Piše: dr. Ibrahim el-Turkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Filozofija okrutne materijalističke civilizacije temelji se na superiornosti i fanatizmu, podcjenjujući drugog i drugačijeg, i omalovažavajući njegova prava i život. Zarad lične koristi i sebičnosti gaze se sve vrijednosti i nipodaštavaju sva načela, čak i ako to dovodi do širenja nereda, korupcije, uništavanja zemlje i oduzimanja nevinih ljudskih života.
U sjeni ove arogantne i moćne civilizacije, svijet je izgubio humanost i nalazi se na ivici duboke provalije. I ono čemu je svijet svjedočio jučer i čemu svjedoči i danas od krvavih tragedija ove brutalne civilizacije je upravo ono što je engleski filozof Cyril Edwin Mitchinson Joad opisao u svojoj knjizi Arapi i moderna civilizacija, rekavši: ”Prirodne znanosti podarile su nam više moći, ali mi tu moć koristimo umovima djece i zvijeri, jer smo njome porobili ljude. Budućnost čovječanstva je ugrožena u svjetlu ove civilizacije koja je čovjeku oduzela ljudskost i humanost te oslobodila njegove životinjske nagone.”
A gradonačelnik Clevelanda, u američkoj državi Ohio, rekao je: ”Ako ne budemo pametni, svjesni i pažljivi, tada će nas povijest podsjetiti na to da smo mi generacija koja je čovjeka poslala na Mjesec, dok je on u isto vrijeme do koljena zaglibljen u blatu i prljavštini.”
Na sličan način se o savremenoj materijalističkoj civilizaciji izrazio i veliki indijski pjesnik Rabindranath Tagore, kada je jednom zapadnom misliocu rekao: ”Istina je da ste vi (zapadnjaci) u stanju letjeti u zraku poput ptice i roniti u moru poput ribe, ali vi niste naučili pravilno hodati zemljom kao ljudi.”
Ogromne brige i bol čovječanstva, kao i neopisivi problemi svijeta ne mogu se riješiti ili ukloniti osim uputom onoga kojeg je Bog poslao kao milost svim svjetovima.
Tu je činjenicu spoznao i engleski filozof Bernard Šo, koji je rekao: ”Evropska civilizacija se urušava i propada. Evropi je neophodan čovjek poput Muhammeda, kako bi riješila svoje probleme i ostvarila prosperitet i sreću, čemu teži svako ljudsko biće.”
I pitam se – sa tugom i sjetom: -Shvataju li muslimani ono što je Bernard Šo davno shvatio, pa da se ponose svojom vjerom i da spoznaju vrijednost svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da ponude izmučenom čovječanstvu ono u čemu je njegov spas?!
Svijet danas izgara i traži nekoga da ga uzme i povede za ruku, nakon što se survao u ponor beščašća i provaliju smutnje i nereda.
Da li ljudi vide u nama muslimanima ono što im nedostaje, a što traže od ideala? I čeka li svijet danas na nas – s čežnjom i nadom – kao što je nekad čekao i dočekivao muslimanske vođe i osvajače, koje je krasio izvanredni moral, pravednost i humanost?!
Povijest nam pripovijeda da se, dok se islamska vojska, predvođena Amrom ibn el-Asom, približavala glavnom gradu Egipta, kći egipatskog vladara Mukavkisa nalazila sa svojom sluškinjom u jednoj od soba vladarske palače, pa je, sva preplašena i uznemirena, drhtavim glasom rekla: ”O, kakve li nesreće! Ovi beduini koji dolaze iz pustinje neće oklijevati da nas siluju i obeščaste, a ako se budemo opirale, ubit će nas!”
Na to je njezina sluškinja rekla: ”Ne, gospodarice! Ovi beduini su sljedbenici nove religije, koja ih podstiče na čednost i čuvanje tuđe časti i svetinja. Kada su izašli iz pustinje i krenuli u osvajanje, svaki od njih je ponio svoj mesdžid u srcu, i oni ne vade sablje iz korica osim po zakonu i pravdi, niti ih vraćaju u korice osim po zakonu i pravdi. Svaka od nas je kod njih sigurna za svoju čast, kao što je sigurna kod svoga oca.”
S tim plemenitim moralom i s tim velikim dušama, nekada su se pred muslimanima otvarale kapije gradova i država, a srca ljudi su im bila naklonjena i bez pogovora su ih prihvatali za svoje vođe.
I, na kraju, shvataju li muslimani općenito, a muslimani Arapi posebno, svoju poslanicu naspram posrnulog čovječanstva, i razumiju li ono što je svojevremeno šejh El-Gazali govorio: ”Allah je odgojio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da bi preko njega odgojio Arape, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgojio je Arape, da bi oni odgajali ostale ljude.”
Ili će se pak nad njima ispuniti ono što je Allah davno objavio o Arapima munaficima: ”Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit’ se kaju nit’ se opamećuju.” (Et-Tevba, 126.)
