Nije popularno među srpskim narodom pomagati u otkrivanju grobnica. Baka koja nam je otkrila jamu Bunarevi na Manjači je ubijena, navodno prilikom pljačke njene kuće. Srpski mladić iz Miljevine, koji nam je otkrio lokaciju grobnice u kojoj su zakopani Bošnjaci zatvoreni u KP dom u Foči, ubijen je navodnoj kafanskoj tuči.
Skrivanje dokaza o genocidu nad Bošnjacima sprovođeno je sistematski, kroz državno organizovanu vojnu i policijsku operaciju. Cilj te operacije bio je da se unište i sakriju tragovi masovnih ubistava Bošnjaka kako bi se spriječila istraga Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Amor Mašović je cijelu svoju poslijeratnu karijeru posvetio pronalaženju masovnih grobnica i identifikaciji žrtava genocida nad Bošnjacima. Pod njegovim vodstvom locirane su stotine masovnih grobnica i identifikovane hiljade žrtava. Često se pojavljivao kao svjedok na domaćim i međunarodnim sudovima.
– Nacisti su također ostavljali te velike masovne grobnice možda čak i veće nego što su ove u Bosni i Hercegovini. Te masovne grobnice svjedočimo i danas po Ukrajini, Gazi, po Libanu i ostalim dijelovima svijeta. Ali ono što su radili ratni zločinci Slobodan Milošević i njegovi pomagači na bosansko-hercegovačkom tlu, Karadžić, Mladić, Biljana Plavšić i ostali generali, političari, dio Srpske pravoslavne crkve, vrha Srpske pravoslavne crkve i da ne zaboravim svakako one koji su sve to i isplanirali, Srpsku akademiju nauka, je to izmještanje, dislociranje masovnih grobnica. Neki misle da se to desilo tek ‘95. Međutim, ja svjedočim dakle, iz prve ruke da se izmještanje masovnih grobnica u Bosni dešava čak i puno, puno prije Srebrenice, prije genocidnih radnji u Srebrenici. Dakle, mi smo svjedoci izmještanja masovnih grobnica na području Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora. Ovdje u Sarajevu se vrši dislociranje masovnih grobnica. Jednu od tih dislociranih na području kantona Sarajevo nikada nismo do sad ni locirali. Radi se o grupi od 46 Bošnjaka viđenih, uglednih ljudi, Bošnjaka Hadžića koji su nakon izvođenja iz kasarne Slaviša Vajner Čića 22. juna odvedeni, strijeljani, najvjerovatnije zakopani u masovnu grobnicu koja je nakon toga dislocirana. Upravo je u toku u Podgorici suđenje jednom od odgovornih za taj zločin, Zoranu Gaševiću, iz tadašnjeg policijskog vrha u Hadžićima. Dakle, nacisti to nisu radili – kaže Mašović.
U jesen 1996. godine, zatekao je naoružane Srbe koji su pljačkali tijela Srebreničana, koja su ležala na površini.
– Bili su naoružani jednom puškom M48 u času kad sam ih ja zatekao. Ta puška je ležala pored njih. Ja sam bio u radnom kombinezonu. Nisu mogli pretpostaviti o kome se radi. Izderao sam se na njih dvojicu.
„Šta radite?“
Oni su rekli skupljaju čahure.
Stajali su pored tijela žrtve, odnosno čučali. Pitam ih odakle su, oni odgovaraju da su izbjeglice iz Sanskog mosta. Povišenim tonom ih otjeram, oni zgrabe pušku i napuste taj teren. Ja prilazim toj žrtvi i nalazim skelet. To je novembar ‘96. godine, dakle nešto više od godinu dana od kako je ta žrtva ubijena na tom maršu smrti od Srebrenice prema Tuzli. Nalazim žrtvu u nekom crnom odijelu, sa bijelim prugama uzdužnim, sa potpuno izvrnutim džepovima i sakoa i pantalona. Dakle, radilo se o pljačkanju tijela žrtava. Tu dolazim do jednog panja, oko kojeg je nekih tridesetak ranaca, nekih cekera, onih humanitarnih torbi koje smo u toku agresije dobijali od UNHCR-a, ili šili. Okolo su na stotine i stotine ličnih dokumenata: lične karte, plastificirane iskaznice banaka, saobraćajne i vozačke dozvole. Dakle, o čemu se radilo? Oni koji su asanirali teren, oduzimajući identitet žrtvama, oni su dakle uzimali te dokumente i dislocirali ih izvan tih žrtava. Dakle, nisu omogućili to da kada žrtva bude pronađena, da se jednostavno pogleda u džep pantalona ili sako te žrtve, te da se odmah na licu mjesta ustanovi identitet žrtve. Ne, oni su im na taj način pokušali trajno oduzeti ime i prezime. Nacisti su iza sebe ostavili krvave tragove, ali nisu radili ovo što su radili bivša Jugoslovenska narodna armija, pomognuta kvislinzima sa područja naše zemlje, pod komandom Karadžića, Mladića i ostalih – prisjetio se Mašović.
Podsjetio je na tragičnu sudbinu vlaseničkog mladića Kadrije Musića, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u čak pet masovnih grobnica.
– Njegova desna natkoljenica pronađena je u primarnoj grobnici. Tamo gdje je nekad Kadrija bio sahranjen kao kompletno tijelo, žrtva dovezena kamionom iz Kravice u Glogovu i tu je pronađena njegova desna natkoljenična kost. Kost njegove druge noge, također natkoljenična pronađena je u grobnici Zalazje 04. To je na području opštine Srebrenica. Zatim dio njegove donje vilice, u grobnici Zeleni Jadar 01. Njegova desna nadlaktična kost pronađena je u grobnici Zeleni Jadar 04. Ove oznake brojčane pokazuju da je na istom lokalitetu bilo po nekoliko grobnica. Zatim, njegova podlaktica te iste ruke pronađena je u grobnici Zeleni Jadar 01. Dio njegove desne podkoljenice je pronađen u sekundarnoj grobnici Pusmulići 01. Dakle od 206 kostiju koje odrasli muškarac ima u svom skeletu, mi smo od Kadrije Musića pronašli svega šest. Gdje je, u koliko još uvijek skrivenih masovnih grobnica se kriju preostalih 200 kostiju ovog mladića iz Vlasence, ubijenog u Kravici 13. jula ‘95. godine. To je ono što ja često nazivam genocid koji traje u kontinuitetu, koji nije ni počeo u julu ‘95, niti je završio u tih sedam dana, koliko se najčešće spominje. To je genocid koji traje nad Kadrijinim sestrama, nad Kadrijinom majkom, koji još uvijek uvijek ne mogu znati gde se skriva njegovih 200 kostiju. A Kadrija je samo jedan od više od 1500 strijeljanih u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici – ispričao je Mašović.
Velikosrpski režim pokušavao je spriječiti otkrivanje istine o genocidu, progonom i zastrašivanjem srpskih svjedoka, vojnika, čuvara, vozača. Neki od njih su i ubijeni.
– Jedan primjer je jama Bunarevi na Manjači, tamo negdje između Ključa i Banjaluke. Dakle, jama koja je skrivala posmrtne ostatke 24 Bošnjaka koju nam je otkrila jedna žena srpske nacionalnosti. Jedna baka, starija žena. Nedugo nakon toga ona je ubijena. Navodno prilikom pljačke njene kuće, koja se nalazi u neposrednoj blizini te prirodne jame. Jama je duboka dvadesetak metara. Bila je minirana nakon što su u nju bačena tijela žrtava. Drugi primjer je jedan mladić srpske nacionalnosti koji nam je pomogao na području Miljevine. Otkrio je grobnicu u kojoj je bilo, mislim, šest žrtava. Ubijeni su vojevremeno bili zatvoreni u Kazneno-popravnom domu u Foči. On je dva dana nakon što smo mi objavili otkriće te masovne grobnice, ubijen u navodnoj kafanskoj tuči u Miljevini. Dakle, među srpskim narodom u Bosni i Hercegovini i u Srbiji nije popularno pomagati u otkrivanju grobnica. Nažalost, zbog toga nismo u prilici javno govoriti o tim dobrim djelima. Neću sada ulaziti u motive koliko je to djelo produkt grižnje savjesti, koliko produkt nekih pokušaja da se ostvari neka vrsta interesa finansijskog, materijalnog Sjećam se neposredno nakon agresije da su neki ljudi bili spremni za rodni list iz Opštine Centar pomoći da se otkrije mjesto gdje je ukopan njihov komšija Bošnjak – kazao je Mašović.
Borba za otkrivanje lokacija masovnih grobnica ne prestaje. Nove tehnološke mogućnosti ostavljaju nadu, ali Mašović smatra kako je najveća odgovornost na državama koje su bile involvirane u ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini.
– Mi smo bili u jednom pokušaju da specijalno dresiranim psima koji su u stanju da otkrivaju kadavere, odnosno posmrtne ostatke žrtava pokušali, ali ti psi zahtijevaju i odgovarajuće trenere koje mi nemamo, tako da se to do sada nije pokazalo efikasnim. Korištenje nekih radara, georadara, dronova i tako dalje… nisam siguran. Mislim da nam daleko veću pomoć mogu pružiti države koje su bile involvirane, na indirektan način, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakle oni koji su snimali sve to i mi pouzdano znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje satelitski snimci. Oni su iskazali spremnost da nam pomognu, ali su zahtjevali od nas da im damo precizno vrijeme koje nas interesuje, dakle formiranje grobnice i potpuno preciznu mikro lokaciju, da bi oni onda mogli izvršiti pregled da li je satelit recimo u to vrijeme na tom mjestu nadlijetao to područje, a onda u masi snimaka koje satelit pravi, da se eventualno pronađe nešto što bi moglo indicirati postojanje grobnica. Mi smo dobijali takvu vrstu podataka, nažalost nisu se pokazali vjerodostojnim, ali smo na drugi način preko Haškog tribunala svojevremeno masu snimaka i mikrolokacija grobnica, koje su Amerikanci otkrili i koje su ustupili Haškom tribunalu – naglasio je Amor Mašović.
