Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Vjerovatno se mnogi od nas u nekom trenutku zateknu u razmišljanju da im je život suviše običan, te da iza sebe nisu ostavili djela koja se u očima ljudi smatraju velikim dostignućima. Navikli smo da uspjeh mjerimo onim što je vidljivo i što ostaje zabilježeno među ljudima, pa nam se učini da su naši dani jednolični, da godine prolaze bez dubljeg traga i da iza nas neće ostati ništa što bi vrijedilo spomena.

A zaboravljamo da dostignuća nisu samo ona koja se zapisuju u historijske knjige i o kojima ljudi govore. Ko je rekao da svi moramo biti izumitelji, učenjaci, književnici, vojskovođe, političari, bogataši ili poznate ličnosti da bismo bili ljudi velikih postignuća?! Dovoljno je da čovjek bude i ostane istinski čovjek – to je samo po sebi veliko dostignuće.

Koliko je samo ljudi čija imena nikada neće stajati u udžbenicima, a na Sudnjem danu će doći s djelima zbog kojih će im pozavidjeti oni koji su na dunjaluku bili poznati i slavni. Allah ne vrednuje čovjeka prema tome koliko je bio poznat, nego koliko je bio iskren i bogobojazan.

Jer, neko na dunjaluku dobije priliku da promijeni tok historije, a nekome bude dato da bude razlog upute samo jednog srca. Možda je upravo to srce vrjednije od mnogih historijskih stranica.

Prava dostignuća često su skrivena od očiju ljudi. Ona počinju onda kada čovjek svakoga dana vodi tihu borbu sa svojim nefsom, nastojeći da njegov Gospodar bude zadovoljan njime. A kada posrne, ne ustrajava u grijehu, nego se, slomljena srca, vraća Allahu, svjestan da su vrata Njegove milosti uvijek otvorena onome ko Mu se iskreno obrati.

Među najveća dostignuća spadaju ustajanje na sabah kada tijelo traži još sna, unošenje radosti u tuđe srce, savladavanje srdžbe onda kada joj je najlakše dati oduška, obaranje pogleda pred haramom, pokrivanje tuđe sramote, dova za brata u njegovom odsustvu i pružanje ruke onome ko je u potrebi, ne očekujući zauzvrat ni zahvalnost ni priznanje.

Upravo u toj svakodnevici, koja se naizgled ne razlikuje od običnog života, otkrivaju se najljepši primjeri ljudskosti; majka koja noćima bdije nad svojim djetetom, pretvarajući umor u nježnos; otac koji svoje brige skriva iza osmijeha kako porodica ne bi osjetila težinu koju nosi; mladić i djevojka koji u vremenu otvorenih iskušenja čuvaju svoju čednost i ostaju postojani na stazi islama.

Ništa manje vrijedna nisu ni dobra djela koja oblikuju porodicu i društvo: odgoj djece u ljubavi prema Allahu, usađivanje bogobojaznosti u njihova srca i briga da nauče Kur'an i Sunnet i prema njima oblikuju svoj život. Dobročinstvo prema roditeljima, lijep odnos prema komšijama, čuvanje rodbinskih veza i pažnja kojom supružnici jedno drugome uljepšavaju i olakšavaju život, jer se upravo u tim, naizgled običnim djelima, najjasnije očituje ljepota vjere i plemenitost karaktera.

Svaka iskrena radost zbog tuđeg uspjeha, svaka suza koju si obrisao i svaka lijepa riječ kojom si podigao klonulu dušu – sve su to djela čija je vrijednost kod Allaha mnogo veća nego što čovjek može zamisliti.

Zato ne potcjenjuj dane koji ti izgledaju obični. Možda je upravo u njima skriveno ono zbog čega ćeš jednoga dana biti neizmjerno sretan.

Istinska veličina ne počinje onda kada čovjek postane poznat i popularan među ljudima. Ona počinje onda kada postane blizak i drag svome Gospodaru. A to je dostignuće koje nadmašuje svaku slavu, svaku titulu i svako priznanje koje ovaj prolazni svijet može ponuditi.