Piše: Mr. Muharem Štulanović
U narodnom pjesništvu kao vid muslimanske tradicije i običaja spominju se različite vrste namaza: dnevni, obavezni namazi, sedmični (džuma), godišnji (Bajram), kao i neke vrste neobaveznog, dobrovoljnog namaza. Uz namaze su vezani i spomenuti termini: ezan i abdest.
Ezan
Namazi se oglašavaju ezanom ili javnim pozivom na molitvu, koji se spominje u narodnom pjesništvu, kao što je slučaj u pjesmi „Hajduk Golalija i Arzulja arzuljskoga bana”:
„Dok zauči pet stotin’ ezana,
na pet stotin’bijelije munara.
Avdes uze care od Stambola,
pa on rano ode u džamiju.
Sabah klanja pa se brže vrati.”
Terminološki, ezan je oglašavanje početka namaskog vremena sa posebnim riječima koje su spomenute u vjerskim izvorima i predstavlja javno obilježje muslimanskog mjesta. Iako se učenje ezana ne naređuje obaveznom normom u Šerijatu, ono se u vjerodostojnom sunnetu toliko stimulira da su zabilježena čitava poglavlja u hadiskim izvorima i zbirkama u kojima se govori o velikoj vrijednosti učenja ezana. Buharija i drugi hadiski autoriteti bilježe predanje od Ebu Hurejre, da je Poslanik, a.s, govoreći o vrijednosti učenja ezana i klanjanju u prvom saffu (red klanjača u džamiji), rekao kako bi ljudi, da znaju vrijednost toga, bacali kocku ko će učiti ezan, ili ko će klanjati u prvom safu, u slučaju da se zbog mnoštva onih koji pretenduju na to, drukčije ne mogu dogovoriti.”
Naravno, te su sunnetske norme uticale na pravni status učenja ezana u nekom muslimanskom mjestu kao i njegov tretman čina kategorije obaveznog sunneta, kako je to proklamirano u sijasi šer’ijji (šerijatska politika).
To je posebno naglašeno u hanefijskom mezhebu u kojem je ezan potvrđeni, ustaljeni sunnet, za muškarce, koji nije dozvoljeno izostaviti kao ni vadžib, prilikom prakticiranja obaveznih, dnevnih namaza.
Neki mezhepski pravnici čak ga nazivaju kategorijom vadžiba, posebno zbog hanefijskog pravnika Muhammeda, koji kaže: „Kada bi se stanovnici nekog mjesta složili da ga (ezan) izbace iz upotrebe, protiv njih se treba boriti. Ako bi ga pojedinac izbacio iz prakse, zatvorio bih ga i istukao.”
Većina hanefijskih pravnika smatra da se treba boriti protiv onih koji ga ostave zbog toga što je ezan obilježje vjere, obred, a njegovo neučenje i zanemarivanje vodi u slabljenje vjere.
Mjesto na kojem se čuje ezan zadovoljava propis učenja i upotrebe ezana.
Ezan se uči i za džumu-namaz, obuhvata svojom obavezom pojedinačne i zajedničke namaze te namaze u situaciji boravka kod kuće i putovanja.
Učenje ezana ne obuhvata dobrovoljne namaze, ali ga je mustehabb (lijepo) proučiti na uho novorođenčeta.
To se spominje i u narodnoj pjesmi „Majka sina u ruži rodila”:
„Majka sina u ruži rodila,
ružica ga na lis(t) dočekala
bila vila u list(ak) povila,
medna (p)čela medom zadojila
lastavica ezan izučila.
U ovoj pjesmi ezanom se upotpunjuju običajne radnje oko novorođenčeta. Iza toga slijedi tumačenje:
Što ga ruža na lis’ dočekala-
Nek je rumen ko ruža rumena.
Što ga vila u svilu povila-
Nek je hitar kao bila vila.
Što ga čela medom zadojila-
Nek je slađi i od (samog) meda.
Lastavica ezan izučila-
Neka uči kao lastavica.
Ezan je propisan u Medini. O načinu propisivanja ezana navodi se predanje da je Abdullah b. Zejd b. Abdu Rabbih sanjao ezan, nakon što je Poslanik, a.s, bio već odredio da poziv na namaz bude, kao kod kršćana, sa zvonom. Kada je to ispričao Poslaniku, a.s, on je to prihvatio i naredio da Bilal Habeši prouči ezan. Bio je to prvi javni poziv za namaz na koji se u žurbi odazvao Omer sanjavši riječi ezana prije toga, kao što je sanjao i Abdullah. Ovo predanje bilježe mnogobrojni hadiski autoriteti, od kojih su Ahmed, Ebu Davud, Ibnu Madždže, Ibnu Huzejme i Tirmizija. Ezan se uči sa visokog mjesta. Bilal, Poslanikov, a.s, mujezin je u prvo vrijeme učio ezan sa najviše kuće pored mjesta gdje se klanjalo. Kada se napravila džamija, onda ga je učio sa nje. Poslije su, po naredbi Mu’avije, napravljene prve munare sa kojih se učio ezan.
Abdest
Jedan od uslova za obavljanje namaza je posebno vjersko pranje, tj. uzimanje abdesta, kao što se spominje u narodnim pjesmama „Ženidba Ahmed-bega Vezirovića”:
Tude Huso odjaha alata,
Na se turski abdest udario,
Tu je Huso podne doklanjao,
Taman Huso dovu učinio…
U pravno-šerijatskom smislu abdest je vjersko pranje, tj. čišćenje vodom koje se može u određenim slučajevima zamijeniti tejemmumom, odnosno potiranjem čistom zemljom ili prašinom određenih dijelova tijela, što je naređeno kur’anskom normom u slučaju da nema vode.
Obavezan je u tri slučaja:
1. Za klanjanje namaza, bilo da se radi o farzu (obavezan) ili nafili (dobrovoljan). Poslanik, a.s, rekao je: „Allah ne prima namaz bez čistoće (abdest).”
U narodnoj pjesmi spominje se uzimanje abdesta zbog obaveznoga klanjanja, ili zbog nafile (dobrovoljni) namaza, kao što je navedeno u primjeru pjesme „Kad Moriće pohvataše”:
I on moli čohadare,
da on uzme avdest na se,
i da klanja dva rećata.
2. Za izvršavanje tavafa (obilazak) oko Kjabe na hadždžu i umri, Tirmizija, Darekutni, Hakim Ibnu Huzejme i drugi bilježe predanje od Ibnu Abbasa da je Poslanik, a.s, rekao: „Tavaf je vid namaza u kojem je Uzvišeni Allah dozvolio govor. Pa ko bude govorio za vrijeme tavafa neka govori samo dobro.” Dakle, Poslanik, a.s, poistovijetio je namaz i tavaf. Prema tome, ako je abdest uvjet za namaz, treba po istoj logici da bude i za tavaf.
3. Za dodirivanje mushafa, jer se prenosi predanje da je Poslank, a.s, pisao u Jemen: „Kur’an ne smije dodirivati nego čist.” Naravno, riječ „čist” se može odnositi na više značenja, tako da ne upućuje eksplicitno na abdest. Zbog toga grupa učenjaka, od kojih je Ibnu Abbas, Ša’bi, Davud, Ibnu Hazm i neki drugi, smatraju da nema zapreke doticati mushaf i bez abdesta. Samo učenje Kur’ana bez abdesta dozvoljeno je po konsenzusu.
Međutim, u narodnoj pjesmi govori se o uzimanju abdesta prije učenja „Jasina”, tj. kao priprema za učenje Kur’ana:
Tude viknu Huso na alatu:
„De, Ahmede, primaj abdest na se,
pa mrtvima spomeni jasine.”
Dnevni farz (obavezan)-namazi
O namazu su napisane čitave biblioteke knjiga. Sva osnovna fikhska djela sadrže poglavlja o namazu. Mi ćemo se ovdje zadržati samo na nekim osnovnim specifičnostima i odlikama koje su mogle, po našem mišljenju, utjecati na običajni tretman namaza i njegovo spominjanje u narodnom stvaralaštvu
Islam propisuje pet dnevnih farz-namaza (dnevne molitve), što je spomenuto u narodnoj pjesmi:
Već recite mojoj miloj majci,
nek’ ostavi đerđef i iglicu,
neka uzme tespih i kožicu,
neka klanja pet vakat-namaza,
neka posti mjesec ramazana,
premalo je do Sudnjega dana.
Svi ti dnevni, obavezni, farz-namazi spomenuti su poimenice u narodnim pjesmama; sabah u stihovima narodne pjesme „Filip Madžarin i gojeni Halil”; podne, ikindija, akšam i jacija u stihovima pjesama „Podne vika, a ja iz Travnika”, „Akšam mrače, moj pobogu brate” i „U Stambolu akšam okujiše”:
Pa ga care dade Ćupriliću.
Otlen ode vezir sa Halilom
u džamiju, te sabah klanjaše
Podne vika, a ja iz Travnika,
ikindija, a ja Vlašić pređoh.
Akšam geldi, a ja u Saraj’vo,
Na ćupriju Šeherćehajinu.
Do jacije dragoj pod pendžere,
Kad mi draga jaciju klanjaše.
Akšam mrače, moj po Bogu brate,
A jacijo, moja posestrimo!
U Stambolu akšam okujiše,
Stambolije u džamiju hite.
Prema tome, ovi namazi su motiv narodnoga pjesništva i spominju se u vokabularu narodnoga pjevača ustaljenom, običajnom, obredoslovnom, šerijatskom terminologijom preuzetom iz tursko-arapskog jezika.
Naravno, to pokazuje da je primjena ovog ibadeta (obredoslovlja) bila konstantnog, sukcesivnog karaktera koja je dugotrajnim ponavljanjem ušla u običajno ponašanje muslimanskih masa, što je narodni pjesnik i pripovjedač, spontano, pribilježio u mnogobrojnim motivima narodnog stvaralaštva. Svakako da je to opet povezano s posebnim karakterom i specifičnostima namaza koje muslimani moraju uvažavati.
Islamsko poimanje svrhe i cilja bivstvovanja insana-čovjeka na ovom dunjaluku vezuje se za svekoliko praktično iskazivanje pokornosti Allahu, dž.š, kroz razne oblike obredoslovne prakse.
1. Namaz, tj. obredoslovna molitva, u samom je fokusu ibadetske piramide, koja ne može stajati bez namaskog centralnog stuba. Ahmed, Tirmizija i Ibnu Madždže bilježe vjerodostojno predanje u kojem Poslanik, a.s, kaže da je glava svih stvari islam, a stub islama namaz. Taberanija, jedan od hadiskih autoriteta, bilježi predanje u kojem se proklamuje to da nema vjere onaj ko nema namaza, i da je status namaza u vjeri isto kao i glave na tijelu.
2. Namaz je u historiji šerijatskog zakonodavstva prvi propisani, naređeni ibadetski čin koji je Zakonodavac propisao, u noći Mi’radža, direktnom naredbom Poslaniku, a.s. Svi drugi ibadeti i sve druge naredbe i propisi došli su posredno objavom, preko meleka Džibrila.
Enes prenosi, a Ahmed, Nesaija i Tirmizija, koji ovo predanje smatra vjerodostojnim, bilježe da je u noći Mi’radža Muhammedu, a.s, propisano prvo pedeset (dnevnih) namaza. Zatim je to smanjeno do granice od pet dnevnih namaza, a potom oglašeno da će nagrada za njih biti kao za pedeset.
3. Eshatološki gledano, na Sudnjem danu prvo će biti pitano za namaz, kako se razumije iz hadiskih normi. To je vid prijemnog, ali i konačnog ispita vjernika-praktičara. Poslanik, a.s, rekao je, a Taberanija zabilježio: „Namaz je prvo za šta će Allahov rob polagati račun na Sudnjem danu. Ako položi taj ispit, moći će položiti i ostale. A ako na tom ispitu padne, propašće mu i ostala djela.”
4. Ebu Ja'la bilježi predanje u kojem se, između ostalog, navodi da će se sa dobrovoljnim namazima upotpunjavati propusti i nedostaci obaveznih namaza.
5. Posljednja oporuka Poslanika, a.s, bila je da se pazi i praktikuje namaz.
6. Ebu Umame je prenio, a Ibnu Hibban zabilježio, predanje: „Islamska praksa će se dio po dio gubiti. Kad god nestane iz prakse neka karika islama, ljudi će se pridržavati slijedeće. Prvo će nestati islamska vlast, a zadnji će se izgubiti namaz.”
Islam se temelji na pet temelja-ruknova. To su, terminološki, sastavni dijelovi bez kojih nema islama. Ostali ruknovi, izuzev namaza, ne moraju uvijek i u svakoj prilici da budu prisutni u praksi svakog muslimana. Naime, ima siromašnih muslimana koji ne moraju ići na hadždž, nisu obavezni dijeliti zekjat i sl. Ima ih bolesnih, iznemoglih, putnika i slično, pa ne moraju u tim (ne) prilikama postiti, itd.
Dakle, spomenuti ruknovi islama ne moraju uvijek biti u praksi svih muslimana, nego samo kad se ispune uvjeti za njihovo izvršenje kod svakog adresata (obveznik) pojedinačno. Muslimani koji nisu u mogućnosti i ne ispunjavaju potrebne uvjete nekih islamskih ruknova imaju šerijatsko opravdanje za njihovo neizvršavanje.
Međutim, u islamu mora biti nešto što će svakog muslimana, uvijek, u svakoj prilici identificirati i determinirati kao vjernika, praktičara. Tu ulogu ima samo namaz. Ovu specifičnost nema ni jedan drugi rukn i stub islama.
Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru, ili ratu-borbi, kada je slobodan, ili zaposlen, zdrav, ili bolestan. Naravno, uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, kod uzimanja abdesta mesh po mestvama i čarapama, tejemmum u slučaju da nema vode, ili je ona potrebnija za piće i sl.
Sa svojim specifičnostima i odlikama namaz se ne smije ostaviti i ne klanjati, jer to dovodi u pitanje vjeru.
U Kur’anu se kaže:
„A njih smijeniše zli potomci, koji namaz upropastiše (napustiše) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”
„Šta vas je dovelo u Sekar (Džehennem)? Rekoše: Klanjači nismo bili…”
„Teško onima koji, kad namaz obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju”
U predanjima koja govore o noći Isra’a i propisivanju namaza spominje se da je Poslanik, a.s, vraćajući se te noći kroz nebeske sfere, doživio i to da vidi način eshatološkoga kažnjavanja onih koji budu ostavljali namaz. Bilježi El-Bezzar, a prenosi Ebu Hurejre, r.a, „da je on (u noći Isra’a) došao do jedne skupine ljudi čije glave se razbijaju udarcem kamenčine, pa kad god se razbiju, budu povraćene u prvobitno stanje. Ta kazna se konstantno ponavlja. Poslanik, a.s, upitao je: ,Džibrile, ko su ovi?’ On odgovori: ,To su oni kojima je bilo teško saginjati glavu i klanjati namaz’”
Zastrašujuća je kazna koja se očituje u konstantnom razbijanju i zacjeljivanju glave, a koja je rezultirala nemarnim odnosom prema namazu i njegovim izostavljanjem kao jedinstvenoga, posebnog, specifičnog ibadeta.
Eš-Ša’ravi ovaj vid kazne tumači logikom što u glavi nastaju izmišljeni razlozi i razna „opravdanja” za izostavljanje namaza. Stoga, figurativno rečeno, glava je i pravi „krivac” za neobavljanje namaza, pa treba da snosi i posljedice. Jer, bilo kakvo njeno opravdanje slabo je i nedostatno zato što postoje propisani načini obavljanja namaza u svakoj životnoj prilici i neprilici, a svaki taj način uvažava čovjekove psihofizičke mogućnosti. Zato nema opravdanja za ostavljanje namaza, pa otuda i takva kazna.
Onaj ko ostavi namaz negirajući ga kao obavezu, po mišljenju svih islamskih pravnika, prestaje biti pripadnikom islama.
Međutim, ko ostavi namaz i ne klanja ga iz lijenosti ili zaposlenosti, smatrajući ga ipak obaveznim, kaže se u djelu „Et-Tergibu vet-terhibu” da se islamska ulema razišla po pitanju njegovog statusa. Malik i Šafija, zajedno sa većinom islamskih klasičara i potonjom generacijom uleme, smatraju da takav ne prestaje biti musliman i tretira se velikim griješnikom od kojega treba tražiti da se pokaje i ponovo proklanja. Ako to odbije, onda se kažnjava propisanom sankcijom „hadda” kao i oženjeni bludnik ili bludnica, samo što se smrtna kazna izvršava sabljom, a ne kamenovanjem.
Druga grupa islamske klasične uleme smatra da se ostavljanjem namaza čini prestup apostazije i da počinilac postaje nevjernik. To mišljenje dijele: Alija b. Ebu Talib, u jednom predanju Ahmed b. Hanbel, Abdullah b. El-Mubarek, Ishak b. Rahavija i neki pripadnici uleme Šafijske pravne škole.
Mišljenje je Ebu Hanife, kao i grupe pravnika iz Kufe, te El-Muzenija iz šafijske pravne škole, da takav ne postaje nevjernik, niti se kažnjava smrtnom kaznom, nego se zatvori i sankcionira kaznom „ta’zira”, dok ne proklanja…” Ta kazna je ustvari žestoko udaranje do krvi, sve dok se ne pokaje i ne proklanja, ili umre u zatvoru.
Eš-Ševkjani, obrazlažući ova mišljenja, smatra da je takva osoba kjafir, tj. nevjernik i treba ga ubiti. Što se tiče toga da je nevjernik, prenesena su vjerodostojna predanja u kojima Zakonodavac naziva kjafirom onoga ko ostavlja namaz, kao i predanja iz kojih se razumije da je namaz paravan između čovjeka i dozvole nazvati ga kjafirom, pa ako ga ostavi, postaje nevjernik…”
Postoje mnogobrojna predanja hadisa u kojima se onaj ko ostavi namaz naziva kjafirom, koja u neznatno različitim verzijama prenose svi značajniji hadiski autoriteti.
Tirmizija bilježi predanje Abdullaha b. Šekika El-‘Ukajlija, koji kaže da ashabi Poslanika, a.s, nisu smatrali kufurom (apostazija) ostavljanje bilo kojeg vida vjerske prakse, osim ostavljanja namaza.”
Druga predanja spominju sankcioniranje ostavljanja namaza smrtnom kaznom.
Interesantna rasprava o statusu onoga ko ostavi namaz vođena je između dvojice imama mezheba, Ahmeda i Šafije, a koju prenosi Sejjid Sabik u svom djelu:
„Šafija je rekao Ahmedu: ,Ahmede, kažeš li ti za takvog da je postao nevjernik?’
,Da,’ odvrati Ahmed.
Šafija: ,Ako je nevjernik, kako bi ponovo postao musliman?’
Ahmed: ,Da izgovori: La ilahe illellah, Muhammedur-resulullah.’ (Nema drugog boga do Allaha i Muhammed je Allahov Poslanik).
Šafija: ,On to nije ni prestao govoriti.’
Ahmed: ,Postaje musliman klanjanjem.’
Šafija: ,Namaz nevjernika nije ispravan, niti se neko tretira da je postao musliman klanjanjem namaza.’
Imam Ahmed je na to ostao bez odgovora…”
Iz svih navedenih tekstualnih primjera vidimo kakav značaj se pridaje namazu u vjerskim izvorima i kakav je stav meritorne uleme po pitanju njegovog ostavljanja. Najliberalniji o pitanju onoga ko ostavi namaz je Ebu Hanife i oni koji ga u tome slijede, ali i kod njih se takav zatvara, udara do krvi i zadržava u zatvoru, sve dok se ne pokaje i proklanja, ili umre.
Dakle, namaz sa svim ovim odlikama, specifičnostima i značajem nalazi se u fokusu ibadetske prakse muslimana. Zbog toga na primjeru namaske prakse mogu se najvjerodostojnije uzeti uzorci i izvesti parametri koliko se kod ljudi drži, ili ne drži, do vjere.
Ranije, u prošlim vijekovima, namaska praksa bijaše masovna pojava, običaj i tradicija, kao što ostade zabilježeno u narodnom pjesništvu.
Međutim, „Preporod”, islamske informativne novine, od 15. decembra 1996. godine donijele su jednu anketu o prakticiranju namaza vođenu u Sarajevu na uzorku od 1200 Bošnjaka. Rezultati pokazuju da, umjesto obaveznog, redovnog obavljanja namaza kod anketiranih, tek „29% Bošnjaka klanja više puta sedmično, samo 11,2 % ih klanja jednom sedmično, 3,8% ih klanja jedanput mjesečno, 19,4% ih na namaz staje više puta godišnje, 5,5 % ih se namaza sjeti jedanput godišnje, dok 17,9 % ih nikada nije stalo na namaz.”
Zanimljivo bi bilo makar samo usputno komparirati rezultate ove ankete sa rezultatom ankete koja je vođena u projektu MAPS-a pri Centru za islamsko-kršćansko razumijevanje Georgetown univerziteta u Vašingtonu, dobijene nakon poznatih događaja od jedanaestog septembra (dan terorističkih udara na Ameriku) uz učešće 1781 ispitanika starijih od osamnaest godina.
Rezultati pokazuju da 66% američkih muslimana obavlja neke od dnevnih namaza; oko 47% kaže da prakticira svih pet namaza dnevno; 22% njih kaže da klanja s vremena na vrijeme ili ide samo na Bajram; 13% ne klanja nikako. Pola američkih muslimana ide na džumu-namaz, ili obavlja dnevnu molitvu u džamiji.
Dakle, iz ove ankete prakticiranja namaza kod američkih muslimana, koji su, po istoj statistici, natpolovično sa visokim školskim obrazovanjem, zaključuje se da daleko savjesnije izvršavaju svoje namaske vjerske obaveze nego što to čine Bošnjaci, koji svoje vjerske obaveze u dosta slučajeva obavljaju samo inercijom običajne pripadnosti muslimanskom korpusu.
Jedan od razloga tome nalazi se u prirodi, karakteru i oficijelnom stavu i praksi Islamske zajednice prema islamskoj misiji. Ona je indolentni politički administrator bez aspiracija da radi na misionarskom polju. Vrhovni muftija (reisul-u'lema) i oblasne muftije i tumači Šerijata, šerijatske propise tumače u skladu i duhu običajne i tradicijske prakse brinući se za čisto administrativno-političke poslove Zajednice. Zbog toga se u BiH ne dešavaju konvertiranja u islam, ili su izuzetno rijetka pojava, nasuprot pojave masovnije konverzije na zapadu. Naime, u vrijeme Zaljevskog rata 1991. spominje se da je Islamski centar u Saudijskoj Arabiji omogućio edukaciju američkih vojnika i potpunije upoznavanje sa islamom, tako da je u tom periodu tokom i nakon vojne intervencije primilo islam između tri do pet hiljada američkih vojnika.
Kada je italijanski ambasador (Torquato Cardilli) ramazana 2001. konvertirao u islam u Rijadu, nakon što je i njegov prethodnik učinio isto 1994, objavljene su neke statistike i podaci o prelascima na islam na zapadu. Tako se spominje da je u „nekoliko posljednjih godina oko 5.000 Italijana napustilo katoličanstvo i prešlo na islam, u Engleskoj između pet i deset hiljada, dok u Americi samo godišnje na islam pređe oko 25.000 osoba.”
Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru, ili ratu-borbi, kada je slobodan ili zaposlen, zdrav ili bolestan. Naravno, uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, kod uzimanja abdesta mesh po mestvama i čarapama, tejemmum u slučaju da nema vode, ili je ona potrebnija za piće i sl.
Sa svojim specifičnostima i odlikama namaz se ne smije ostaviti i ne klanjati, jer to dovodi u pitanje vjeru.
Propis onoga ko ostavlja namaz
U Kur'anu se kaže:
“A njih smijeniše zli potomci, koji namaz upropastiše (napustiše) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”
“Šta vas je dovelo u Sekar (Džehennem)? Rekoše: Klanjači nismo bili…”
“Teško onima koji, kad namaz obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju”
U predanjima koja govore o noći Isra'a i propisivanju namaza spominje se da je Poslanik, a.s, vraćajući se te noći kroz nebeske sfere, doživio i to da vidi način eshatološkoga kažnjavanja onih koji budu ostavljali namaz. Bilježi El-Bezzar, a prenosi Ebu Hurejre, r.a, “da je on (u noći Isra'a) došao do jedne skupine ljudi čije glave se razbijaju udarcem kamenčine, pa kad god se razbiju, budu povraćene u prvobitno stanje. Ta kazna se konstantno ponavlja. Poslanik, a.s, upitao je: ‘Džibrile, ko su ovi?’ On odgovori: ‘To su oni kojima je bilo teško saginjati glavu i klanjati namaz'”
Zastrašujuća je kazna koja se očituje u konstantnom razbijanju i zacjeljivanju glave, a koja je rezultirala nemarnim odnosom prema namazu i njegovim izostavljanjem kao jedinstvenoga, posebnog, specifičnog ibadeta.
Eš-Ša'ravi ovaj vid kazne tumači logikom što u glavi nastaju izmišljeni razlozi i razna “opravdanja” za izostavljanje namaza. Stoga, figurativno rečeno, glava je i pravi “krivac” za neobavljanje namaza, pa treba da snosi i posljedice. Jer, bilo kakvo njeno opravdanje slabo je i nedostatno zato što postoje propisani načini obavljanja namaza u svakoj životnoj prilici i neprilici, a svaki taj način uvažava čovjekove psihofizičke mogućnosti. Zato nema opravdanja za ostavljanje namaza, pa otuda i takva kazna.
Onaj ko ostavi namaz negirajući ga kao obavezu, po mišljenju svih islamskih pravnika, prestaje biti pripadnikom islama.
Međutim, ko ostavi namaz i ne klanja ga iz lijenosti ili zaposlenosti, smatrajući ga ipak obaveznim, kaže se u djelu “Et-Tergibu vet-terhibu” da se islamska ulema razišla po pitanju njegovog statusa. Malik i Šafija, zajedno sa većinom islamskih klasičara i potonjom generacijom uleme, smatraju da takav ne prestaje biti musliman i tretira se velikim griješnikom od kojega treba tražiti da se pokaje i ponovo proklanja. Ako to odbije, onda se kažnjava propisanom sankcijom “hadda” kao i oženjeni bludnik ili bludnica, samo što se smrtna kazna izvršava sabljom, a ne kamenovanjem.
Druga grupa islamske klasične uleme smatra da se ostavljanjem namaza čini prestup apostazije i da počinilac postaje nevjernik. To mišljenje dijele: Alija b. Ebu Talib, u jednom predanju Ahmed b. Hanbel, Abdullah b. El-Mubarek, Ishak b. Rahavija i neki pripadnici uleme šafijske pravne škole.
Mišljenje je Ebu Hanife, kao i grupe pravnika iz Kufe, te El-Muzenija iz šafijske pravne škole, da takav ne postaje nevjernik, niti se kažnjava smrtnom kaznom, nego se zatvori i sankcionira kaznom “ta'zira”, dok ne proklanja…” Ta kazna je ustvari žestoko udaranje do krvi, sve dok se ne pokaje i ne proklanja, ili umre u zatvoru.
Eš-Ševkani, obrazlažući ova mišljenja, smatra da je takva osoba kjafir, tj. nevjernik i treba ga ubiti. Što se tiče toga da je nevjernik, prenesena su vjerodostojna predanja u kojima Zakonodavac naziva kjafirom onoga ko ostavlja namaz, kao i predanja iz kojih se razumije da je namaz paravan između čovjeka i dozvole nazvati ga kjafirom, pa ako ga ostavi, postaje nevjernik…”
Postoje mnogobrojna predanja hadisa u kojima se onaj ko ostavi namaz naziva kjafirom, koja u neznatno različitim verzijama prenose svi značajniji hadiski autoriteti.
Tirmizija bilježi predanje Abdullaha b. Šekika el-‘Ukajlija, koji kaže da ashabi Poslanika, a.s, nisu smatrali kufurom (apostazija) ostavljanje bilo kojeg vida vjerske prakse, osim ostavljanja namaza.”
Druga predanja spominju sankcioniranje ostavljanja namaza smrtnom kaznom.
Interesantna rasprava o statusu onoga ko ostavi namaz vođena je između dvojice imama mezheba, Ahmeda i Šafije, a koju prenosi Sejjid Sabik u svom djelu:
“Šafija je rekao Ahmedu: ‘Ahmede, kažeš li ti za takvog da je postao nevjernik?’
‘Da,’ odvrati Ahmed.
Šafija: ‘Ako je nevjernik, kako bi ponovo postao musliman?’
Ahmed: ‘Da izgovori:-La ilahe illellah, Muhammedur-resulullah.’ (Nema drugog boga do Allaha i Muhammed je Allahov Poslanik).
Šafija: ‘On to nije ni prestao govoriti.’
Ahmed: ‘Postaje musliman klanjanjem.’
Šafija: ‘Namaz nevjernika nije ispravan, niti se neko tretira da je postao musliman klanjanjem namaza.’
Imam Ahmed je na to ostao bez odgovora…”
17% Bošnjaka nikad nije stalo na namaz
Iz svih navedenih tekstualnih primjera vidimo kakav značaj se pridaje namazu u vjerskim izvorima i kakav je stav meritorne uleme po pitanju njegovog ostavljanja. Najliberalniji po pitanju onoga ko ostavi namaz je Ebu Hanife i oni koji ga u tome slijede, ali i kod njih se takav zatvara, udara do krvi i zadržava u zatvoru, sve dok se ne pokaje i proklanja, ili umre.
Dakle, namaz sa svim ovim odlikama, specifičnostima i značajem nalazi se u fokusu ibadetske prakse muslimana. Zbog toga na primjeru namaske prakse mogu se najvjerodostojnije uzeti uzorci i izvesti parametri koliko se kod ljudi drži, ili ne drži, do vjere.
Ranije, u prošlim stoljećima, namaska praksa bijaše masovna pojava, običaj i tradicija, kao što ostade zabilježeno u narodnom pjesništvu.
Međutim, Preporod, islamske informativne novine, od 15. decembra 1996. godine donijele su jednu anketu o prakticiranju namaza vođenu u Sarajevu na uzorku od 1200 Bošnjaka. Rezultati pokazuju da, umjesto obaveznog, redovnog obavljanja namaza kod anketiranih, tek “29% Bošnjaka klanja više puta sedmično, samo 11,2 % ih klanja jednom sedmično, 3,8% ih klanja jedanput mjesečno, 19,4% ih na namaz staje više puta godišnje, 5,5 % ih se namaza sjeti jedanput godišnje, dok 17,9 % ih nikada nije stalo na namaz.”
Zanimljivo bi bilo makar samo usputno komparirati rezultate ove ankete sa rezultatom ankete koja je vođena u projektu MAPS-a pri Centru za islamsko-kršćansko razumijevanje Georgetown univerziteta u Vašingtonu, dobijene nakon poznatih događaja od jedanaestog septembra (dan terorističkih udara na Ameriku) uz učešće 1781 ispitanika starijih od osamnaest godina.
Rezultati pokazuju da 66% američkih muslimana obavlja neke od dnevnih namaza; oko 47% kaže da prakticira svih pet namaza dnevno; 22% njih kaže da klanja s vremena na vrijeme ili ide samo na Bajram; 13% ne klanja nikako. Pola američkih muslimana ide na džuma-namaz, ili obavlja dnevnu molitvu u džamiji.
Dakle, iz ove ankete prakticiranja namaza kod američkih muslimana, koji su, po istoj statistici, natpolovično sa visokim školskim obrazovanjem, zaključuje se da daleko savjesnije izvršavaju svoje namaske vjerske obaveze nego što to čine Bošnjaci, koji svoje vjerske obaveze u dosta slučajeva obavljaju samo inercijom običajne pripadnosti muslimanskom korpusu.
U Americi godišnje na islam pređe oko 25000 osoba
Jedan od razloga tome nalazi se u prirodi, karakteru i oficijelnom stavu i praksi Islamske zajednice prema islamskoj misiji. Ona je indolentni politički administrator bez aspiracija da radi na misionarskom polju. Vrhovni muftija (reisul-u'lema) i oblasne muftije i tumači Šerijata, šerijatske propise tumače u skladu i duhu običajne i tradicijske prakse brinući se za čisto administrativno-političke poslove Zajednice. Zbog toga se u BiH ne dešavaju konvertiranja u islam, ili su izuzetno rijetka pojava, nasuprot pojave masovnije konverzije na zapadu. Naime, u vrijeme Zaljevskog rata 1991. spominje se da je Islamski centar u Saudijskoj Arabiji omogućio edukaciju američkih vojnika i potpunije upoznavanje sa islamom, tako da je u tom periodu tokom i nakon vojne intervencije primilo islam između tri do pet hiljada američkih vojnika.
Kada je italijanski ambasador (Torquato Cardilli) ramazana 2001. konvertirao u islam u Rijadu, nakon što je i njegov prethodnik učinio isto 1994., objavljene su neke statistike i podaci o prelascima na islam na Zapadu. Tako se spominje da je u “nekoliko posljednjih godina oko 5.000 Italijana napustilo katoličanstvo i prešlo na islam, u Engleskoj između pet i deset hiljada, dok u Americi samo godišnje na islam pređe oko 25.000 osoba.”
