Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Riječi iz naslova ovog teksta izgovorila je Zubejda, kćerka abasijskog halife Dža'fera el-Mensura, supruga slavnog abasijskog halife Haruna er-Rešida i majka njihovog sina Emina koji je također bio halifa.
Historičari navode da je Zubjeda otišla na hadž 186. godine po Hidžri i otkrila da put između Mekke i Iraka nema vode, te da hodočasnici sa sobom nose posude s vodom, što ih je iscrpljivalo i mnogi od njih su umrli na tom putu zbog velike vrućine i nedostatka vode, pa je odlučila da svojim novcem ”kupi” trajna dobra djela.
Naime, naredila je da se otkupi svo zemljište u dolini Vadi Nu'man kako bi se prokopao vodovodni kanal. Kako je kanal prolazio kroz planine, imao je otvore za pomoćne kanale koji su postavljeni na mjestima gdje se očekivalo da se sastaju kišne bujice, kako bi povećale zapreminu vode koja je dolazila u Mekku kroz glavni kanal. Također, naredila je da se prokopa kanal s vodom sve do Brda milosti (Džebelur-rahme) kako bi hodočasnici mogli piti vodu iz njega na Dan Arefata.
Historičari navode da je ovaj veliki posao, u kojem su učestvovali najvještiji inženjeri i radnici, Zubejda uradila sa potpunom odlučnošću i ubjeđenjem, što potvrđuju i njezine riječi koje je uputila državnom blagajniku kada ju je obavijestio da će to mnogo koštati: “Radi makar te svaki udarac krampom koštao zlatni dinar.”
Radovi su trajali skoro deset godina, u toku kojih je iskopan kanal dug oko trideset kilometara.
Ova velika dobrotvorna zadužbina koštala je više od milion i sedamsto hiljada zlatnih dinara, što je otprilike milijardu i dvjesta miliona saudijskih rijala.
Spominje se da je Zubejda, kada je dobila knjige troškova od svoga blagajnika da ih provjeri, bacila knjige u Tigris, rekavši: ”Obračun ostavljamo za Sudnji dan, pa kod koga je ostalo našeg novca, neka ga zadrži za sebe, a ako je nečiji novac ostao kod nas ( tj. ako smo ostali nekome dužni novac u toku radova), dat ćemo mu.”
