Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o znakovima upute i uspjeha na oba svijeta, u svom djelu El-Fevaid, imam Ibnul Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Prvi znak da je čovjek na istini, da je upućen i da ga Allah voli, jeste zauzetost vlastitim mahanama i nedostacima, tako da takav čovjek nema vremena voditi brigu o tuđim mahanama i nedostacima.”
Zašto je ovo jedan od najvećih znakova upute i sreće na ovome i na budućem svijetu?
Zato što onaj ko se posveti sebi, nadat je se da će popraviti svoje stanje i izliječiti svoje srce od mnogih bolesti, jer iskren vjernik stalno radi na čišćenju svoga srca i svoje duše kroz razne oblike ibadeta i činjenje dobrih djela.
Zatim, onaj ko se posveti sebi i ko dobro upozna svoje slabosti i mahane, taj neće govoriti o mahanama drugih ljudi, i nije moguće da takav provodi sate svog dragocjenog vremena pričajući o drugima, jer je on zauzet sobom i svojim mahanama.
Upitali su Rebi'u ibn Hajsema: ”Šta je razlog pa ti nikada ne spominješ tuđe mahane?” Odgovorio je: ”Nisam zadovoljan sa samim sobom, pa kako onda da trošim vrijeme istražujući tuđe mahane i nedostatke.”
Prenosi se da je imam Malik rekao: ”Ja sam zapamtio ljude u Medini koji nisu imali nekih vidljivih mahana, ali su pričali o tuđim mahanama, pa su im ljudi izmislili mahane, a zapamtio sam ljude koji su imali mnogo mahana, ali nisu pričali o mahanama drugih ljudi, pa su ljudi zaboravili na njihove mahane.”
Zatim, onaj ko se brine o svojim mahanama, to je znak da sviđa račune sâm sa sobom i da je zauzet razmišljanjem o Allahu – kako će što više, bolje i ljepše ibadet da Mu čini, kako će očistiti svoj nijet, kako će postići uzvišene stepene kod Allaha, kako će pomoći drugima na tom putu, i slično.
Sulejman ed-Darani, govorio je: ”Ko je zauzet sobom, to ga odvrati od zauzetosti drugim ljudima, a ko je zauzet Allahom, to ga odvrati od zauzetosti sobom i drugim ljudima.”
Tj., on se ne brine samo o tome šta će pojesti i popiti, kako zaraditi dunjalučku nafaku, već se brine da što više dobrih djela učini. Brine kako će što više Kur'ana naučiti, kako održati kondiciju u klanjanju noćnog namaza, kako ustrajati u udjeljivanju sadake i drugim vidovima dobročinstva prema ljudima, jer to donosi radost i sreću u vjerničku dušu.
Zatim, onaj ko se bavi sobom i svojim mahanama i nedostacima, teško može biti ohol i on neće uveličavati dobro djelo koje je uradio makoliko veliko bilo, niti će se osloniti i pouzdati isključivo u svoje dobro djelo, već će zahvaljivati Allahu što ga je uputio na to dobro djelo i moliti Allaha da ga ukabuli i primi.
I na kraju, onaj ko je zauzet popravljanjem vlastitog stanja, on postaje ponizan i skrušen prema Allahu, pa kad vidi starijeg od sebe, kaže: ”Ovaj je stariji od mene u islamu”, tj., bolji je od mene, a ako vidi mlađeg od sebe, kaže: ”Ja sam ovoga pretekao u grijesima, jer sam stariji od njega.” Učenjaci i pobožnjaci iz prvih generacija, govorili su: ”Uistinu smo mi ljudi slabi, da nas Allah ne štiti i ne pokriva naše sramote i mahane, bili bismo osramoćeni na svakom koraku.”
Drugi znak upute koji je spomenuo Ibnul-Kajjim el-Džezijje, jeste: ”Kome Allah želi uputu otvori mu vrata tevbe, iskrenog kajanja i vraćanja u okrilje Allahove vjere.”
A onaj ko se kaje, ko čini tevbu, on je ponizan, skrušen, jer priznaje svoje grijehe i svoje slabosti, i to je jedan od ibadeta koji Allah najviše voli kod Svojih robova. Što je čovjek pokorniji i ponizniji prema Allahu, on je na većem stepenu kod Allaha.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, stajao je u noćnom namazu i učio Kur'an toliko dugo da su mu noge oticale, iako su mu oprošteni i prvi i potonji grijesi, dok je hazreti Omer imao dvije vidljive crte na licu od suza u toku ibadeta.
Neki pobožnjaci su govorili: ”Čovjek nekada uradi grijeh koji ga odvede u Džennet, a nekada uradi dobro djelo koje ga odvede u Džehennem.” Na pitanje: ”Kako je to moguće?”, odgovorili su: ”Čovjek uradi grijeh i onda se kaje i plače zbog straha od Allahove kazne, skrušenog srca moli Allaha da mu oprosti, pa mu taj grijeh bude uzrok sreće, jer ga je podstakao na jedan od najboljih ibadeta – pokajanje i poniznost pred Allahom. I to mu bude uzrok ulaska u Džennet. A nekada čovjek uradi dobro djelo i stalno prigovara zbog njega i hvališe se time, pa to kod njega prouzrokuje oholost i samodopadljivost i bude uzrok njegove propasti.”
Prenosi se da je jedan pobožnjak rekao: ”Tražio sam Allahovu bliskost na vratima mnogih ibadeta, ali nisam uspio ući ni na jedna vrata, zbog stiske i gužve. Pa sam došao na vrata poniznosti i skrušenosti i vidio da su to najbliža vrata koja vode Allahu i da na njima nema stiske i gužve. Zakoračio sam preko praga tih vrata i naišao na veličanstvenu dobrodošlicu moga Gospodara.”
Ibn Tejmijje je govorio: ”Ko želi vječnu sreću neka se posveti iskrenom i skrušenom robovanju Allahu.”
I treći znak upute koji je spomeno imam Ibnul-Kajjim el-Dževzije, jeste: ”Onaj ko je na blagodatima zahvalan, na udarcu sudbine strpljiv i ko se nakon učinjenog grijeha iskreno kaje.”
To su jasni znaci upute, jer čovjek ne izlazi iz okvira ova tri stanja: ili je opskrbljen raznim blagodatima, ili je iskušan nekim nedaćama, ili čini različite grijehe, pa ako se u svakoj situaciji ponese ispravno, to je dokaz upućenosti i iskrenog robovanja Allahu.
