Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Šejh Muhammed el-Gazali, u svojoj knjizi Fennuz-zikri ved-du'â – Umijeće zikra i dove, kaže: ”Kada bi se pola truda koji se ulaže u stjecanje opskrbe uložilo u lijepo ponašanje prema Allahu i traženje Njegovog zadovoljstva, ljudi bi zadobili i dunjaluk i ahiret.”

Ovo je jedna od onih kratkih, ali dubokih misli šejha Muhameda el-Gazalija, koje u sebi sažimaju čitav program odgoja duše i izgradnje čovjekovog života. Naravno, ovo nije poziv da se ostavi traganje za opskrbom, niti da se prihvati hladni i beživotni asketizam, niti da čovjek sjedi i čeka da mu opskrba padne s neba bez ikakvog truda.

Ono što šejh el-Gazali želi reći jeste da problem ljudi nije u tome što rade za svoju opskrbu, nego u tome što ulažu ogroman trud, brigu i planiranje u trku za dunjalukom, a ne ulažu ni dio tog truda u popravljanje odnosa sa Allahom, iako je upravo taj odnos izvor smirenosti, ključ bereketa i uzrok spasa.

Čovjek će ustati rano zbog plate, izdržat će gužvu i neprijatnosti na poslu, savladat će umor, uljepšavati odnos s onima koje ne voli, proučavati tržište, strahovati od gubitka, planirati budućnost i prihvatati teškoće, sve to zato što mu je opskrba nužnost. I to je, naravno, tačno s jedne strane, jer čovjek ne može živjeti bez opskrbe.

Međutim, šejh el-Gazali nam ovom svojom izrekom sugerira da zastanemo i zapitamo se: zar ahiret nije veća nužnost? Zar Allahovo zadovoljstvo nije preče da mu se posveti pažnja? Zar srce nema potrebu za hranom kao što tijelo ima potrebu za hljebom?

A što se tiče lijepog odnosa prema Allahu, to je pojam koji obuhvata cijeli unutarnji i vanjski život čovjeka. On znači da spoznaš Njegovu uzvišenost i svoju mjeru; da znaš da si rob, a ne gospodar, siromašan, a ne bogat, potreban, a ne neovisan.

To znači da se ne suprotstavljaš Allahovoj odredbi prigovorom, da Njegove blagodati ne smatraš nečim što ti po automatizmu pripada, niti da Ga se sjetiš samo u nevolji, a zaboraviš u blagostanju.

To znači da te obuzme stid da te vidi tamo gdje ti je On zabranio, i da te ne zatekne ondje gdje ti je On naredio. To znači i da se zaustavljaš na Njegovim granicama, ne samo iz straha od kazne, nego iz stida pred veličinom Onoga koga voliš i obožavaš.

A vrhunac tog odnosa jeste da svakim svojim postupkom i dobrim djelom tražiš samo Njegovo zadovoljstvo. Jer čovjek može činiti mnogo dobra, ali bez jasnog cilja. Može klanjati, a u srcu tražiti ljudski pogled i pohvalu; može udjeljivati sadaku da bi izbjegao prijekor ljudi; može učiti znanje da bi bio nazvan učenjakom; može biti dobar da bi bio spominjan. Ali kada se djelo veže za Allahovo zadovoljstvo, ono se oslobađa robovanja ljudima i njihovom mišljenju.

Zato čovjek u svakom svom postupku treba sebi postaviti pitanje: da li je Allah zadovoljan ovim? Tada vjera postaje stalna svijest, unutrašnji čuvar i svjetlo koje prati čovjeka u najsitnijim detaljima života.

Kada šejh el-Gazali kaže da bi ljudi, lijepim odnosom prema Allahu, stekli dunjaluk i ahiret, to ne znači da će svako ko se bude lijepo odnosio prema Allahu nužno postati bogat. Takvo razumijevanje stjecanja dunjaluka je površno.

On, zapravo, želi reći da onaj ko popravi svoj odnos sa Allahom, Allah mu popravi smisao dunjalučkog života, čak i ako mu njegova materijalna strana bude oskudna. Takav čovjek ”stječe dunjaluk” kroz smirenost, bereket, zadovoljstvo, čistu savjest, povjerenje ljudi i srce koje je sačuvano od zavisti, malodušnosti i tjeskobe.

Jer dunjaluk nije samo novac. Dunjaluk je i čestita supruga, poslušno dijete, iskren prijatelj, miran san, srce koje ne izjeda kajanje i jezik koji ne priziva dovu potlačenih protiv njega. Koliko je ljudi imalo novac, a zapravo nisu imali dunjaluk. I koliko je siromašnih imalo malo imetka, ali prostrano srce, pa su bili bogatiji od mnogih bogataša.

Zatim, lijep odnos prema Allahu odražava se i na samo čovjekovo djelo. Onaj ko traži Allahovo zadovoljstvo postaje povjerljiv u trgovini, iskren u obećanju, precizan u poslu, milostiv prema onima koji su pod njegovom odgovornošću, strpljiv u teškoćama i daleko od prevare i obmane. Ove vrline nisu sporedna stvar u uspjehu na dunjaluku, one su temelj uspjeha.

Ova Gazalijeva misao otkriva također jednu skrivenu bolest ljudske duše, a to je pretjeran strah za opskrbu, a zanemarivanje straha za krajnji ishod. Bojimo se da izgubimo novac, a ne bojimo se da izgubimo namaz. Bojimo se propale trgovine, a ne bojimo se propasti čistoće srca. Plačemo za propuštenom dunjalučkom prilikom, a ne plačemo za životom koji prolazi u nemaru.

Posebna vrijednost i ljepota ove Gazalijeve misli ogleda se u tome što dunjaluk i ahiret ne suprotstavlja jedan drugome. Nije stvar u tome da moraš birati između svoje dunajlučke nafake i svog namaza, između posla i zikra, između kuće i Uzvišenog Gospodara. Stvar je u tome da i samo traženje nafake bude prožeto lijepim odnosom prema Allahu. Da ideš na posao s nijetom čuvanja od harama, traženja Allahovog zadovoljstva i činjenja dobročinstva ljudima. Da tražiš opskrbu, a da svoje srce ne poniziš ni pred kim osim pred Onome koji daje opskrbu.

Ovdje se vidi razlika između truda i robovanja dunjaluku. Trud je čast, a robovanje dunjaluku je poniženje. Onaj koji se trudi da bi zaradio halal nafaku, njegovo srce ni jednog trenutka ne prekida vezu sa Allahom, dok rob dunjaluka radi, a srce mu je zarobljeno strahom i pohlepom.

Šejh el-Gazali želi zapravo da zikru i dovi vrati njihovo stvarno, praktično značenje. Zikr nisu samo izgovorene riječi, nego budnost srca koja čini da Allah bude prisutan u odluci, ponašanju, izboru, srdžbi i zadovoljstvu. A dova nije samo prolazna molba za ispunjenje potrebe, nego stalno priznanje vlastite potrebe za Allahom.

I, uistinu, kada bismo se prema Allahu odnosili makar približno onako kako se odnosimo prema svojim dunjalučkim interesima i potrebama, promijenili bismo se. Kada bismo u dovi bili prisutni kao što smo fokusirani u računici dobiti i gubitka. Kada bismo se bojali harama kao što se bojimo poslovnog neuspjeha. Kada bismo ulagali u ahiret kao što ulažemo u nekretnine i projekte, shvatili bismo da nijedna dobit nije veća od one koju tada činimo vlastitoj duši.

Upravo zato ova el-Gazalijeva misao predstavlja veliko odgojno mjerilo: ne ostavljaj dunjaluk, ali ga ne uzimaj za gospodara; traži opskrbu, ali ne zaboravi Opskrbitelja; ulaži u dunjalučki život, ali još više svoj ahiretski spas.

Jer ko učini lijep odnos prema Allahu temeljem svog života, traženje Njegovog zadovoljstva ciljem, a trud u stjecanju halal nafake sredstvom, taj je spojio oba dobra: živjet će ispravno i smireno na dunjaluku, a pred Allaha će doći sa srcem ispunjenim nadom u Njegovu milost i oprost.