Piše: Sejfuddin Dizdarević
Kada se govori o historijskom prisustvu islama u Evropi, obično se misli na dvije geografske cjeline; područje današnje Španije gdje su muslimani živjeli od 711. do 1492. godine, te područje Balkana gdje je domicilno stanovništvo od XV vijeka pod utjecajem osmanske uprave prihvatalo islam. Ali malo ko zna da postoji treća evropska oblast gdje muslimani žive već 600 godina. To je područje današnje istočne Poljske, južne Litvanije i zapadne Bjelorusije. Kako bih više o njima saznao odlučih se da vrijeme Kurban – bajrama 2018. godine provedem među njima – muslimanima u istočnoj Poljskoj.
Ali ko su ti muslimani? Odakle su tu došli i kako su očuvali svoju vjeru?
Prisustvo islama na tim prostorima datira od 1395. godine, kada se tatarski vojskovođa Tokhtamiš sa svojim vojnicima Zlatne Horde uputio preko nepregledne stepe Ukrajine prema Litvaniji. Upravo je doživio poraz od suparničkog tatarskog vojskovođe Tamerlana, u bici koja se odigrala na obalama rijeke Terek na sjevernom Kavkazu. Nakon poraza Timurlan je uništio glavni grad Zlatne Horde, Saraj, koji se nalazio obalama pritoka Volge i koji je u to vrijeme sa 600.000 stanovnika slovio za jedan od najvećih gradova na Putu Svile.
Tatari koji su bili strah i trepet muslimana Azije i u svome pohodu su 1258. godine uništili sjedište islamske carevine – Bagdad, ubijajući oko 1.000.000 muslimana u njemu. Ali onda su, nakon zadavanja udarca islamskoj carevini od kojeg historičari polaze da je bio početak silazne putanje zlatog doba islama, uradili nešto što prije ni poslije njih ni jedna pobjednička sila nije učinila; oni su prihvatili vjeru naroda koje su porobili i prešli na islam.
Nakon poraza kod rijeke Terek, Tokthtamiš nalazi utočište u Litvaniji. Tadašnjem litvanskom vojvodi Vitoldu su Tatari dobro došli jer sa svojom reputacijom neustrašivih ratnika krenuo je s njima protiv Teutonskog Viteškog Reda, koji su sa Zapada ugrožavali litvanske teritorije. U odlučujućoj bici kod Tannenberga u julu 1410. godine, litvanske i tatarske snage pod komandom Tokhtamiševog sina Dželaludina uspjevaju da poraze njemačke viteze i time osiguraju trajno prisustvo Tatara u poljsko-litvanskoj kraljevini kao znak zahvale za zasluge u potiskivanju opasnosti za Zapada.
„Mi Vitolda duboko poštujemo. Nije nam zabranio da se sjećamo našeg Poslanika. Mi smo položili zakletvu nad svojim mačevima da ćemo voljeti Litvance kada nas je sudbina rata dovela u njihovu zemlju i kada su rekli… ‘Ovu zemlju, ovu vodu ćemo djeliti sa vama‘ “
Peticija Tatara koju su poslali 1519. godine litvanskom vojvodi i kralju Poljske Sigismundu I.
Postavlja se pitanje, kako je uopće došlo do te tolerancije naspram drugih vjera, kada je Evropa u to vrijeme nemilosrdno proganjala svaku vrstu odstupanja od katoličanstva, što su u prvom redu na svojoj koži osjetili Jevreji i ini „heretici“?
Odgovor leži u činjenici da je Litvanija zadnja zemlja Evrope koja je prihvatila katoličanstvo; sam Vitold je prvo prihvatio pravoslavlje, pa tek onda katoličanstvo, dok je njegov rođak Jagiello ženidbom unuke Jadwige (unuke Stjepana Kotromanića) tek 1384. godine prihvatio katoličanstvo. Zbog nepostajanja tradicije netrepeljivosti prema drugima, muslimani su sebi obezbjedili opstanak u tadašnjem poljsko-litvanskom vojvodstvu čije ostatke sam posjetio ovog Kurban – bajrama.
Nemežio – Litvanija, petak 17.08.
Moja prva posjeta je bila selu Nemežio, koje je danas predgrađe glavnog grada Litvanije, Vilnusa i u kojemu se nalazi zajednica od nekih 300 Tatara. Slijedeći savjet drugih, uspostavih prvo telefonski kontakt sa nadležnima tamnošnjih Tatara. Pošto sam htio ući u džamiju koja se nalazi u selu, želio sam ići na sigurno da je otvorena. Baš te večeri, u petak 17.08., u kulturnom tatarskom centru sela Nemežio imale su nastup dvije Tatarke iz Kazana, glavnog grada ruske pokrajine Tatarstan koje su izvodile narodne pjesme tog naroda. Moj domaćin Murat me pozva da prisustvujem toj svečanosti. Ali prvo posjetih mezaristan koji opasava džamiju.
Nadgrobni spomenici su vrijedan izvor informacija. Iako se nalazimo u Litvaniji, brojni nadgrobni spomenici, pogotovo oni stariji su na poljskom jeziku. Oni svjedoče o migraciji Tatara iz Poljske, gdje žive na istoku na granici sa Bjelorusijom, ovdje u Litvaniju. Koji su bili razlozi dolaska ovamo? Ipak tatarska poljska sela su odavde udaljena oko 400km. Udaja? Ženidba? Trgovina? Veliki broj nišana je na ruskom jeziku. Iako u Litvaniji koja ima svoj jezik, Tatari se služe ruskim. Mlađi nišani su na litvanskom. Među mejitima se nalazi „Emir Szabanowicz“ iznad čijeg imena na poljskom jeziku stoji bismillah „W imię Boga Miłosiernego, Litościwego“. Jedna muslimanka je i Helena Kryczynska koja je kao muslimanka umrla 1933. godine i ovdje sahranjena. Prolazim pored mezara imama ove džamije, Jozefa Wilczinskog koji je živio od 1862-1925 godine. Tatari čuvaju spomen na svoje mrtve; iako skoro 100 godina mrtav nišan ovog imama je dobro očuvan i čitljiv. Ali i na ruskom jeziku se nalaze nadgrobni spomenici koji svjedoče o utjecaju ruskog elementa kako na kompletno litvansko društvo pa tako i na Tatare.
Topli ljetni dan se bliži kraju. Hodam među nišanima i pitam se kako su ljudi uspjeli da sačuvaju svoj islamski identitet, totalno odsječeni od ostatka umeta?
Prvi elemenat svoga identiteta kojeg su Tatari izgubili je bio jezik koji je izumro već u ranom XVII stoljeću. Tatarski orijentalista Muhamed Murad el-Ramzi će 200 godina kasnije napisati:
„I tako se desilo da su „paukovi zaborava“ razastruli svoju mrežu zaborava preko njihovih običaja i jezika. Ali uprkos tome oni nikada nisu izgubili vjerovanje u islam, iako nemaju duboko znanje o vjeri“
Zaborav jezika se desio usljed primoranosti Tatara da u novoj domovini žene lokalne, kršćanske žene. Djecu bi odgajali kao muslimane, ali je jezik, ne kaže se džaba ‚maternji‘ a ne ‚očevni‘, bio prva kolateralna šteta boravka u novoj domovini. Iako, kao narod koji je bio tek površno islamiziran, islam će vremenom dobiti na težini u njihovim životima i postati glavni element identiteta.
Između pjesama kazanskih Tatarkinja, komunikacija teče na ruskom jeziku, kojeg Tatari Litvanije dobro pričaju. Nakon jezika počeli su gubiti muslimanska imena. Iako je proces usporen (u nekim slučajevima čak i okrenut) te brojni mezari svjedoče o tradicionalnim muslimanskim imenima, ipak nemali broj je tatarskih muslimana sa kršćanskim imenima.
Nakon završenog programa kazanskih Tatarkinja ispunjava mi se želja za ulaskom u džamiju. Murat mi je otvara. Džamija nema abdesthane, nego se ispred ulaza nalazi bunar iz kojeg uz pomoć čekrka se voda izvuče na površinu i uzme abdest.
Drvena džamija koja se uklapa u arhitekturu građevina koju sam vidio od Finske preko Estonije, Latvije i Litvanije. Jedva da 30 ljudi stane u nju. Klanjam dva rekata namaza i molim Allaha da sačuva ovu muslimansku zajednicu koja živi na kraju islamskog svijeta.
Keturiasdešimt Totoriųn – Litvanija nedjelja, 19.08.
Do Kurban – bajrama ostala su još tri dana. Iz Vilniusa rano krećemo. Naše slijedeće odredište je “selo 40 Tatara”, kako se u prijevodu naziva “Keturiasdešimt Totorių”. Nalazi se 15 km od Vilniusa. Lijep sunčan dan. Selo se nalazi odsječeno od glavnog puta, zabačeno i ostavljeno da bude svjedok islama na ovim prostorima. Na putu ka selu vidimo pokrivene žene. U centru sela se nalazi džamija. U haremu džamije kamen na kojemu stoji uklesano da je selo staro 600 godina. Što bi značilo da islam u Litvaniji ima dužu tradiciju nego islam u Bosni. Džamija je lijepo drveno zdanje, slična onoj u Nemežio. Oko džamije staro mezarje, na čijim nišanima se više ništa ne može razaznati. Fatima Buinovska, Tatarka koja hizmeti džamiji na poljskom objašnjava kako smo trebali juče biti ovdje; cijelo selo je uređivalo džamiju i harem. I doista pokošena trava svjedoči o očuvanju lijepe tradicije muslimanskih naroda da se džamije pred bajram očiste i urede.
“Kuda idete poslije našeg sela?” radoznala je Fatima.
Odgovaramo da idemo zapadnije ka Poljskoj i da ćemo bajram tamo provesti.
“Poselamite tamnošnje Tatare, poznajem ih”
Tatari su međusobno dobro uvezani. Početkom avgusta imaju u poljskom selu Kruszyniani godišnji teferič po imenu “Sabantuj” na koji dolaze Tatari iz Poljske, Litvanije, Bjelorusije, ali i iz dijaspore.
Sa ponosom na džamiji stoji da je izgrađena 1558. godine, čime je tek 30 godina mlađa od Gazi Husrev – begove džamije u Sarajevu.
Na izlazu iz sela nalazi se novo groblje. Za razliku od onog kojeg sam posjetio u selu Nemežio ovo groblje svjedoči o danku kojeg je uzela ateizacija za vrijeme sovjetske vladavine. Na groblju se nalaze i mezari bez arapskih harfova.
Danas u selu živi 120 Tatara. Najstariji mezar u haremu džamije je iz 1621. godine i tu leži izvjesni „Allahberdi“. U praskozorje Prvog svjetskog sata u Litvaniji je bilo 25 tatarskih džamija. Danas su ostale samo tri. Pored Nemežia i Keturiasdešimt Totoriųn još jedna u selu Raižai prema granici sa Poljskom, koja će biti jedina džamija Tatara u sovjetskoj republici Litvaniji. Ali postoji još jedna tatarska džamija na drugom kraju svijeta. Ona je izgrađena 1927. i nalazi se u – Brooklynu u New Yorku za koju se kaže da je najstarija u tom gradu SAD-a. Izgradili su je poljsko-litvanski Tatari i džamija postoji do dana današnjeg. Pored sedam tatarskih džamija koje se nalaze u Litvaniji, Poljskoj i Bjelorusiji. Brigu o toj džamiji je preuzela Tatarkinja Alyssa Ratkewitch, treća generacija tzv. Lipka Tatara koja živi u SAD-u.
„Kada sam preuzela brigu o džamiji, prvo što sam htjela uraditi je izbaciti lamperiju džamije. Dok mi jedan stariji američki Tatar nije rekao da to ne radim, jer nas lamperija podsjeća na džamije koje smo ostavili na Baltiku.“
„Sovjetski period je bio najgori. Svi islamski obrazovani Tatari su bili ubijeni ili poslani u Sibir. Knjige i arhivi su spaljeni. Džamije zatvorene i uništene. Islam je bio zabranjen,“ kazuje litvanski reis ul ulema Ramadan Jakub, potomak Tatara koji su došli na poziv Vitolda.
Subartonys- Litvanija nedjelja, 19.08.
Krećemo dalje prema granici sa Poljskom. Svraćamo u selo Subartonys gdje se nalazi privatni muzej Tatara. Na slijepo odlazim. Vrata mi otvara stariji Tatar s kojim se ne mogu sporazmjeti jer priča samo ruski i litvanski. Muzej je prava sehara tatarskih artefakata. Od tradicionalnih nošnji, kolijevki preko brojnih fotografija i knjiga na raznim jezicima koji tretiraju tematiku baltičke Tatare. Domaćin mi pokazuje jedno staro izdanje Kur’ana. Pitam ga da li umije da čita arapski. Izvinjava se da ne zna, ali mi s ponosom spominje svoga sina Ernestasa, koji je studirao islam u Turskoj i koji zna čitati arapski.
Kruszyniany i Bohoniki, Poljska – nedjelja 19.08. – četvrtak 23.08.
Granicu između Litvanije i Poljske (koju niko ne kontroliše zbog Šengena) prelazimo u rano poslijepodne. Naše odredište je tatarsko selo Kruszyniany u Poljskoj koje se nalazi svega 8 km od bjeloruske granice. U Kruszynianyu se nalazi jedna od preostale dvije poljsko tatarske džamije. To je selo u kojemu ću dočekati Kurban – bajram. Netaknuta priroda pograničnog predjela je očaravajuća. Visoki borovi pored puta, putni znakovi koji upozoravaju na prisustvo divljih životinja. Čak i vukova. Na putu prvi znaci prisustva islama; tabla za skretanje ka selu Bohoniki – drugom tatarskom selu u Podlaskom vojvodstvu koje je jedno od 19 vojvodstva koje činu Poljsku Republiku.
Nakon izlaska iz mjesta Krynki, koje se nalazi 10 km od Kruszynianya zaustavlja nas pogranična kontrola – Straż Graniczna. Nalazimo se tek nekih 15 km udaljeni od istočne granice EU prema Bjelorusiji i pomalo sramežljivo nam graničari objašnjavaju da su ovo neophodne mjere spriječavanja ilegalne migracije.
Do konačnog odredišta Kruszynianya dolazimo u predakšamsko vrijeme. Osoba koja nam je izdala kuću – Tatar Janusz nas već čeka. Zbog umora nastalog krivudavim putem posjetu džamiji odlažem za sljedeći dan.
Džamija (odnosno meczet – mesdžid), kako je Poljaci zovu, centar je sela i veoma dobro posjećeno zdanje od strane turista. Kada sam u relativno ranim jutarnjim satima stigao do nje, vidjeh na parkingu poljska auta iz raznih dijelova zemlje. Arhitektura tatarskih džamija je istovremena jedinstvena, ali slijedi zakonitosti arhitekture džamija drugih muslimanskih naroda, koji su svoje bogomolje gradili po uzoru na nemuslimane koji su ih okruživali.
Tako i tatarske džamije u sebi nose elemente baltičkih stanbenih kuća, jer su sve pokrivene vodoravnim daskama i time se uklapaju u arheitekturu okoline. Džamije su relativno male; u njih stane tek nekih 60 – ak odraslih osoba. Zanimljivo je da žene klanjaju iza muškaraca u istoj ravni, odvojene drvenom pregradom do visine ca 1,20 m. Iznad toga ide staklo da žene imaju pogled na imama. Džamije imaju i mahfile – balkon. Ali za razliku od funkcije u osmanskim džamijama, ovdje ne klanjaju žene nego djeca i omladina. Visina mahfila je otprilike nekih 1,80 m tako da je za odraslu osobu i teško uspravno stajati.
Nakon što je završio svoju turističku turu, od vodiča, ime mu je Džemil Gembicki, pokušavam da saznam što više o vjerskom životu Tatara.
„Ovdje ne klanjamo pet dnevnih namaza. Za džumu nam dolazi imam iz Bialystoka. I sutra će nam on predvoditi bajram namaz.“
Bajram namaz klanjaju relativno kasno, u 10 h, ali vjerovatno iz razloga jer ga imam prvo klanja u Bialystoku pa onda dođe da ga klanja u Kruszynianyu. Upitah Džemila da li ima iko iz sela ko je otišao na hadž? „Bio je jedan koji je otišao prije Drugog svjetskog rata, ali u zadnje vrijeme nema niko. Ali Tatari koji žive u Bialystoku idu na hadž.“
Poslije obilaska džamije u kojoj se nalazi jedan šehadet u vezu, izvezen još za vrijeme komunizma, upućujem se ka groblju, koje se nalazi sjevernije od džamije i koje je opasano jelovom šumom. Kako meczet, tako i groblje, odnosno mizar kako ga Tatari zovu, su proglašeni nacionalnim spomenicima kulture Republike Poljske. Mizar odiše smirajem. Stariji nišani su i na ćirilici. Kako u Litvaniji tako i ovdje u Poljskoj Tatari muslimani djelomično imaju kršćanska imena. Ispod bismile ispisane na arapskom, ukopani leže „Helena“ „Jozef“ „Stefan“ „Samuel“ „Aleksandar“. Ali nalazim i mejite sa imenima koja su poznata i kod drugih muslimana: „Anifa“, „Lejla“ „Lut“ (ime ovog poslanika nisam čuo da iko daje svojoj djeci osim Tatara) „Mieriema“ „Chusein“ „Ali“ „Amina“ „Jakub“ „Mustafa“ „Raszyd“
Zanimljivo da viđam nišan „Almire Aleksandrowicz“, rođene 1915. godine. Interesantno zbog toga jer isto ime kod bosanskih muslimana je do prije 40 godina bilo nepoznato. Da li su roditelji bosanskih Almira preko Tatara saznali za ovo ime? Ako jesu, kako?
Inače, posjeta Tatarima će na kraju moga putovanja izazvati više pitanja nego što će dati odgovora.
Nakon posjete mizaru odlazim do restorana „Tatarska jurta“ koji se nalazi preko puta džamije. Restoran vodi Dženeta Bogdanowicz koja sa svojim mužem i kćerkama nudi tatarske specijalitete. Među njima i manty – mantije punjene sirom u dvije varijante; polivene sirupom od maline ili slane manty koje su se pored sira sastojale i od mrkve, bijelog luka i zasuti orasima. Interesantno je da se i poljsko nacionalno jelo pierogi slično prave. Da li su pierogi nastali od mantija ili su tatari poljskom jelu dali tursko ime?
Prije zalaska sunca vraćam se do džamije. Turisti koji su preko dana dolazili čak i autobusima su nestali iz sela. Sjedam na klupu pored džamije i još jednom gledam na oglasnu tablu gdje su sa ponosom okačene slike engleskog princa Charlesa kako je posjetio ovu malu džamiju.
Pošto je sutra bajram, žena Džemila Gembickog, turističkog vodiča uređuje harem džamije. Iako nije muslimanka zajedno sa svojom djecom njeguje ovaj adet kojeg smo našli i u Litvaniji – predbajramsko čišćenje džamije.
Toplo avgustovsko sunce nagovještava kraj dana. Zatvaram oči i pustim misli da me vode ovim bespućima pokušavajući da dam odgovor na pitanje koje mi zadnjih dana sve više zaokuplja misli; kako je ovdašnjim Tatarima pošlo za rukom da očuvaju svoj islamski identitet?
Kruszyniany, Poljska – utorak 21.08. 1. dan Kurban – bajrama
Na dan bajrama rano smo ustali; shodno adetu ispekli smo bajramski kolač. To nije bila tradicionalna baklava nego pokušaji muffinsa koje smo smandrljali sa nekakvom mješavinom koju smo kupili u 10 km udaljenom Krynkiju. Treba li spomenuti da nas je Straż Graniczna opet zaustavila, ali sada druga smjena i opet trkeljala na putu do prodavnice? Ovi izleti u Krynki su neophodni jer u samom Kruszynianyu ne postoji ni jedna prodavnica. Pored smjese za muffin kupili smo i balone koji su trebali da našem privremenom boravištu dadnu bajramsku atmosferu. Sa ženom i djecom se upućujem ka džamiji. Imajući na umu da se nalazim među muslimanima koji su do posljednih 30 godina živjeli izolovani od ostatka islamskog svijeta, imam skromna očekivanja glede bajramskih običaja. Približavamo se džamiji u koju će se okupiti nekih 50-ak muškaraca i isti toliki broj žena. Rijetki se međusobno selame, obično koriste poljski izraz za „zdravo“ – cześć. Žene na bajram dolaze odjevene u suknjama, bez mahrame na glavi. Njih će staviti kada budu ulazile u džamiju. Ali mahrama u ovom slučaju je neka vrste kape odnosno šala kojeg prebacuju preko glave.
Malo prije 10h stiže i muftija iz Biyalostoka, Janusz Aleksandrowicz. Prisutni ga selame i pozdravljaju. Ulaskom u džamiju, desno od mimbera vidim različite kese u kojima se nalaze bombone, jabuke, voće. Nakon bajram-namaza oni će jedni drugima nuditi njih kao poklone. Nakon učenja Kurana, počinjemo klanjati. Zanimljiva stvar je ta da kada imam uči Fatihu naglas, da muktedije za njim naglas ponavljaju učenje Fatihe. Da li je ovo jedan vid obnavljanja naučenog pa da se ne zaboravi, s obzirom da se praktikovanje namaza svelo na minimum? Kao da je znao moje misli, imam drži hutbu o važnosti namaza i opominje džemat da ne propuštaju namaz koji je uže za kojim se vežu za svoju vjeru. Poslije završene hutbe, muhtar tatarske zajednice sela s ponosom najavljuje da su zaklana dva kurbana i da svako nakon namaza može da dođe do „tatarske jurte“ i da uzme za sebe i svoju porodicu jedan dio. Pitanje kako se kurban može klati prije namaza ne postavljam ni sam sebi; prihvaćam činjenicu da samo držanje za simbole islama, pa makar se ispravno i ne praktikovali je samo po sebi za ibreta uzimajući okolnosti pod kojima ovi ljudi žive.
Primjećujući moju izgubljenost prilazi mi jedan džematlija i počinjemo razgovor. Njemu je ime Slawek, na bajram namaz je došao sa sinom Ahmedom. Ime njegova sina me obradova jer daje nadu u usporavanju asimilacije i gubljenju islamskog identiteta ovih ljudi.
Oni stanuju u gradu Bydgoscz koji se nalaze 400 km odavdje ali da u Kruszynianiu imaju familije pa ovdje dođu na bajram. Vjerovatno ovo grčevito držanje zajednice je jedan od razloga njihovog opstanka. Izrazih želju da upoznam imama Janusza Aleksandrowicza. Počeh sa njim razgovor i kada sam mu rekao da sam iz Bosne, on poče pričati bosanski sa mnom! Bio sam iznenađen i reče mi da je 1990/1991 proveo u Sarajevu u Gazi Husrev-begovoj medresi. Poslije se vratio u Poljsku i sada je imam svoje zajednice. Kaže da se od profesora sjeća još samo Mustafe Spahića. Janusz je druga osoba, poslije Ahmeta iz Bugarske, koja je u tom periodu boravila u Sarajevu u internacionalnom razredu kojeg je medresa formirala da bi omogućila osnovno islamsko obrazovanje muslimanima koji su živjeli u zemljama istočnog bloka – Poljskoj, Bugarskoj, Rumuniji. Nažalost, taj dan ne imadoh prilike da više sa njim porazgovaram jer su ga i drugi „okupirali“, ali to ne znači da se naši putevi neće isprepletati drugom prilikom …
Bohoniki, Poljska – srijeda 22.08. 2. dan Kurban – bajrama
Slijedeći dan odlazimo do drugog tatarskog sela, koje se nalazi ca 40 km sjevernije prema Litvaniji. U džamiju stižemo kada je džemat već klanjao podne namaz. U susret mi dolaze imam Janusz Aleksandrowicz i Slawek. Ovaj put iskoristih priliku te odmah uzeh broj telefona Janusza. Slawek mi objašnjava da je jučer umro jedan od zaslužnih članova tatarske zajednice, Jan Sobolewski koji je predsjedavao udruženjem poljskih Tatara od 1991-2001 godine. Inače je bio učesnik Drugog svjetskog rata u redovima poljske vojske dok ga nisu Rusi zarobili 1944. godine. Dženazi prethodi učenje Kur’ana i Ja’sina. Slawek mi kazuje da je tatarska tradicija za umrlog u toku 24 h što više proučiti ja’sina. Pošto je Jan preselio oko 15 h prethodnog dana, oni su se okupili u prostorijama kulturnog društva tog sela, gdje će učiti Ja’sin do 15 h i tek onda na seoskom muslimanskom groblju ga ukopati. Uđoh u džamiju da klanjam podne i ostadoh da slušam tatarsku turističku voditeljicu koja nam je govorila o islamu i tatarskim tradicijama. Rečene stvari o islamu i ne odgovaraju baš klasičnom razumjevanju islama, ali ove ljude mjeriti istim aršinima kao druge ne bi bilo fer. Džamiju u Bohinikiju je restaurirala turska TIKA, na šta ukazuje tabla pri ulazu u džamiju. Rado bih ostao na tatarskom običaju ispraćanja mrtvih ali nemadoh toliko vremena. Te nakon izlaska iz džamije zaputih se prema mizaru.
Kruszyniany, Poljska – četvrtak 23.08. 3. dan Kurban – bajrama
Za Tatare Poljske saznao sam sredinom devedestih. I od tada sam imao želju da ih posjetim. Tek ove 2018. godine mi se ta želja ostvarila i sa ovog putovanja nosim tovar utisaka i emocija. Preovladavajuća je fasciniranost ovim ljudima koji na ovim prostorima obituju 600 godina, boreći se za svaki fragment svoga identiteta da ne padne u zaborav. Iako su na prostor litvansko-poljske kraljevine došli kao narod čiji preci su tek prije nekih 60-ak godina primili islam i kod kojih je postojala realna mogućnost da se potpuno utope u kršćansku okolicu, oni su uspjeli da sačuvaju svoju osobenost. Možda čak zahvaljujući najprije islamu koji će vremenom postati najvažniji dio njihovog identiteta.
Prvi muslimanski prijevod Kur’ana na neki od evropskih jezika uradili su tatarski muslimani u drogoj polovici XVI vijeka. Prethodni prijevodi su bili na italijanski i latinski koji su uradili kršćanski misionari s ciljem pobijanja učenja islama. Usporedbe radi; prvi prijevod Kur’ana na jedan od južnoslavenskih jezika (srpski) je urađen tek 1895. godine. Prijevod je pisan na izumrlom poljsko-bjeloruskom idiomu, koristeći pri tome arapsko pismo. Slično našoj arebici. Naučnicima sa poljskog univerziteta u Torunu okupljenih oko profesorice Joanne Kulwicke-Kaminske trebalo je nekoliko godina mukotrpnog rada da dešifruju tekst i prevedu ga na moderni poljski. „Već u drugoj polovici XVI stoljeća nalazimo prve prijevode na slavenske jezike – koje su govorili Tatari – jer su očigledno jedino na tim jezicima mogli muslimanima predočiti pravila i učenja svoje vjere“, kaže ona. „To je bilo neophodno jer zbog etničke separacije i kulturnog identiteta, oni se definišu jedino preko islama“.
Na izlazu iz sela kupujem med, magnete za frižider, razglednice. Nastojim da na taj način ponesem stvari koje će me podsjećati na nestvarni boravak među Tatarima.
Ime prodavnice ne može biti prikladnije „Na Końcu Świata“ – na kraju svijeta.
