Već godinama rat u Jemenu nije sukob u potrazi za pobjednikom. To je postala borba u kojoj svaka strana nastoji degradirati svoje protivnike, bez postizanja pobjede koju šira regija ne može apsorbirati.
Ovakvo stanje Jemen čini idealnim testom ideje koju je iznio američki strateg Edward Luttwak u svom eseju iz 1999. godine, kada je lansirao krilaticu “Dajte priliku ratu”.
Ponekad je strateški interes osigurati da nijedna strana ne prevlada, održavajući ravnotežu koja sprečava bilo koju stranu da porazi druge.
Više od dvije decenije kasnije, čini se da Jemen testira ovu logiku, a da je nikada nije službeno usvojio. Rat je teoretski završio kao konvencionalni sukob, ali na terenu ostaje neriješen.
U martu 2015. koalicija predvođena Saudijskom Arabijom intervenirala je nakon što su Huti zauzeli Sanu, s ciljem obnove međunarodno priznate vlade. Ipak, rat niti je vratio Jemen na početnu tačku niti je došao do konačnog kraja.
Huti nikada nisu zauzeli cijelu zemlju; koalicija ih nikada nije uklonila iz Sane. Konkurentske sile na jugu dodatno su zakomplicirale ono što bi inače moglo biti binarni sukob.
Do 2022. linije fronta su se stabilizirale i počelo je primirje, a Huti još uvijek kontroliraju većinu sjeverozapadnog Jemena. Ipak, ovo nije mir; to je zamrzavanje sukoba i ključ za razumijevanje Jemena kroz Luttwakov okvir.
Punjenje vakuuma
Potpuna pobjeda Huta postavila bi ovu oružanu silu, koja je na strani Irana, duž više od 1000 km granice Saudijske Arabije, s projektilima i bespilotnim letjelicama koje mogu ugroziti saudijske energetske objekte i infrastrukturu.
Za SAD i Izrael takav ishod bi ugrozio Bab al-Mandeb, jedan od najvitalnijih pomorskih prolaza na svijetu – ranjivost koju su Huti već pokazali kako izgleda tokom rata u Gazi nakon 7. oktobra 2023. Jemen pod kontrolom Houta također bi mogao postati isturena baza za Iran.
Potpuno uništenje Huta ne bi bilo ništa manje komplicirano. Oni nisu samo iranski proksi koji se može ukloniti rezanjem opskrbnih linija; ukorijenjeni su u političkom, plemenskom i društvenom tkivu Jemena, sa stvarnim sigurnosnim i administrativnim institucijama. Predstaviti ih samo kao iranske opunomoćenike zamagljuje njihovu domaću bazu.
Svaki akter – Huti i Iran; jemenska vlada, Saudijska Arabija i suparničke jemenske snage; UAE; SAD i Izrael; pa čak i preporodna al-Qaida sa sjedištem u Somaliji, i njena grupa unutar Jemena, ima drugačiju viziju Jemena i drugačiju definiciju prijatelja i neprijatelja. To odstupanje čini svaku nagodbu iznimno teškom.
Projektirana fragmentacija
Nakon oktobra 2023., intervencija Huta u ratu u Gazi, koja je uključivala udare na brodove od Bab al-Mandeba do Eilata, pretvorila ih je iz lokalnog aktera u regionalnog igrača, redefinirajući zastoj. Nisu osvojili Jemen, ali mogu stvoriti probleme globalnoj trgovini; Vlada nije poražena, ali ne može upravljati zemljom.
Ova kontradikcija čini “pobjedu” gotovo nemogućom za definiranje i daje Washingtonu razlog da blokira bilo kakav ishod koji bi Hute učinio dominantnim, dok također obuzdava njihove protivnike od sveopćeg rata – držeći intervenciju jeftinom za vanjske sile, čak i kada jemenski suverenitet postaje uglavnom nominalan.
Potpuna pobjeda Huta preokrenula bi ravnotežu duž granice Saudijske Arabije; potpuni poraz Huta zahtijevao bi skup rat i otvorio pitanja bez odgovora o tome ko će sljedeći vladati. Podjela bi mogla razriješiti jedan sukob dok sije drugi. Obnova centraliziranog predratnog stanja izgleda kao perspektiva koja se sve više odvaja od stvarnosti.
Zastoj dopušta da svi zadrže nešto: Huti drže Sanu, njihovi protivnici drže teritorij i legitimitet, Saudijska Arabija blokira potpunu državu Huta, a Iran drži karticu pritiska bez okupacije Jemena. Ali takve ravnoteže postoje samo dok svaka strana vjeruje da njihovo ometanje košta više nego što dobiva – krhkost koja se pokazala prošlog jula, kada su Huti napali saudijska naftna postrojenja i blokirali njihove luke, što je izazvalo vojni odgovor uz podršku Saudijske Arabije.
