Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo odgađa do Dana kada će im oči ostati otvorene. I kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati, a srca će im prazna biti.” (Ibrahim, 42.-43.)
Postoji obrazac koji se kroz historiju ponavlja gotovo zastrašujućom preciznošću. Nije vezan za jednu epohu, jedan narod niti jedno ime. To je obrazac tiranije – kada vlast prestane biti emanet, a postane sredstvo lične moći, lične sigurnosti, lične vizije i lične paranoje. Zato je upozorenje na tiraniju došlo već u prvim ajetima objavljenim Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-‘Alek, 6.-7.)
Strah za sebe – početak tiranije
Prvi znak tiranije javlja se onda kada vladar počne graditi sistem ne da štiti narod, nego da štiti sebe od naroda. Jer tiranin u vlastitom narodu ne vidi emanet, nego prijetnju. Zbog toga oko sebe podiže zidove, širi mrežu nadzora, guši konstruktivnu kritiku i ubija slobodnu riječ. Tiranin se boji pogleda. Boji se riječi. Boji se blizine ljudi. I što je veća njegova moć – to je veći njegov strah.
Drugi znak tiranije je kada odluke koje pogađaju milione postanu plod jedne glave koja ne trpi savjet. Nema šure. Nema dijaloga. Nema kritike. Postoji samo ”vizija” tiranina koju niko ne smije dovoditi u pitanje. Tirani sebe uvjere da je sve što oni rade istina, a sve mimo njih zabluda.
Ali tiranska vlast nikada ne nastaje sama od sebe. Oko svakog tiranina stoji krug pokvarenih interesdžija koji mu uljepšavaju zulum, hrane njegovu oholost, lažno ga hvale i veličaju, dok iskrene savjetnike koji žele ispraviti krivdu proglašavaju neprijateljima, bacaju u tamnice i zasipaju ih najružnijim optužbama – samo zato što su se usudili reći istinu.
Da iza faraona nije stajala pokvarena svita koja mu je uljepšavala zabludu i podsticala ga na nju, da li bi ikada došao u stanje da kaže: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi'at, 24.)
”Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (Gafir, 29.)
Tiranija nije samo kada tiranin vlada gvozdenom rukom, sigurnosnim aparatima, hapšenjima i progonima. Tiranija je i kada oni od kojih se najviše očekuje da govore istinu u ime Allaha – utišaju svoje glasove. Tiranija je kada strah od ljudi postane vjera, lični spas ideologija, a istina luksuz dostupan samo iznimno hrabrima.
Najopasnije kod tiranina jeste to što mu ne treba da te uvjeri da je on jak – dovoljno je da te uvjeri da si ti slab. A kada u to povjeruješ, postaješ njegov čuvar bez plate: počinješ nadzirati samog sebe, mjeriti svaku riječ, kalkulirati svaki svoj stav i učiti vještinu ”pametnog saginjanja” da ne bi bio slomljen. I nakon nekog vremena shvatiš da se nisi samo saginjao – nego si bukvalno puzao. A to je zapravo pravi poraz i najgore poniženje.
Pravi poraz nastaje onda kada se u našim srcima promijeni značenje dostojanstva. Onda kada se u muslimanskim zemljama hapse stotine islamskih učenjaka koji ne žele lažnu slavu, a mi ”mudro” šutimo. Onda kada se pred našim očima ubijaju čitavi muslimanski narodi, a mi samo govorimo: ”Allah im pomogao”, i nastavljamo živjeti kao da se ništa nije desilo.
Poraženi smo onda kada šutnja postane mudrost, prešućivanje zuluma razboritost, a podilaženje moćnicima i ljubljenje njihove ruke – lijep odgoj.
Zato kažemo: pad tiranina ne počinje njegovom smrću, već onda kada izgubi strahopoštovanje u srcima ljudi. Pad tiranina počinje onda kada musliman odluči da neće kupovati svoju sigurnost poniženjem drugih muslimana.
Ambicija tiranina je da ga historija slavi
Zanimljivo je da tiranin gotovo uvijek ima istu želju: da ga historija pamti kao velikana. Zato još za života naređuje da mu se dižu spomenici, da se piše njegova ”svijetla” biografija i da se zemlja puni njegovim likom i djelom.
Kada tiranin nestane, upravo oni koji su mu bili najbliži pokreću proces razotkrivanja njegove vladavine. Njegovi spomenici se ruše. Njegovo ime postaje teret. Njegova želja da bude slavljen pretvara se u želju naroda da bude zaboravljen. Tiranija uvijek počinje strahom za sebe, a završava sramotom u historiji.
Stoga, teško tiranima! Kada bi znali kakav ih kraj čeka na dunjaluku i ahiretu, shvatili bi da je zapravo njihova nepravda prema samima sebi veća od nepravde koju su činili ljudima. Jer, na dunjaluku će ih pratiti dove i proklinjanja potlačenih, a na ahiretu ih čeka susret koji neće moći izbjeći: ”Džehennem će zasjeda postati, nasilnicima mjesto povratka, u njemu će dugo boraviti: u njemu svježine neće osjetiti, ni pića okusiti, osim vrele vode i kapljevine, kazne prikladne.” (En-Naba’, 21.-26.)
Molimo Uzvišenog Allaha da sačuva muslimane i njihove zemlje od zla tirana, njihovih pomagača i munafika.
