Povijesni korijeni križarskih ratova i njihov nastavak danas u svjetlu rastuće agresije Zapada na islamski svijet

628

Piše: dr. Ali el-Sallabi

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Križarski ratovi i borba između muslimana koji vjeruju i obožavaju jednog i jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu, i kršćana, koji umjesto Allaha obožavaju Njegovog poslanika, Isaa, alejhi selam, sina Merjeminog, nisu započeli krajem V stoljeća po Hidžri, niti su završili u VII stoljeću po Hidžri, već oni predstavljaju samo niz ili seriju ratova u ovoj dugoj borbi koja je započela pojavom islama i nastavila se kroz kontinuirane ratove koji su gotovo pokrili vremenski raspon između pojave islama i moderne ere, a mogu se podijeliti na šest tzv. osovina koje su učinile da ovaj sukob traje u kontinuitetu, a to su: 

Bizantinci

Počeci bizantijskog antiislamskog pokreta sežu u doba same islamske poslanice, od pete godine po Hidžri, a kroz bitke: Devmetu Džendel, Zatu Selasil, Bitka na Mu'ti i pohod na Tebuk, završavajući pohodom Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, neposredno nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Bizantinci su postali svjesni nove islamske prijetnje koja dolazi s juga, posebno nakon što je islamska država u usponu uspjela odvojiti mnoštvo arapskih plemena na sjeveru poluostrva od njihovih drevnih gospodara Bizantinaca. Svejedno da li su Bizantinci započinjali borbe protiv muslimanskih snaga ili je to bio odgovor na muslimanske akcije i napade, konačni ishod je bio da su Bizantinci počeli sve više shvatati razmjere novog izazova i spremali su se da ga po svaku cijenu zaustave.

Tačno je da njihove vojne snage ponekad nisu bile dovoljno velike i jake, možda zbog netačnosti informacija na kojima je bizantijsko rukovodstvo gradilo svoj stav, ali rezultat je taj da je vatra rata zapaljena preko ove (bizantijske) osovine, i taj plamen borbe se rasplamsao nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su muslimani pokucali na kapije zemlje pod kontrolom Bizanta.

A nakon protjerivanja Bizantinaca iz njihovog kraljevstva u Aziji i dijelovima Afrike u vrijeme četverice pravednih halifa, Bizantinci su mnogo puta izvodili protunapade na kopnu i na moru, ne bi li povratili izgubljenu teritoriju, ali većina tih napada završila je neuspješno.

Tokom narednih decenija Bizantinci su sve više slabili i propadali, a sve zahvaljujući neumornim vojnim akcijama Emevija – počevši od Muavije, radijallahu anhu, osnivača emevijske države, pa do ere Abdul-Melika i njegovih sinova, posebno Velida i Sulejmana.  Aktivni pritisak na Bizantince nastavljen je nakon Emevija u Šamu, Egiptu i sjevernoj Africi, tako da su se oni potpuno povukli iz sjeverne Afrike i velikog dijela Mediterana i skoncentrirali se na Anadolskom poluostrvu, kao i na njihovim posjedima u Evropi.

Španjolci

Andaluzijska arena svjedoči od svojih ranih početaka kontinuiranim kršćanskim protunapadima koji dolaze sa sjevera, gdje su Španjolci bili utvrđeni u nepristupačnim područjima. Ovi napadi rezultirali su žestokim borbama, a vođstvo Emevija u Endelusu odolijevalo je ovim protunapadima gotovo tri stoljeća i uspjelo ih zaustaviti i prisiliti na povlačenje u sjeverne enklave na Pirinejskom poluostrvu.

Zatim je u Endelusu dvaput došlo do novog bljeska islamske vitalnosti i snage: jedan od njih bio je pod vođstvom El-Murabituna koji su dolazili iz Magriba u Endelus da pomognu muslimanima i koji su na stranice svoje slave ubilježili i veliku pobjedu u Bici ”Zallaka” protiv španskih kršćana (1086. godine po miladu ili 479. h.g.),  a drugi se desio pod vođstvom El-Muvehhidina koji su također došli iz Magriba nakon El-Murabituna, ostvarivši veličanstvenu pobjedu protiv krstaša u Bici kod Alarcosa (1195. godine po miladu ili 591. h.g.), koja je zlatnim slovima zabilježena i zapisana na stranicama islamske historije.

Treba shvatiti da je sektaško-ideološki i civilizacijski sukob koji je kroz povijest određivao odnose Azije s Evropom ono što je učinilo da se Evropa grčevito protivi širenju islama na njezine zemlje, na zapadu u Endelusu, na jugu Francuske i na njenim jugoistočnim dijelovima. Stoga je uložila ogromne napore da na bilo koji način i bilo kojom metodom odatle ukloni islamsko prisustvo, čak i ako je to u suprotnosti s osnovnim pravilima i postulatima časnog ophođenja s određenim grupacijama i religijama, a sve kako bi jednostrano vladala kontinentom i kako bi se suočila s islamskim izazovom izvan granica.

Križarski pokret

Križarski pokret bio je kršćanska reakcija na islam. Njegovi korijeni sežu do samih početaka islama i izlaska muslimana sa Arapskog poluotoka i njihovog sudara s bizantijskom državom. Ovaj pokret se stoljećima razvijao kao živi organizam, i kad god bi završio jednu fazu, ulazio bi u novu fazu, tako da je dugi vremenski period (između 488. – 690. hidžretske godine / 1095. – 1291. godine), samo jedna od njegovih faza, a pojava ove faze u formi koja je zasjenila prethodne faze križarskih ratova, posljedica je mnogih složenih i isprepletenih činjenica koje istraživač može potražiti u motivima i uzrocima koji su doveli do pokretanja velikih križarskih ratova u ovom periodu.

Troškovi križarskih ratova bili su ogromni u pravom smislu smislu te riječi; oni su iscrpili puno mogućnosti i snage obje strane i odigrali su opasnu ulogu u ometanju pobjedničkog hoda islamske civilizacije. Ipak, izazovi stvoreni križarskim napadima i vrijednosti koje su muslimani oblikovali suprotstavljajući se divljim križarskim hordama, nesumnjivo predstavljaju veliko bogatstvo koje treba dodati onome što naša duga historija sadrži u smislu iskustva i znanja.

Križarski ratovi bili su samo jedna karika u dugom nizu borbe između islama i zablude. Dakle, križarska invazija nije nova stvar i nije čudna pojava niti izuzetak, već je pravilo. Zbog toga kažemo da je vremensko određivanje i ograničavanje križarskog pokreta između 1095. – 1291. godine, sasvim pogrešno i ono, kao što je rekao profesor Said Ashour: ”Nije zasnovano na zdravoj osnovi i ne temelji se na sveobuhvatnoj studiji križarskog pokreta, već se zadovoljava i ograničava na tretman amputacije koji uključuje samo dio tog pokreta i ne obraćajući pažnju na njegove korijene s jedne strane, niti na krajeve (”repove”) i ostatke s druge strane.”

Križarski ratovi bili su veliki izazov, ali muslimani su znali kako na to odgovoriti i kako da budu istinski mudžahidi kakve želi Allah, dželle šanuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Jer, džihad nije brza akcija i očekivanje brze žetve, to je dugotrajno strpljenje, ustrajna praksa, žrtvovanje vrijednog i manje vrijednog, suzdržavanje i odricanje od ratnog plijena i kratkotrajne koristi, te sposobnost odgađanja želje za brzim rezultatima i povezivanje pobjede i rezultata džihada sa Allahovom voljom i odredbom.

Vrijeme u kojem su muslimane predvodili ljudi poput Nuruddina Mahmuda Zenkija i Salahuddina Ejjubija, bilo je vrijeme u kojem su križari zadobijali najteže udarce, a tokom kojeg su mudžahidi ostvarili najveća postignuća.

Križarski ratovi su završili, a islamska zemlja je nakon dva stoljeća očišćena od križarskih osvajača, a pokret otpora je uspio postići svoj cilj i na kraju protjerati agresore. A to znači da je kolonijalizam, bez obzira na oblik koji usvoji, plašt kojim se ogrne i ciljeve koje želi postići, ne može biti – makoliko dugo trajao – ništa više od trenutne pojave koja neće moći proširiti svoje korijene na zemlji i ostvariti kontinuitet i trajnost. To je poput stranog tijela koje se ugrađuje u entitet koji nije kompatibilan sa svojim komponentama i elementima. Ovaj entitet će ga odbaciti, jer ne postoji ništa što bi obezbijedilo potreban konsenzus koji povezuje dvije strane i objedinjuje njihovo iskustvo i sudbinu.

Strana tijela su osuđena na odbacivanje i protjerivanje, a zemlja koju su okupirali i opljačkali jednog dana im neće biti dom. To je historijska determinanta za koju Kur'an jasno kaže: ”A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima..” (Ali Imran, 140.) Ne postoji nacija, ni skupina, ni država, ni zemaljska sila koja je sposobna da nadiđe historijske determinante i neminovnosti. To su samo tri riječi, ali one sublimiraju cijelu ljudsku historiju i daju joj vrijednost, vitalnost i sposobnost kretanja u isto vrijeme.

Proces kršćanske invazije na islamski svijet 

Ubrzo nakon slamanja islamskog prisustva u Španiji, Evropa je pod vođstvom Španije i Portugalije, a nakon njih Britanije, Holandije i Francuske, započela poznati povijesni proces invazije ili okruživanja svijeta islama preko njegovih zadnjih linija u Africi i Aziji, koji je bio produžetak drevnog križarskog pokreta protiv islama, a koji će se kasnije nastaviti kroz kolonijalizam.

Što se tiče Osmanlija, njihov napor bio je usmjeren na prodor Evropljana s Istoka i oni nisu imali geografske mostove koji bi im omogućili da zaustave ovaj pokušaj da se to zaobiđe u ranim počecima, ali nakon nekoliko decenija krenuli su u suočavanje sa situacijom.

No, ipak su narodi i lokalne muslimanske vođe branili regije koje su bile zahvaćene invazijom i njihova odbrana bila je čvrst primjer otpora kontinuiranoj agresiji, a napadači su pretrpjeli velike gubitke na obalnim frontovima i mjestima u kojima su nastojali naći uporište. Kolonijalizam

Sljedeći evropski protuval došao je preko kolonijalnih snaga koje je industrijska revolucija gurnula da potraže svoja vitalna područja na starim kontinentima kako bi prodale svoju robu i pribavile potrebne sirovine, te iskoristile ”jeftinu” ljudsku snagu u Africi (afričke robove) prisilno ih raseljavajući u procesu koji je poznat kao ”pokret raseljavanja robova”, što je bila jedna od crnih mrlja u povijesti sukoba između Evrope i Istoka, koja je odnijela živote velikog broja pripadnika islamskih naroda u Africi.

I ovaj val, predvođen Britanijom, Francuskom, Holandijom, Belgijom, Italijom i Njemačkom nastavio se skoro sve do prvih decenija dvadesetog stoljeća, a islamski svijet bio je njegov prvi plijen, bolje reći jedini plijen, ako izuzmemo ograničena područja naseljena neislamskom većinom. Uprkos svojim ekonomskim ciljevima, taj kolonijalistički val je u svojoj pozadini bio križarski, što je mnogo puta potvrdio i dokazao.

Križarski rat se nije zaustavio, već je nastavio svoj kontinuitet, pa je tako Velika Britanija poklonila domovinu Jevrejima na plaestinskoj zemlji i pomogla uspostavljanje židovske države. Velika Britanija je donijela niz administrativnih i vojnih odluka kojima se Jevrejima omogućava vojna obuka i podučavanje borilačkim vještinama, pa čak i dajući im dio oružja britanske vojske, posebno kada je Britanija objavila kraj mandata britanske vojske nad Palestinom (15.5.1948. godine).

Ne samo to, već je Britanija predala Jevrejima mnoge palestinske gradove i sela da proglase uspostavljanje židovske države na toj teritoriji, a istovremeno je zabranila palestinskim muslimanima bilo kakvu vojnu obuku i nabavku oružja. Umjesto toga, izricane su nepravedne kazne svakom Palestincu koji je posjedovao oružje ili vojnu opremu, tako da je smrtna kazna bila uobičajena. Hiljade muslimana Palestine završilo je na stratištima križarske Engleske, a desetine hiljada bačeno u zatvore.

Križarski rat nije završio, niti će završiti, a ono što se danas događa u Afganistanu, Iraku, Siriji i na drugim mjestima, u smislu okupacije muslimanskih zemalja, dokaz je onoga što govorimo. Pored političkih, vojnih i ekonomskih, vjerski motiv je jedan od najvažnijih motiva ovih okupatorskih ratova.