Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mongoli – ime koje je nekad izazivalo jezu i strah i na čiji spomen se ledila krv u žilama. Uništili su mnoge gradove i poubijali njihove stanovnike brutalnim metodama koje ni najkrvoločnije zvijeri ne koriste, kao što su to uradili u Havarizmu, a uništili su Bagdad i zauzeli Šam nakon užasnih zločina.
Mnoge historijske knjige su zabilježile iznenađujuću pobjedu muslimana protiv divljih mongolskih hordi kod Ajn Džaluta, u septembru 1260. godine, a mi ćemo ovdje spomenuti dvije stvari za koje smatramo da su bile prekretnica u toj velikoj pobjedi i njeni najvažniji uzroci, a to su: iskrena vjera u Allaha i povjerljivo vođstvo.
Rat pismima
Hulagu-kan je poslao Sejfuddinu Kutuzu krvavu i zastrašujuću ratnu poruku koju je spomenuo El-Makrizi u svojoj knjizi Es-Suluk li ma'rifeti duveli-l-muluk.
U toj poruci (pismu), Hulagu-kan, napisao je: ”Od Kralja kraljeva, istoka i zapada, Najvećeg kana; u Tvoje ime, Bože, Koji si Zemlju rasprostro i nebo podigao!
Mi smo Božija vojska na Njegovoj zemlji, stvoreni iz Njegove srdžbe, i On nam je dao moć i vlast nad onima koji su zaslužili Njegovu srdžbu. Nemamo milosti prema onima koji plaču, niti saosjećamo sa onima koji jadikuju. Nema vam spasa od naših sablji, niti od našeg straha, jer naši konji su munje, naše strijele su čudesne, naše sablje su gromovi, naša srca su kao brda, a ima nas kao pijeska. Ni jedna utvrda nas ne može spriječiti, a vojnička borba protiv nas je beskorisna. Zato što ste jeli zabranjeno, i uzoholili se nad Uzvišenim Gospodarom, zato što ste izdali vjeru i što se među vama proširila neposlušnost prema roditeljima i grijesi, zato se radujte poniženju i nesreći.
Hulagu-kan citira čak i Kur'an kao dokaz, pa tako u svom pismu navodi sljedeće ajete: ”A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: ‘Vi ste u svome životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bit ćete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.'” (El-Ahkaf, 20.) Zatim: ”A mnogobošci će, sigurno, saznati u kakvu će se muku uvaliti.” (Eš-Šu'ara, 227.)
Ovo je, kako kažu muslimanski historičari, jasan dokaz da su ovo pismo pisali muslimanski pisci koje je Hulagu-kan kupio novcem, oni koji su prodali svoju vjeru i izdali svoj narod i državu.
Hulagu-kan je pismo završio riječima: ”Zato požuri da odgovoriš na moje pismo, prije nego što rat zapali svoju vatru i baci svoje iskre na vas, a tada vas ni čast ni ugled neće spasiti ni zaštititi, doživjet ćete najveću nesreću i vaše zemlje će ostati puste i prazne od vas.”
Pouzdano vođstvo
Ovo pismo je bilo eksplicitna objava rata ili predaja Egipta Mongolima. Nakon što je dobio pismo, Sejfuddin Kutuz je sazvao vijeće u kojem su bili ugledni emiri (prinčevi), vojskovođe i ministri, i oni su počeli raspravljati o sadržaju pisma.
Kod nekih od njih se pojavio strah, jer su toj poruci prethodile poruke ubijanja, paljenja, terora i uništavanja muslimanskih zemalja i gradova od strane Mongola. Međutim, Sejfuddin Kutuz je pokazao iznimnu hrabrost i odlučnost da ratuje protiv Mongola, odbacivši svaku mogućnost predaje.
On se prisutnima obratio riječima: ”Ja sam imao priliku da se lično upoznam s Mongolima. O, muslimanski emiri, ministri i komandiri, vi cijelo vrijeme jedete imetak iz državne blagajne, a mrzite borbu protiv neprijatelja. Ja idem, pa ko izabere džihad slijedit će me, a ko ne izabere taj će se vratiti svojoj kući. Allah je obaviješten o svemu, a grijeh skrnavljenja muslimanskih svetinja je na vratovima onih koji izostanu iz džihada.”
Zatim je rekao: ”Pa, ko će braniti islam ako nećemo mi?!”
Nakon toga, emiri i oficiri su se zakleli na džihad protiv Mongola.
No, stvar se tu nije završila, već je Sejfuddin Kutuz poslao pismo Hulagu-kanu, u kojem mu je, između ostalog, poručio: ”Reci: ‘O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate.’ Vi ste u svakoj Allahovoj knjizi prokleti, i najružnijim svojstvima opisani, i jezikom svakog poslanika ste spomenuti, i vi ste nevjernici kako i sami tvrdite, pa neka je Allahovo prokletstvo na nevjernike.
A mi smo, hvala Allahu, pravi vjernici, nikakva sumnja se nije uvukla među nas, niti nas nevidljivo može omesti i zastrašiti. Nema ništa čudnije od toga da se lavovima prijeti svinjama i hijenama. Zastrašivanje nas ne može uplašiti, niti potres uznemiriti. Ako vam se ne pokorimo, pa to je za nas prava pokornost, a ako vas ubijemo, pa divan li je to kapital, a ako vi nas ubijete, pa između nas i Dženneta je samo tren.
Kažeš da su vaša srca kao planine i da vas ima kao pijeska, znaj da je i za mnogo drva dovoljno malo vatre, pa da izgore. Zar da od smrti bježimo i da na poniženje pristanemo? Kako loše rasuđujete! Mi bježimo od ovoga svijeta a ne od smrti, jer smrt na Allahovom putu je naša krajnja želja i cilj. Ako poživimo, živjet ćemo sretno i ponosno, a ako poginemo, poginut ćemo kao šehidi. Zaista su oni na Allahovoj strani sigurni pobjednici!”
Razmislimo o ovim snažnim riječima Sejfuddina Kutuza i njegovoj ljubomori prema islamu.
Njegova poruka ispunjena je ponosom, snagom i hrabrošću kao odgovor Hulagu-kanu, tiraninu koji je prolio krv miliona ljudi i koji je vladao cijelim istokom u to vrijeme. Njegovo pismo odiše ponosom islamom i istinskim pouzdanjem u Allaha.
A to nam govori da se pobjeda protiv Mongola kod Ajni Džaluta, u septembru 1260. godine, desila mjesecima ranije, postojanjem istinskog muslimanskog vođstva i njihovog ispravnog shvatanja vjere i džihada na Allahovom putu. Postojanjem vladara i komandanta kakav je bio Sejfuddin Kutuz, postojanjem istinskih islamskih učenjaka, kakav je bio El-‘Izz ibn Abdus-Selam, koji pomažu vladaru u pobjedi islama, te postojanjem muslimanskih vojnika koji posjeduju islamski ponos i koji su u svakom trenutku spremni braniti svoju vjeru, čast, narod i državu.
Zato Sejfuddin Kutuz i njegova vojska nisu čekali Mongole, već su hrabro i nepokolebljivo krenuli na njih, iako je razlika u opremi i broju vojnika bila ogromna, ali su muslimani posjedovali snagu koju nisu imali Mongoli, a to je istinska vjera u Allaha, dželle šanuhu.
