Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Danas se navršava godišnjica jedne od najslavnijih bitaka u islamskoj historiji, Bitke na Hittinu, koja se odigrala 4. jula 1187. godine.

Na čelu muslimanske vojske stajao je Salahuddin el-Ejjubi, muslimanski vojskovođa i državnik, čije je ime ostalo utkano u historiju kao simbol odlučnosti i strateške genijalnosti. Nasuprot njemu nalazile su se snage križarskih vojski, okupljene iz različitih evropskih kraljevstava.

Ova veličanstvena pobjeda rezultirala je oslobođenjem Kudsa (Jerusalema) i vraćanjem većine područja koja su križari decenijama držali pod okupacijom, čime je Salahuddin el-Ejjubi učvrstio svoju slavu kao genijalni vojskovođa i jedinstven simbol pobjede i pravde.

Bitka na Hittinu završila je teškim i ponižavajućim porazom križara. Time je okončano jedno od najmračnijih poglavlja u historiji Kudsa, koje počinje 1099. godine ulaskom križara u Kuds. Provalivši u Kuds, krstaške falange su oskrnavile čast i imetke muslimana, kao i svetost Al-Aksa džamije. U njenim dvorištima poklali su desetine hiljada stanovnika, koji su utočište potražili u Al-Aksa džamiji vjerujući da će svetost Božije kuće biti zaštita pred nasiljem osvajanja.

Pitanje Kudsa, međutim, nije bilo samo vojno nego i civilizacijsko i političko pitanje čitave epohe. Oslobođenje grada postala je stalna preokupacija plemenitih vođa poput Imaduddina Zenkija, njegovog sina Nuruddina, a potom i Salahuddina Ejjubija. Njegov vojni plan počivao je na uvjerenju da oslobođenje Kudsa počinje oslobađanjem Kaira i Damaska od pokvarenih muslimanskih emira koji su njima vladali i bili saveznici i poslušnici križara. Tako je i bilo: Salahuddin je oslobodio Kairo 1170. godine, zatim Damask 1181., Halep 1183., Mosul 1185., a nakon toga je 1187. godine uslijedilo i oslobođenje Kudsa.

Zločini koji su ubrzali poraz križara

Salahuddin je s velikom zabrinutošću posmatrao stanje Al-Aksa džamije. Osmijeh nije nalazio puta do njegovih usana dok je križarska vojska gazila i skrnavila ovaj časni hram. Štaviše, jedan njegov dio pretvorili su u štalu za svoje konje. Ezan se više nije učio s njegovih munara, a križarski vojnici pili su vino u njegovim dvorištima i određivali ko smije, a ko ne smije ući u Al-Aksa džamiju.

Međutim, ono što je prelilo čašu i zadalo konačan udarac križarima bilo je djelo jednog od njihovih zapovjednika, Reynalda de Châtillona, u arapskim izvorima poznat po imenu Arnat, koji je vladao utvrđenjem Karak. Bio je jedan od najozloglašenijih križarskih vitezova, poznat po napadima na muslimanske karavane i hodočasnike koji su iz Šama putovali prema Mekki i Medini. U jednom takvom napadu on je opljačkao imovinu hodočasnika, obeščastio njihove žene i pobio muškarce, govoreći im podrugljivo: ”Gdje je Muhammed da vam pomogne?”

Salahuddin se silno rasrdio zbog skrnavljenja časti, života i svetinja muslimana. Zavjetovao se i Allahom se zakleo da će, ako mu Arnat ikada padne šaka, lično izvršiti nad njim smrtnu kaznu.

Njegov gnjev postao je još veći kada je saznao da je Arnat poslao križarsku mornaričku ekspediciju iz Akabe prema Hidžazu i Medini s namjerom da oskrnavi kabur Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Salahuddin je odmah naredio egipatskom pomorskom zapovjedniku Husamuddinu da sa svojom flotom presretne križarsku mornaricu. Husamuddin je spalio sve njihove brodove i pobio njihove vojnike.

Ovuda su prošli neustrašivi muslimanski junaci

Pripreme za bitku radi oslobođenja Kudsa bile su u punom jeku. Međutim, vijest o ubistvu hadžija, a zatim i o pripremanju križarske mornaričke ekspedicije prema Medini s namjerom da oskrnavi kabur Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubrzala je pokret muslimanskih vojski iz Egipta, Šama, Mosula i zemalja Magriba. Sve te snage okupile su se u području Havrana na jugu Sirije, južno od Tiberijskog jezera, a potom stigle do ravnice Kafr Sabt, gdje su podigle svoj logor i utvrdile se.

Križari su, s druge strane, okupili svoje snage iz kneževina Tir, Akka, Karak, Tripoli i Jerusalem. Njihov logor nalazio se na suprotnoj strani, u ravnici Hittina.

Uprkos svim vojnim pripremama koje je poduzeo, Salahuddin Ejjubi je u toku svakog namaza, a naročito tokom noćnog namaza, skrušeno plakao na sedždi i dovio: ”Allahu, svi ovosvjetski uzroci za pomoć Tvojoj vjeri su presahli i nije mi preostalo ništa osim da se potpuno pouzdam u Tebe. Ti si mi dovoljan kao Zaštitnik.”

U četvrtak, 2. jula, muslimanske snage preuzele su kontrolu nad područjem oko Tiberijskog jezera, uključujući njegovu zapadnu obalu, s ciljem da se protivniku onemogući pristup vodi, resursu koji je u ljetnoj žegi imao presudnu stratešku važnost.

Dan kasnije, u petak 3. jula, dok je sunce nemilosrdno pritiskalo ravnicu, naređeno je paljenje suhe trave i niskog rastinja oko križarskog logora. Vatra se širila prostorom, a dim i toplota su dodatno pojačali već postojeću iscrpljenost, pretvarajući prirodne uslove u dio ratne stvarnosti.

U subotu, 4. jula, započeo je odlučujući napad. Bitka nije trajala dugo, svega nekoliko sati, ali dovoljno da promijeni tok jedne epohe. Križarske snage su se raspale pod pritiskom iscrpljenosti, žeđi i borbe, ostavljajući za sobom hiljade poginulih i zarobljenih, dok su se preživjeli povlačili prema sjeveru i zapadu, prema svojim uporištima u Tiru, Tripoliju i Akki.

Ibn Kesir je taj prizor ovako opisao: ”Na njih su se istovremeno obrušile vreline vatre, žeđi, ljetne sparine i udaraca muslimanskih sablji.”

Pravda prema zločincu, samilost prema zarobljenicima

Među zarobljenicima Bitke kod Hittina našao se i Arnat, odnosno Raynald de Châtillon. Tako se u istom trenutku u kojem su slomljene i poražene križarske vojske, otvorio i prostor za obračun sa simbolima dugogodišnjeg nasilja i zločina nad muslimanima.

U predajama se navodi da je Salahuddin el-Ejjubi zarobljenim kraljevima i velikašima pokazao i drugu stranu pobjede, onu koja nosi mjeru samilosti i dostojanstva. On je zarobljenim kraljevima i velikašima ponudio vodu, voće i liječničku njegu. U tom kontrastu između poraza i ljudskosti, posebno se izdvaja trenutak koji je ušao u historijsko pamćenje.

Naime, kada je jedan od zarobljenih pružio vodu zločincu Arnatu, Salahuddin je reagovao odlučno, smatrajući da je time narušen poredak odgovornosti i sigurnosti. Njegove riječi, kako ih prenose izvori, odražavaju uvjerenje da se radi o čovjeku koji je sam sebe stavio izvan okvira zaštite zbog ranijih djela: ”Ovaj pas nema nikakve sigurnosti. Ja sam se zavjetovao da ću ga, ako mi ikada padne u ruke, lično ubiti. Sjećaš li se, Arnate, onoga dana kada si pobio hadžije, obeščastio muslimanke koje su bile na hadžu i govorio im: ‘Gdje je Muhammed da vas spasi?’ Evo, ja danas izvršavam osvetu u ime Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Zatim ga je udario sabljom i odrubio mu glavu pred očima ostalih kraljeva i velikaša križarske vojske.

Nakon Bitke na Hittinu, Salahuddin nastavlja svoj vojni i politički prodor prema zapadu. Iz Kafr Sabta, kako navode historijski izvori, kreće niz prostor Galileje, kroz ravnicu Kafr Kanne, te zauzima strateške tačke poput brežuljka el-Mešheda, koji je imao ulogu osmatračnice, kao i tvrđavu Saffurijju. Time se postepeno otvara put prema obalnim gradovima Šama.

Odatle je nastavio prema Akki, potom Cezareji, Jafi i Askalanu, da bi na kraju opkolio Kuds (Jerusalem) i oslobodio ga 3. oktobra 1187. godine, u noći 27. redžeba, noći Israa i Mi'radža. Tog dana Al-Aksa džamiji poklonio je čuveni minber koji je još ranije dao izraditi Nuruddin Zenki s namjerom da bude postavljen u Al-Aksu onoga dana kada bude oslobođena od križara.

Gdje je danas Salahuddin?

Kada se danas prisjećamo Hittina, ne prisjećamo se samo jedne veličanstvene vojne pobjede. Prisjećamo se vremena u kojem je ummet, nakon dugog razdoblja slabosti, razjedinjenosti i unutrašnjih sukoba, ponovo pronašao snagu da se vrati svojim temeljnim vrijednostima. Hittin nije bio slučajnost niti iznenadni iskorak jednog vojnog genija na historijsku scenu, nego završni čin dugog procesa moralne, duhovne, političke i društvene obnove.

Salahuddin Ejjubi nije pao s neba, niti se pojavio kao iznenadni heroj koji je preko noći promijenio tok historije. Njegov dolazak bio je rezultat dugog odgoja, iskrene vjere, znanja, strpljenja, političke zrelosti i višedecenijskog rada generacije koja je razumjela da se Kuds ne oslobađa prije nego što se oslobode srca.

Zato je put prema Kudsu vodio kroz popravljanje stanja muslimana, kroz njihovo jedinstvo, kroz borbu protiv podjela, izdaje, sebičnosti i vezanosti za dunjaluk. Tek tada su se otvorila vrata Hittina, a nakon Hittina i vrata Kudsa.

U tome leži najveća pouka ove veličanstvene bitke. Ummet ne oskudijeva ni u broju ljudi, ni u bogatstvu, ni u potencijalu, nego u iskrenosti, jedinstvu, pravednom vođstvu i svijesti da se velike historijske promjene ne rađaju iz slogana, nego iz vjere, morala, znanja, žrtve i ustrajnosti na Allahovom putu.

Dok god muslimani budu davali prednost ličnim interesima nad interesom ummeta, dok ih budu razdirale unutrašnje podjele, oholost, borba za položaje i ljubav prema dunjaluku, mjesto novog Salahuddina ostat će prazno, a rana Kudsa otvorena.