Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pored mnoštva islamskih tema o kojima je pisao, poznati islamski učenjak Ibnul-Kajjim el-Dževzijje istakao se i u pisanju na temu etike i islamskog ahlaka. Govoreći o osnovama morala i ahlaka koji je proizašao iz Časnog Kur'ana i Poslanikovog sunneta, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Lijep ahlak temelji se na četiri stuba i nije moguće zamisliti zgradu islamskog ahlaka bez tih stubova, a to su: strpljivost, čednost, hrabrost i pravednost.
Strpljivost (sabur) potiče čovjeka na izdržljivost, suzdržavanje u srdžbi, blagost, dobrotu i odvraća ga od nepromišljenosti i žurbe.
Čednost (el-‘iffetu) ga navodi da izbjegava poroke, ružne riječi i djela, potiče ga na skromnost koja je glava svakog dobra i sprječava ga od nemorala, škrtosti, laži, ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.
Hrabrost (eš-šudža'atu) ga potiče na samopoštovanje, altruizam i uzvišene moralne vrijednosti, te odricanje i velikodušnost, što zapravo predstavlja hrabrost duše i njenu snagu da se savlada u srdžbi i da pokaže blagost. Vjernik snagom svoje duše i hrabrošću drži čvrsto njezine uzde i sputava je u njezinim težnjama i porivima, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nije snažan onaj ko savlada drugog u hrvanju, već je snažan onaj ko se savlada u srdžbi.” (Buharija i Muslim) To je istinska hrabrost i odlika kojom je čovjek sposoban pobijediti svog protivnika.
Pravda (el-‘adl) ga potiče da uskladi svoj ahlak i da uspostavi ravnotežu između dvije krajnosti, pretjerivanja i nemara, potičući ga tako na velikodušnost i darežljivost koja je sredina između škrtosti i rasipništva, na poniznost koja je sredina između poniženja i arogancije (oholosti), na hrabrost koja je sredina između kukavičluka i nepromišljenosti, te na blagost koja je sredina između srdžbe i poniženja. Uglavnom, izvor svih vrlina i osobina lijepog ahlaka su ova četiri svojstva.”
Iz ovih riječi Ibnul-Kajjima postaje nam jasno da je sredina, umjerenost i uravnoteženost jedan od četiri stuba na kojima se temelje lijep ahlak, a to su: strpljivost, čednost, hrabrost i uravnoteženost.
Ibnul-Kajjim je uravnoteženost (et–tevessut) izrazio terminom pravda (el-‘adl) što potiče čovjeka da uspostavi ravnotežu u svom ahlaku i ponašanju između dvije krajnosti. Uravnoteženost zauzima uzvišeno mjesto u izgradnji islamskog ahlaka, jer svako pohvalno svojstvo nalazi se između dvije pokuđene krajnosti, poput darežljivosti čije su pokuđene krajnosti škrtost i rasipništvo.
Jer, kad duša odstupi od uravnoteženosti, to neizbježno znači skretanje u jednu od dvije pokuđene krajnosti. Pa, ako je odstupila od poniznosti, to znači skretanje ili u oholost ili u poniženje, odnosno samoponiženje.
Ako odstupi i skrene sa staze pohvaljene strpljivosti, to znači skretanje ili u očaj, paniku, malodušnost i nezadovoljstvo, ili pak u grubost i tvrdoću srca.
A ako odstupi od blagosti, to znači skretanje i zapadanje u lahkomislenost, luksuz i plahovitost, ili u poniženje i prezrenost. Dakle, ogromna je razlika između blagosti koja se manifestira kroz poniženje, nemoć i prezrenost, i blagosti koja znači blagost moći, dostojanstva i časti.
Također, onaj ko odstupi od hrabrosti, to znači skretanje i zapadanje ili u nepromišljenost i ludu hrabrost, ili u kukavičluk i stagnaciju. A ako odstupi od natjecanja u dobru i uzvišenim težnjama, to neminovno znači skretanje i zapadanje u zavidnost, poniženje, nemoć i zadovoljstvo sa minimalnim.
Onaj ko slijedi srednji put islama i ko je uspio uspostaviti ravnotežu u svom ahlaku i ponašanju (et-tevessut), on je drag i omiljen kod ljudi i oni se raduju susretu i druženju sa njim. A upravo je tim svojstvom hazreti Alija, radijallahu anhu, opisao ahlak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ”Ko ga vidi prvi put (iznenada), osjeti strahopoštovanje prema njemu (zbog njegove ozbiljnosti, dostojanstvenog držanja i smirenosti), a ko ga upozna družeći se sa njim, zavoli ga neopisivom ljubavlju (zbog njegovog lijepog ahlaka, blagosti, strpljivosti i stalne vedrine i ljubaznosti).”
