Obilježena 29. godišnjica formiranja 17. Viteške krajiške brigade

178

Obilascima svih šehidskih mezarja na području općine Travnik prethodnih dana, te današnjim događanjima u Travniku, svečano je obilježena 29. godišnjica formiranja 17. Viteške krajiške brigade. Uz znatan broj dragih gostiju iz Krajine, u velikoj sali Centra za kulturu općine Travnik svečanom akademijom obilježen je ovaj značajan datum.

Kroz redove 17. viteške krajiške brigade prošlo je preko 6.000 boraca iz oko 40 opština Bosne i Hercegovine. Brigada je prvi put postrojena u Travniku 25. novembra 1992. godine, a nastala je stapanjem 1. krajiškog bataljona nastalog u Zagrebu i 7. brigade, formirane u Rijeci. To su bili dobrovoljci koji su napustili blagodati zemalja Zapadne Europe i došli početkom ’92 braniti svoju Bosnu od agresije.

Put od Zagreba do Travnika

Nakon prvih vijesti o izbijanju rata u Bosni i Hercegovini i među ljudima porijeklom iz Bosne i Hercegovine na radu u inozemstvu počinje organizirano okupljanje i traženje načina da se vojnički i finansijski pomogne odbrani domovine od agresije. U Zagrebu je bio smješten Krizni štab za pomoć Bosni i Hercegovini, na čijem je čelu bio Šefko ef. Omerbašić, zagrebački muftija. Formirane su dvije vojne jedinice – 1. krajiški bataljon i 7. brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje su u velikoj većini činili dobrovoljci porijeklom iz Bosanske krajine.

Pripadnici ovih vojnih jedinica obučavani su u Kasarni „Borongaj“ u Zagrebu, da bi u ljeto 1992, nakon pokušaja raznih opstrukcija, finansijskih malverzacija, uz neriješeno pitanje logistike i nabavke naoružanja, ipak bili priključeni vojnoj odbrani i prebačeni na teritorij Bosne i Hercegovine. Nakon izviđanja i provjere sigurnosnih uvjeta putovanja jedinica krajiš- kih dobrovoljaca je iz Zagreba (uglavnom sa Borongaja i Velesajma), početkom jula 1992. godine, s nekoliko autobusa i privatnih vozila, bez ikakvog odobrenja Republike Hrvatske i bez dogovora dvaju državnih organa, preko Splita za dva dana stigla u Travnik. Na proputovanju kroz Hrvatsku nije bilo nikakvih incidenata i putovanje je prošlo bez problema.

Po dalasku u Travnik jedinica dobija prve zadatke od Općinskog štaba TO Travnik. Sudjeluju u odbrani ovoga grada na turbetskim linijama odbrane, a preuzimaju i zonu odgovornosti u Jajcu.

Iz kazivanja generala Ćuskića, komandanta 7. brigade i kasnije 17. KBBR, prvo borbeno iskustvo 7. brigade bile su borbe na Grepku, na Igmanu, gdje je jedinica imala i prve gubitke. Krajem jula i početkom avgusta 1992. godine ova brigada sudjeluje u borbama za Trnovo i u odbrani Rogoja, gdje bilježe prve konkretnije ratne uspjehe, što je pozitivno djelovalo na moral boraca. Brigada je dala doprinos i u odbrani srednje Bosne. General Ćuskić pri tome ističe ulogu planskog izvođenja zadataka. U kazivanju govori i o ‘’ružnim danima’’ za Krajišnike u srednjoj Bosni, od pada Jajca do formiranja 17. krajiške brdske brigade u novembru 1992. godine. Ova je brigada formirana od 1. krajiške brigade i 7. bri- gade ARBiH nakon što je došlo do odliva velikog broja boraca iz jedinica sastavnica, što je bio rezultat gubitka Karaule i pada Jajca u jesen 1992. godine.

Prvo postrojavanje brigade u Travniku na Dan državnosti

Službeno je nosila ime 17. brdska brigada. Naredba o formiranju brigade izdata je 19. novembra 1992. godine, prva smotra je izvršena krajem istog mjeseca u Travniku. Stalna težnja i cilj vojnika u ovoj brigadi kroz čitav rat bit će oslobađanje Krajine. Od kraja januara 1993. godine službeno ime je 17. krajiška brdska brigada, a kasnije dobiva i počasne, već spomenute nazive. Brigada je imala manevarski karakter; popunjena je borcima kojima su matične općine okupirane, te nisu mogli biti u nadležnosti ni jednog općinskog štaba TO, a korištena je na više ratišta u Bosni i Hercegovini. Do kraja 1992. godine formirana je komanda brigade, logistika i dva borbena bataljona, unapređuju se uvjeti rada i boravka u kasarni, prevaziđeni su problemi vezani za logističke centre u inozemstvu. Prilivom novih boraca ubrzo su formirani 3. i 4. bataljon. Borci iz 84. brigade OSARBiH i 1. kotorvaroške bojne HVO-a sačinjavali su spomenuti 4. bataljon 17. KBBR. Početkom proljeća 1993. godine brigada je bila dobro uvojničena, ustrojena jedinica opremljena za tadašnje uvjete na jednom zavidnom nivou. Posljednjeg dana 1992. godine 1. bataljon 17. KBBR po naređenju Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH izveo je marš iz Travnika prema Visokom s ciljem da se angažira u operaciji pod nazivom Koverat, koja je za konačan cilj imala deblokirati opsjednuto Sarajevo. Međutim, pogibija komandanta 2. bataljona brigade negativno je utjecala na daljnji tok borbe na visočkom ratištu, a time, ali ne i presudno, na sam tok operacije. Nove teškoće nastupaju u januaru 1993, ponovnim izbijanjem sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH u srednjoj Bosni, koji su bili mnogo intenzivniji nego sukobi iz juna i oktobra 1992. godine.

Travnik je, prema zamislima čelnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, bio sjedište provincije središnja Bosna. U borbama protiv HVO-a jedinice 17. slavne krajiške brdske brigade uspješno su izvršile zadatke unatoč tome što su bile tehnički inferiornije i u lošijem taktičko-operativnom položaju. Početkom avgusta 1993. godine u akcijama na Kamenjašu, Mravinjcu, te zauzimanjem Sebešića zarobljene su veće količine oružja. Kroz nekoliko faza: od odbrane Travnika, povezivanje deblokiranih sela u kompaktan teritorij, spajanje sa Zenicom i operativnom grupom Zapad, Hrvatsko vijeće obrane dovedeno je u okruženje.

U ovim sukobima s HVO-om poginulo je 127 boraca brigade, zbog čega je rasformiran 3. bataljon. Sukob je Vojska Republike Srpske nastojala iskoristiti, te je pokrenula operaciju s ciljem zauzimanja Sarajeva i preostalih slobodnih teritorija u istočnoj Bosni.

Konačni ratni cilj oslobađanju Krajine

Nakon potpisivanja primirja i formiranja Federacije Bosne i Hercegovine, vojnicima 17. KBBR ponovno se bližim činilo ostvarenje cilja o oslobađanju Krajine. Da bi se pristupilo izvođenju ovog zadatka, početkom aprila 1994. godine formiran je 7. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. Utvrđena je zona odgovornosti tog korpusa. Od ovog razdoblja pa sve do ljeta 1995. godine 17. KBBR sudjeluje u operacijama na vlašićkom platou. Objedinjena na istom rejonu, brigada je bila najvažnija udarna snaga Armije RBiH tog područja, te je uglavnom izvodila napadna borbena djelovanja. Sudjelovanje brigade u operaciji oslobađanja strateški važnog Kupresa bilo je višeznačajno: dalo je perspektive vojno-redarstvenoj akciji Oluja i učinilo moguće spajanje 5. i 7. korpusa ARBiH.
Nakon februarske operacije oslobađanja Vlašića, u ljeto 1995. godine 17. viteška krajiška brdska brigada učestvovala je u još jednoj operaciji koja je za cilj imala deblokirati Sarajevo, te je nakon dvomjesečnih borbi, pretrpjevši velike gubitke od preko 30 poginulih boraca, ponovno povučena u travničku kasarnu.

Od septembra 1995. godine brigada je angažirana u operacijama vezanim za oslobađanje Krajine i povezivanje s 5. korpusom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Brigada je angažirana u završnim borbama za oslobađanje Donjeg Vakufa i dijela općine Jajce, a za to vrijeme na vlašićkom platou 7. korpus je u svojim akcijama dostigao liniju koja je postala i dejtonska linija između dva ‘’bosanska entiteta’’. Iz Travnika je 20. septembra 1995. godine
krenula oko 15 kilometara duga kolona koju su sačinjavali vojnici, ali je među njima ovoga puta bilo i civilnih predstavnika vlasti općina Ključ i Sanski Most. Nakon prvih uspjeha u oslobađanju teritorija Bosanske krajine ubrzo je slijedila konsolidacija u VRS-u, te protunapad kojim je izgubljena znatna teritorija, a u pitanje je dovedena i pozicija Ključa, budući da su linije fronta bile nadomak ovog bosanskohercegovačkoga grada. Ključ je u iscrpljujućim borbama i uz znatne gubitke brigade odbranjen. Ova je odbrana bila i jedna od posljednjih ratnih borbi vitezova iz ‘’17. krajiške’’, koja je krajem rata ušla u sastav 5. korpusa.

Oko 350 pripadnika 17. krajiške je poginulo na braniku Republike Bosne i Hercegovine. Brigada je dala 17 zlatnih ljiljana, a njena dva pripadnika za herojske smrti dobila su Orden zlatnog grba s mačevima. Jedan pripadnik dobio je Medalju za hrabrost.