Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govor o Palestini i Kudsu izaziva tugu i sjetu, jer nas vraća u daleko prošlost, u historiju čiji su korijeni duboko u zemlji, ali tu historiju moramo istraživati, pogotovo što su Jevreji došli u Svetu zemlju (u dvadesetom stoljeću), noseći sa sobom sjećanja iz prošlosti i iskopavajući ostatke historije koji su dugo vremena bili zakopani.
Neophodno je spominjati historiju zato što smo mi – Arapi – veoma zaboravni. Stoga, da bismo bili bolji u našoj sadašnjosti i da bismo bolje radili za našu budućnost, moramo dobro poznavati našu prošlost. Prošlost arapske nacije, koja je duboko ukorijenjena u historiji, zaslužuje proučavanje i razmatranje, jer i prošla i sadašnja iskustva otkrivaju da Arapima nema života bez vjere.
Ako ribama treba voda a ljudima vazduh da bi živjeli, onda će onog dana kada Arapi izgube svoju vjeru u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, izgubiti sredstva za život i bit će im nemoguće ostati na licu zemlje. Zato moramo poznavati prirodu arapske nacije, a da bi to znali moramo zakopati duboko u prošlost.
Naime, Jevreji su se nedavno doselili u Palestinu i rekli: ”Mi smo vlasnici Palestine.” Da, oni su svojevremeno bili vlasnici Palestine, ali mnogo prije nego što su uspostavili svoju državu u Palestini, ova zemlja je pripadala Arapima, koji su se širili prema jugu, središtu i sjeveru poluotoka. Međutim, bili su stavljeni na gorku kušnju kako bi imali vjeru po kojoj će živjeti i doživjeti svoj uspon i slavu. Ali, kada su se pobunili protiv ove vjere, bili su opustošeni, zadesile su ih nebeske kazne i bačeni su na dno – u bezdan – iz kojeg nikada neće izaći.
I ono što Jevreji zovu ”Orišlem” je u stvari ”Orislem” (Jerusalem). U hebrejskom jeziku se umjesto glasa ”S” (ar. Sīn) izgovara glas ”Š” (ar. Šīn), i oni kažu “Moše”, umjesto “Mojsije”. “Jerusalem” znači sigurna zemlja ili sigurno mjesto, i tu su od davnina živjeli Arapi. Kako?
Oni su bili gorostasi koji su naselili ovu zemlju, i bili su produžetak loze njihove braće na jugu Arapskog poluotoka. Na jugu poluotoka bile su nastambe Al-Ahkafa, zatim narod Ad i stanovnici Sabe, koji su imali vrtove, zdesna i slijeva, pa su zbog nevjerstva kažnjeni poplavom.
S juga idemo prema sjeveru gdje nalazimo narod Semud i ”Medainu Salih” (Salihove gradove ili naselja) koja su opustošena, jer nisu vjerovali u poslanstvo Allahovog poslanika, Saliha, alejhi selam, kao što prije toga njihova braća na jugu nisu vjerovali u poslanstvo Huda, alejhi selam.
Zatim idemo naviše i nalazimo Medjen, grad čiji stanovnici nisu vjerovali i slijedili Šuajba, alejhi selam, kojeg im je Allah poslao kao poslanika. Iz Medjena idemo do naselja ”Mu'tefikat” u Jordanu, čiji stanovnici nisu vjerovali u poslanstvo Luta, alejhi selam, a odatle idemo naviše i nalazimo Palestinu i u njoj gorostase koji su je naseljavali. To su zapravo bili Kan'anci, arapski narod. Iz Palestine idemo također naviše i nalazimo Feničane – koji su semitski narod, produžetak arapskog naroda.
Allah je ove drevne Arape uništio, nakon što nisu poslušali poslanike koje im je Allah poslao, a koji su pokušali poluotok povezati sa nebom, te da njihova civilizacija prihvati duhovnost umjesto okrutnosti, poniznost umjesto arogancije, pravdu umjesto nepravde i ekonomsku pravičnost umjesto prevare i monopola. Kada su drevni Arapi to odbili, sve što su izgradili bilo je uništeno, kao što se navodi u ajetu: ”To su neke vijesti koje ti o gradovima kazujemo; neki od njih još postoje, a neki su sa zemljom sravnjeni.” (Hud, 100.)
Dakle, Arapi Kan'anci bili su u Palestini, i bili su gorostasi ili titani. Arapska nacija je snažna po svojoj prirodi i čvrsta po svom karakteru, i ako je iskorištena u službi dobra, uzdići će se do neslućenih visina, a ako bude upregnuta u službi zla, njene strasti će je zajahati i šejtan će sa njom upravljati kako želi, pa će je navoditi na zlo i grijeh.
Arape je najbolje opisao Ibn Haldun, rekavši: ”Arapi su nacija koja ne vrijedi bez poslanstva, koja ne može opstati osim s vjerom, i čiji talenti i sposobnosti se ne mogu razvijati, usavršavati i potvrditi osim nebeskim zakonima. Ako Arapi napuste poslaničku stazu, vjeru i nebeske zakone, pretvorit će se u krda koja obožavaju strasti i koja život troše u zgrtanju imetka, da bi ga onda trošili i rasipali desno i lijevo, dajući oduška svojim prohtjevima.”
Arapi bez vjere su narodi koji jedu jedni druge. Zbog samo jedne deve predislamski Arapi su pokrenuli rat ”El-Besus”, koji je trajao četrdeset godina. Zbog konja koji su se utrkivali, među Arapima su izbijali decenijski ratovi. To je nacija koja uništava svoje danas i svoje sutra ako nije vezana vjerom, ako nije pod zaštitom Objave i ako njena priroda nije obuzdana vođstvom neba. Gdje je Ad? Gdje je Semud? Gdje je Medjen? Gdje su naselja Mu'tefikat i ostali? Svi su uništeni.
A onda je došla posljednja Allahova objava da od Arapa načini sasvim drugačiji narod i da produži njihovu historiju. Ali prije nego bilo šta kažemo o historiji Arapa nakon što ih je Allah počastio islamom, želimo spomenuti historiju drugog naroda, historiju Jevreja, jer je ovaj narod – koji je rođak Arapa – vrlo okrutan i tvrdoglav narod. To je narod koji je, kada ga je sustiglo faraonsko prokletstvo, rekao svom poslaniku, Musau, alejhi selam: ”Zlostavljani smo” – rekoše oni – “prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” A Musa reče: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.” (El-A'raf, 129.) Tj., doći će dan kada će vaši lanci biti pokidani i kada ćete imati svoju slobodu.
Očigledan je Musaov, alejhi selam, pesimizam prema Benu Izraelćanima izražen u ovim riječima, jer je znao da će oni jednog dana dobiti vlast i da će biti okrutniji i prokletiji od faraona. I sinovi Izraelovi su nakon toga ostvarili vlast i moć.
Musa, alejhi selam, pokušao je, logikom vjere, krenuti s njima na Palestinu kada su je nastanjivali moćni Arapi, ali ih je kukavičluk savladao, i rekli su: ”O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući.” (El-Ma'ida, 22.)
A kakvo dostojanstvo se krije u vama ako uđete u Palestinu, a tamo ne zateknete Arape? Zato je Musa, alejhi selam, rekao: ”Gospodaru moj” – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!” “Četrdeset godina oni će zemljom lutati” – reče On – “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!” (El-Ma'ida, 25.-26.)
Četrdeset godina su lutali Sinajem sve dok kukavičke i plašljive generacije nisu nestale, a druga generacija se podigla, predvođena Allahovim poslanikom, Jošuom, i ušla u Palestinu, pobijedila tiranine i uspostavila sebi državu.
Međutim, prošao je vrlo kratak period dok se vjerski žar nije počeo smanjivati i dok se loša priroda nije počela pojavljivati, i odjednom su Jevreji počeli širiti nered po zemlji, prolivati nedužnu krv i područja, koja su bila pod njihovom vlašću, ispunjavati nepravdom i zulumom.
I šta je Allah uradio s njima? Nabukodonosor je preuzeo vlast nad njima, porazio njihovu državu, srušio njihov hram, a desetine hiljada jevrejske omladine odveo kao zarobljenike u Babilon, da bi u babilonskim zatvorima bili podvrgnuti najtežim mučenjima.
Nakon toga, Allah ih je izbavio i olakšao njihovo stanja podarivši im vladara koji ih je vratio nazad u njihovu zemlju. Pa, da li su se vratili da bi bili pravedni i da bi popravljali stanje? Ne! Vrlo brzo se vratila njihova loša priroda, da bi ih onda Rimljani napali, i rimski imperator Titus naredio je da se njihov hram ponovo uništi.
Pokazalo se da izraelski narod, nakon nekoliko stotina godina, nije dostojan vladavine, jer ga je oruđe vladavine u njegovoj ruci učinilo ključem zla, a njegovi nepromišljeni prsti lansirali su ”projektile” nereda i uništenja na ljude na zemlji, tako da se niko nije spasio od njihove nevolje. Pokušali su da ubiju Isaa, alejhi selam, i nisu uspjeli, i pokušali su ubiti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i nisu uspjeli, iako su prije toga uspjeli ubiti mnoge druge Allahove poslanike.
No, Svemogući Allah je pripremio za čovječanstvo drugačiju budućnost, i vođstvo Objave je preneseno sa Benu Izraela na potomke Ismailove, a jezik Objave je prebačen sa hebrejskog na arapski, dok je glavni grad Objave prenijet iz Jerusalema u Mekku i Medinu, a odgoj svijeta preuzeo je drugi narod kojeg je odgojio i podigao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
On je ulio u Arape ono što ih je učinilo potpuno drugačijim ljudima, a zatim su izašli u svijet kao da su meleki. Paganska oholost, grubost i tiranija, pretvorila se u uzvišeni moral, pravedno vođstvo i spremnost na žrtvu u ime Allaha.
Djelo posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je čudo (mu'džiza) koje svijet nikada nije upoznao od početka stvaranja do sada. Jer, kako je bilo moguće ukrotiti ovaj narod i mobilizirati njegove snage da se pretvore u prave zemljotrese koji su uništili imperije čiji su se zidovi stoljećima uzdizali na tiraniji i zulumu, i niko ih nije mogao srušiti sve dok muslimani nisu došli i promijenili svijet?!
Jerusalem ili Kuds, koji su Babilonci jednom uništili, a zatim je ponovo sagrađen, da bi ga Rimljani ponovo srušili, vratili su Arapi za vrijeme vladavine drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, nakon duhovnih predznaka koji su se desili u noći Poslanikovog Isra'a i Mi'radža. I hazreti Omer je došao u Kuds, a ljudi su gledali i čudili se.
Muslimanski komandant i vođa u Šamu, Ebu Ubejde ibn Ebi Džerrah, radijallahu anhu, smatrao je da halifa Omer treba ući u Jerusalem u povorci osvajača i u sjaju pobjednika, ali je bio iznenađen onim što je vidio.
Halifa Omer nije ušao u Jerusalem u povorci osvajača, niti u odjeći kralja, maršala ili generala. Omer je ušao u Jerusalem kao Muhamedov, sallallahu alejhi ve sellem, sljedbenik. Ušao je kao čovjek vjere, pravednosti i pobožnosti. Ušao je ponizno pred svojim Gospodarom da preuzme ključeve Jerusalema, a narod je u novom osvajaču Jerusalema vidio pravo čudo.
Halifa Omer došao je da preuzme drevnu prijestolnicu Objave i učini je trećim svetim haremom, pored Mesdžidul-Harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini. I Arapi su stoljećima išli putem islama noseći dosljedno emanet Objave i prenoseći poslanicu islama, ali je u kasnijim generacijama počela prevladavati arapska priroda nad učenjem islama, pogotovo u oblasti upravljanja.
Naime, u oblasti upravljanja prevladale su tradicije nekih arapskih porodica koje su isticale svoje plemstvo i tvrdile da njima pripada vođstvo i ugled, a sa njima je prevladala i rasna (nacionalna) priroda i drevni predislamski (džahilijjetski) običaji. Postali su zaokupljeni strastima i zadovoljstvima, i neslaganjem oko položaja i vođstva, a rezultat je bio da su krstaši napali početkom petog stoljeća po Hidžri, i osvojili Kuds.
Ono što bi trebalo znati – a mnogi muslimani ne znaju zato što se to ne proučava – jeste da krstaši u svojim prvim pohodima na islam i muslimane nisu bili dostojni pobjede, niti su lahko do nje došli. Oni su zbog gladi jeli strvinu i bili su potpuno iscrpljeni od dužine puta koji su prevalili do Jerusalema. I da se bilo koja vojska sukobila sa njima, porazila bi ih. Međutim, historija nam kazuje da su: Damask, Kairo, Bagdad, Mekka i Medina šutili, i da su Arapi šutili, i ostavili su krstaše same da slobodno uđu u Jerusalem i da tamo pokolju sedamdeset hiljada muslimana, i da se u njemu osnuje kršćansko (latinsko) kraljevstvo koje je ostalo devedeset godina.
Zatim je došao musliman nearap, Salahuddin Ejjubi i upoznao se sa uzrocima poraza. Naime, svako ko proučava historiju Arapa zna da su Arapi nepobjedivi kad god se okrenu svome Gospodaru, kad se vrate svojoj vjeri, kad se pridržavaju njenih zakona i ponose se svojom nebeskom lozom i vezom. Pojas koji Arape čvrsto veže i sprječava njihov raspad je vjera. Ako se ovaj pojas presiječe, ”štapovi” će se raspršiti i ni jedan neće ostati pored drugog.
I Salahuddin Ejjubi je započeo proces praktičnog oživljavanja. Historičari su rekli: “Salahuddin je regrutovao islamske učenjake nakon što je izbrisao šiitsku doktrinu koja je predavana na Al-Azharu. Regrutovao je učenjake da predaju islamsku akidu (temelje vjervanja) među masama, i da okupe obične ljude u ”klupama” morala i lijepog ponašanja. Znao je da ummet neće pobijediti bez akide i bez morala, i počeo je graditi islamski ummet iznutra. On je zapravo ponovo okupio muslimane oko islama, a zatim je sa njima izašao da se obračuna sa svojim neprijateljem, i izvojevao je veličanstvenu pobjedu protiv krstaša nakon žestokog okršaja i mnogo žrtava.
Međutim, nakon toga Evropljani, odnosno krstaši, ponovo su napali. Kako su napali i kako su se ušunjali? Historija nam govori da su se samo infiltrirali u prostore između islamskih naroda, u vrijeme kad su Turci tlačili Arape, kad su Arapi izdali Turke, i kad su se muslimanski narodi podijelili i rascjepkali. U taj vakuum su se infiltrirali Englezi i Francuzi i ponovo vratili u Jerusalem, a zatim je francuski general, dok je stajao pored Salahudinovog mezara, rekao: ”Salahuddine! Evo nas, ponovo smo se vratili!”
Krstaši su se vratili da ponovo predaju zemlju Jevrejima, a Jevreji su narod koje je Kur'an ovako opisao: Reci: “O sljedbenici Knjige, zar da nas osuđujete zato što vjerujemo u Allaha i u ono što nam se objavljuje, i u ono što je objavljeno prije – a većina ste grješnici?” Reci: “Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali – njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s Pravoga puta odlutali.” (El-Ma'ida, 59.-60.)
No, ne krivimo mi toliko njih, koliko krivimo uspavano oko među izdajničkim očima, krivimo Arape koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.
Kada će Arapi, odnosno muslimani, ponovo ući u Palestinu i Kuds kao pobjednici? Onda kada se među njima nađe čovjek kao što je bio Salahuddin Ejjubi za kojeg je rečeno da je skupljao prašinu iz svojih bitaka i oporučio da mu to bude jastuk u kaburu, pa kada bude ispitivan u kaburu od strane meleka, da im može reći: ”Ovo je prašina iz borbe na Allahovom putu.”
Da bi Arapi ponovo pobijedili i vratili se u Palestinu, moraju se prije toga vratiti svojoj vjeri, i moraju sadašnjoj generaciji i generacijama koje dolaze poslije nje dati do znanja da je samo zastava islama ono što ih ujedinjuje, a da će mit o arapskom nacionalizmu, uz zanemarivanje Allahove vjere, završiti samo gubitkom i uništenjem.
