Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se od Omera ibnul Hattaba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Djela se vrednuju prema namjerama (nijetima). Svakom čovjeku pripada samo ono što je namjeravao. Pa ko učini hidžru radi Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a ko učini hidžru radi neke ovosvjetske koristi, ili radi žene da je oženi, njegova hidžra je za ono za što je naumio.” (Hadis bilježe imam El-Buhari i imam Muslim)

Islamski učenjaci kroz stoljeća naglašavali su veličinu ovog hadisa i, zbog njegove sveobuhvatnosti, ubrajali ga među hadise na kojima počivaju temeljna načela vjere. Zato on ne može biti shvaćen samo kao fikhsko pravilo koje uređuje propise ljudskih djela, nego i kao ključ za razumijevanje čovjeka, njegove nutrine i stvarnih pokretača njegovih postupaka.

Njime je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerio pogled čovjeka s vanjštine djela prema njegovoj skrivenoj suštini; sa onoga što se vidi prema onome što ostaje skriveno od ljudi, a potpuno poznato Onome Koji zna tajne srca.

Jer svako ljudsko djelo ima dvije dimenzije: jednu koju vide ljudi i drugu koju vidi samo Allah.

Ljudi vide pokret ruke, ali ne vide odluku srca koja joj je prethodila. Vide čovjeka koji udjeljuje, ali ne znaju da li je njegovu ruku pokrenula samilost prema drugome ili želja da bude viđen i pohvaljen. Vide riječi koje su izrečene hrabro i odlučno, ali ne znaju da li su one izgovorene u odbranu istine ili radi stvaranja lijepe slike o onome ko je izgovara.

Djelo ne počinje pokretom ruke, nego pokretom srca

A onda dolazi ovaj zadivljujući hadis koji premješta životno mjerilo sa onoga što je vidljivo ljudskim očima na ono što je skriveno u dubinama srca; sa pitanja: ”Šta si uradio?” na mnogo važnije i presudnije pitanje: ”U ime koga si to uradio i šta si time želio?”

Kao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ”Djela se vrednuju prema namjerama”, ukazao na ono skriveno ishodište svakog ljudskog postupka, na mjesto u čovjeku iz kojeg djelo prvo nastaje, prije nego što se pokrene ruka, izgovori riječ ili učini bilo kakav korak.

Jer djelo u islamu ne počinje pokretom tijela, nego pokretom srca. Ruka ne daje prije nego što je srce odlučilo dati. Jezik ne govori prije nego što je u srcu nastala namjera da se govori. Noga ne krene putem dobra prije nego što je u srcu nastao pravac prema kojem čovjek želi ići. Nijet je, dakle, skriveni početak svakog djela. On je čovjekov unutrašnji kompas prije nego što se njegov postupak pokaže pred očima ljudi.

Shodno tome, dvojica ljudi se mogu potpuno podudarati u vanjskom obliku svojih djela, a ipak se u stvarnosti razlikovati više nego što se razlikuju nebo i Zemlja. Oni mogu dati isti iznos imetka, na istom mjestu, u istom trenutku, a da suština njihovog davanja bude potpuno različita. Jedan je možda dao iz želje da pomogne potrebnome i približi se Allahu, dok je drugi dao zato da bi ljudi čuli za njegovu velikodušnost. Djelo je u očima ljudi isto, ali je kod Allaha to dvoje različitih djela, jer Allah vrijednost čovjeka nije vezao za ono što kamere mogu snimiti i ljudi vidjeti.

U tome je jedna od najvećih sloboda vjernika. On ima svoj tajni život sa Allahom koji mu ljudi ne mogu oduzeti. Ljudi te mogu pogrešno razumjeti, ali ne mogu posjedovati tvoj nijet. Mogu tvom djelu pripisati cilj koji nikada nije nastanio tvoje srce, ali ne mogu promijeniti ono što Allah zna o tebi. S druge strane, mogu ljudi i lijepo govoriti o tvom djelu čija je namjera pokvarena, ali ni sve pohvale svijeta ne mogu ga učiniti iskrenim. Jer nijet je prostor nad kojim javnost nema vlasti.

Između iskrenosti i potrebe za priznanjem

Ovo značenje posebno dobija na važnosti u vremenu u kojem živimo, vremenu u kojem se granica između djela i njegovog predstavljanja ljudima sve više briše.

Mi često nešto učinimo, a zatim razmišljamo kako će to izgledati pred ljudima. Učinimo dobročinstvo, a onda se u nama neprimjetno pojavi želja da to bude viđeno.

Pišemo, govorimo, savjetujemo, udjeljujemo, branimo istinu, a u srce se, a da toga često nismo ni svjesni, uvuče jedno mjerilo koje s iskrenošću nema ništa: brojke. Koliko je ljudi pogledalo ili pročitalo našu objavu? Koliko ih je to pohvalilo i koliko ostavilo lajk?

I tako se, malo-pomalo, ono što je trebalo biti između nas i Allaha pretvara u nešto što počinjemo mjeriti ljudskim pogledima i reakcijama.

I upravo tu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Djela se vrednuju prema namjerama”, postaju svakodnevna zaštita vjerničkog srca. One oslobađaju vjernika od robovanja ljudskom pogledu i mišljenju, i govore mu: Čini dobro, čak i ako to niko neće vidjeti i pohvaliti. Jer Allahu nije potrebna potvrda ljudi o vrijednosti tvoga djela da bi ga primio.

Štaviše, snaga namjere može dosegnuti još veće i zadivljujuće stepene. Naime, nekada čovjeka nemoć spriječi da uradi određeno djelo, ali njegovo srce i dalje ide prema njemu.

On iskreno želi dobro, ali između njega i tog djela isprijeći se bolest, siromaštvo, slabost ili neka okolnost na koju ne može utjecati. I tada njegova namjera kod Allaha i dalje ima svoju vrijednost.

Allah ne gleda samo ono što je čovjek uradio, nego i ono što je njegovo srce iskreno željelo

Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgajao svoje ashabe da shvate da iskren nijet nikada neće ostati nenagrađan. Naime, Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po povratku s Tebuka, rekao: ”Zaista su u Medini ostali ljudi koji su učestvovali s vama u nagradi; niste prešli nijedan put, i niste prevalili nijednu dolinu, a da nisu bili s vama.” Upitaše: “Iako su u Medini?” On reče: “Da, iako su u Medini, jer ih je opravdan razlog spriječio da pođu s vama.” (Hadis bilježe imam El-Buhari i imam Muslim)

Kakva veličanstvena odgojna poruka! Tijelo može ostati na jednom mjestu, ali srce može biti na putu prema Allahu. Čovjek može biti lišen djela, ali ne i namjere. Može mu biti zatvoren put prema ostvarenju dobra, ali mu nije zatvoren put prema Allahovoj nagradi. Jer Allah ne gleda samo ono što su čovjekove ruke uspjele uraditi, nego i ono što je njegovo srce iskreno željelo.

Otuda razumijemo drugi dio hadisa: “I svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio.”

U njima je savršena preciznost i pravda. Čovjeku ne pripada nužno veličina onoga što je uradio, nego istina onoga što je namjeravao. Neko uradi malo djelo i u njega unese veliko i čisto srce, pa ono kod Allaha postane veliko. A neko uradi ogromno djelo i u njega unese oholost i samodopadljivost, pa ono postane ništavno.

To znači da veličina nekog djela sama po sebi nije mjerilo vrijednosti. Nije pitanje: Koliko si dao?, nego: Šta je bilo u tvom srcu dok si davao? Nije pitanje: Koliko si napisao, nego: Šta si želio svojim pisanjem? Nije pitanje: Koliko si truda uložio na polju dave, nego: Da li si želio da vjera pobijedi ili si želio da ti pobijediš u ime vjere i postaneš popularan i ugledan?

Međutim, smisao ovog hadisa nije da čovjeka pretvori u biće koje se boji svake svoje namjere i koje će, zbog neprestanog preispitivanja nijeta, na kraju prestati činiti dobro. Islam ne traži od čovjeka da se paralizira pred vlastitim sumnjama i postane pasivan, nego da bude budan i svjestan onoga što pokreće njegova djela. Velika je razlika između preispitivanja srca i njegovog neprestanog mučenja.

Vjernik ispravi svoj nijet, očisti srce koliko može, a zatim nastavi putem dobra. Ne čeka da dostigne savršenu sigurnost u vlastitu iskrenost, jer takva sigurnost nije uvjet djelovanja. Šejtan nastoji čovjeka odvratiti od dobra na dva načina: nekoga navede da djeluje bez ikakve brige o svom nijetu, dok drugoga zatrpa sumnjama u iskrenost toliko da ga na kraju spriječi da učini bilo kakvo dobro. Ispravan put je između te dvije krajnosti: budnost srca koja čovjeka stalno vraća ispravnoj namjeri i djelovanje koje tu namjeru pretvara u dobro.

Jedna od najljepših tajni nijeta jeste u tome što on cijeli čovjekov život može pretvoriti u ibadet. Onaj ko radi da bi stekao halal opskrbu i sačuvao svoju porodicu od poniženja i harama, njegov rad može biti ibadet. Onaj ko uči, piše, odgaja djecu, pomaže nemoćnima, uklanja prepreku s puta ili podnosi teškoće nastojeći osigurati halal opskrbu – sve to može postati put približavanja Allahu ako ga vodi ispravna i iskrena namjera. Tako vjernik ne živi dva odvojena života: jedan za Allaha u džamiji, a drugi za sebe izvan nje. Njegov odnos prema Allahu ne prestaje izlaskom iz džamije, jer ispravan nijet povezuje njegovo vjerovanje sa cjelokupnim životom.

I upravo se tu otkriva jedna od najdubljih poruka ovog hadisa. Allah ne odgaja muslimana samo da uljepša vanjsku stranu svoga života, nego da uskladi svoju vanjštinu s nutrinom; da dobro djelo bude odraz dobra koje nosi u srcu.

Stoga bi čovjek, prije velikih i malih poduhvata, trebao zastati i iskreno se zapitati: Da niko za ovo ne sazna, da li bih to ipak učinio? Da me niko ne pohvali, da li bih nastavio? Kada bi se uspjeh pripisao nekom drugom, da li bih se radovao zato što je dobro ostvareno? Takva pitanja otkrivaju ono što hiljade vazova o iskrenosti ne mogu otkriti.

Jer hadis: ”Djela se vrednuju prema namjerama” naizgled govori o djelima, ali u svojoj dubini govori o čovjeku koji ta djela čini. On čovjeka vraća od vanjskog izgleda njegovih postupaka prema njihovom unutrašnjem izvoru, od onoga što ljudi vide prema onome što samo Allah zna.

Zato nemoj tugovati ako tvoje dobro djelo ostane skriveno i nemoj se uzoholiti ako se tvoje ime zbog njega pročujе. Radi i sij sjeme dobra radi Allaha, pa makar niko ne znao gdje je ono posijano. Koliko je malih djela koja je iskren nijet učinio velikim, a koliko je velikih djela pokvaren nijet lišio njihove vrijednosti.

Na koncu, upravo je u tome veličina nijeta: ono što je najskrivenije u čovjeku može imati najveću težinu na njegovoj vagi na Sudnjem danu.