučne discipline posvećene provjeri prenosilaca, proučavanju niza prenosilaca i razlikovanju vjerodostojnog od slabog predanja. Generacije učenjaka posvetile su svoje živote ovoj zadaći, ostavljajući iza sebe metodologiju koja svjedoči o izuzetnoj preciznosti i sistematičnosti hadiskih učenjaka.

Nažalost, kroz historiju, a posebno u savremenom dobu, među muslimanima su se pojavile ideje koje pokušavaju odvojiti Kur'an od Sunneta, tvrdeći da je dovoljna samo Allahova Knjiga, dok se poslanička praksa odbacuje ili se umanjuje njena vrijednost.

Ali postavlja se jednostavno pitanje: Kako razumjeti Knjigu bez onoga kome je objavljena, bez čovjeka kojem je Allah povjerio da je objasni, protumači i pokaže njeno praktično značenje? Kako izvršavati brojne ibadete i kako oblikovati život prema islamu ako se zanemari onaj koji je rekao: “Klanjajte kao što ste vidjeli mene da klanjam.”

Problem nije u tome što ljudi postavljaju pitanja. Problem nastaje kada čovjek donese sud o nečemu što nije proučio i što ne razumije, kada odbaci nauku koju ne poznaje i kada se neznanje ogrne odjećom “prosvijećenosti”.

Onaj ko govori o hadisu, a ne poznaje ni osnove hadiske metodologije, ko kritikuje muhaddise, a nije pročitao ni najosnovnija djela iz te oblasti, zapravo ne raspravlja o nauci, nego o vlastitoj predstavi o nauci. Čovjek može odbacivati nešto samo nakon što ga je istinski upoznao. U suprotnom, njegovo odbacivanje ne umanjuje vrijednost istine, nego samo pokazuje dubinu njegovog neznanja.

Onaj ko nastoji odvojiti Sunnet od života muslimana, svjesno ili nesvjesno, zapravo uklanja vezu između Kur'ana i njegovog praktičnog značenja. Jer Sunnet je most koji Objavu pretvara u život, riječi u djelo i vjeru u stvarnost. A upravo na to upozorava simbolika ovog teksta: zemlja se ne baca samo na kabur. Ponekad se njome prekriva i poslanička ostavština Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, Allahovom voljom, čovječanstvu donio svjetlo upute.

Zato se vjernik mora čuvati da, pod utjecajem površnih parola i privlačnih fraza, ne dozvoli da prašina sumnje prekrije svjetlo Sunneta, niti da zemlja zaborava zatrpa ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio kao najdragocjenije naslijeđe svome ummetu.

Koliko je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisutan u našim životima?

Nakon svih ovih prizora, nakon suza hazreti Fatime, radijallahu anha, nakon bola ashaba i nakon tišine koja je prekrila Medinu kada je ostala bez najboljeg i najmilostivijeg učitelja, ostaje pitanje koje nije upućeno samo ljudima tog vremena. To pitanje putuje kroz stoljeća i dolazi do svakog srca koje izgovara šehadet: Koliko je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živ u našem životu?

Jer ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije samo osjećaj u srcu i riječi na jeziku. Ona se pokazuje prihvatanjem njegove upute, slijeđenjem njegovog Sunneta i usklađivanjem vlastitog života s njegovom poslaničkom praksom.

Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije ograničena na određeni izgled, formu ili pojedinačne propise, ako iza toga ne stoji srce koje se pokorava Allahu i ahlak kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao.

Vanjski znakovi slijeđenja imaju svoje mjesto i vrijednost, ali Sunnet je mnogo više od forme i vanjskog izgleda. On odgaja cijelog čovjeka. Oblikuje njegovo srce prije nego što oblikuje njegov izgled i usmjerava njegov život prije nego što ga poduči pojedinačnim propisima. Uči ga kako da klanja, posti, daje zekat i obavi hadž, ali ga istovremeno uči kako da bude iskren, pravedan, hrabar, darežljiv, skroman, milostiv i blag. Onaj ko čuva formu, a zapostavi suštinu, sačuvao je vanjski oblik Sunneta, ali je izgubio njegovu životnu snagu i njegovu odgojnu poruku.

Stoga budimo generacija koja će svoju ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pretvoriti u djela koja svjedoče tu ljubav; koja će njegovu uputu pretvoriti u životni put, njegov Sunnet u plemeniti ahlak, a njegovu poruku u svjetlo koje ćemo nositi kroz život i prenositi drugima.

Jer onaj ko oživi njegov Sunnet, oživio je vezu s uputom s kojom je Allah poslao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A onaj ko se udalji od njegove upute, ne umanjuje veličinu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Samo se udaljava od izvora vlastitog spasa.