Majka Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, poručila je da je imala 21 godinu kada je rodila sina Samira u Križevcima u Hrvatskoj.

“Kada je postao momak, ponos moj, ljepota, moj muž također, moj prijatelj i istinski čovjek u kojem sam imala povjerenje, moja braća i moja Srebrenica, moje komšije, moj narod, Srebrenica prije rata je bila izuzetno lijep grad. Nije prenatrpana ali je uređena. Četvrta opština po standardu u BiH, prirodne ljepote. Bili su tu ljudi svih vjera, ali bosanski muslimani su bili 76 posto po popisu u odnosu na druge. Bili smo jedan lijep narod. Ova hala je nekad bila izvor života, ovdje se radilo i žvijelo. Ova dolina bijelih nišana vrvila je od života.

I ne znam koja pamet, kome je zasmetao taj život. Ko je došao do ideje da razori jednu ljepotu od život, da se osramoti, da pokaže svijetu da nisu civilizovani. Ne mogu se smatrati da su kulturni, pameti. Ljudi imaju savjest. Pretpjeli smo užasne stvari 1992. godine. Napad na ovaj mali grad i to je bio napad od naših komšija. Dobijali su oružje iz Srbije. Nekako su uspjeli da nas prevare, jer bili smo iznenađeni tim ratom. Nismo vjerovali da će biti rata. Napadnuti smo svim sredstvima, a prije toga oduzeli su svo privatno oružje, lovačko. Ostali smo goloruki.

Sva sela su napadnuta, zapaljena, i svi smo se stisli u ovu kotlinu. Prije nego su stjerali sav taj narod, zapalili su sve bošnjačke kće. Devet dana sam provela u šumi. Djecu smo zagrtali mokrim lišćem. Dvije, tri žene su se ohrabrile da spremimo nešto hrane u onim kućama, zatim smo odsječeni od svijeta, stavili su barikade. Tukli su nas minobacačima, 36 puta bombardovali avionima. Ljudi koji su služili vojsku znaju da su to MIG-ovi. Ulice pune naroda i djece. Spalili, iskomadanii. Nema im spomena. Ne vjerujem da su svi evidentirani. Pokušali smo da se branimo, ali nismo imali oružja. Ta naša patnja, agonija, nakon dva mejseca sva se hrana potrošila. Nema lijekova, nema smještaja. Sve što je imalo krov bili su ljudi i po 40 u jednoj kući. Kad je nastala glad, mnogi su umrli. Sama sam 19 puta preko ovih brda išla sa grupom žena u Bratunac da poberemo kukuruz.

Komisija od UN-a utvrdila je broj od 8.372.

Holandski vojnici koji su bili snage UN-a, ovdje se vijorila zastava UN. Sazvali su nas preko megafona, garantovali su nam život. Izdali su nas. Na tacni nas predali krvoloci. Meni je sad 82. godina. Tada sam imala 50. Nisam prestala da pričam o tim događajima. Nisam ništa zaboravila. Sjećam se majke kojoj su u krilu zaklala dijete od 13 godina. Sjećam se jedne majke, kad kaže pustite je njoj je samo devet godina. Silovali je pred materom. I 13. jula sam izašla odavde. Jedan brat mi je otišao preko šume. Sin mi je otišao preko šume. Jednog brata nisam vidjela. Kad su nas deportovali odavde, naručili su autobuse iz Srbije, uglavnom su nas vozili ti srpski vozači koje smo mi poznavali. Mislila sam da ćemo ući u neko vozilo da ćemo ići. Ima jedno vozilo ovdje kao muzejski eksponat. Ponadali smo se da ćemo se spasiti. Ja ne krivim UN kao UN, to je jedna svjetska organizacija ali tadašnje čelnike krivim.

Mi majke Srebrenice smo tražile odgovor. Kada smo saznali da su naši ubijeni, tražili smo posmrtne ostatke da ih ukopamo. Bijelim nišanima smo ispisali historiju. Znamo da su ubijeni, ali barem ćemo imati nišane.

Hotić je kazala da je njen otac poginuo u Drugom svjetskom ratu u Krapini.

“Izborile smo da naš podmladak koji je preživio ima mezar. Hoću da poručim svijetu koji nas sluša. Nema oružja koje će ubiti narod. Ubili su mnogo, ali mi se hvala bogu rađamo. Moja kćerka je rodila tri sina. Njihova djeca sada rađaju. Imamo djece širom svijeta koji vole Bosnu. Bosnu moramo sačuvati u komadu pod svaku cijenu. Nemojte da u Bosni plane rat ni Evropa neće biti mirna. Kao što nismo mirni zbog Ukrajine, Palestine, vratimo se u normalu ljudskosti. Ne dajmo Bosnu, ona je jedna lijepa oaza usred Evrope. Bosna je lijepa zemlja, Evropa će imati samo jedan plus. Pa šta su bolje zemlje u okruženju. Bolji smo mi, samo neće da priznaju. Svim onim negatorima poručujem lijek im je da istinu priznaju. I neka zatraže oprosta, bar on koji su natjerani da zlo čine možda ću im oprostiti. Samo ne mogu oprostiti život mog sina”, kazala je Hotić.