Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Neko je zatražio da se kazna izvrši nad nevjernicima – niko ne može spriječiti da to Allah, Gospodar nebesa, ne učini, k Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje, zato ti budi strpljiv ne jadikujući. Oni misle da se dogoditi neće, a Mi znamo da sigurno hoće.” (El-Me'aridž, 1.-7.)

Već u početnim ajetima ove sure uspostavlja se perspektiva iz koje treba razumijevati čovjeka, njegovo poimanje vremena i njegov odnos prema konačnom ishodu. Pred čovjekom zarobljenim neposrednim iskustvom stoji stvarnost čiji se puni smisao ne može sagledati iz ograničene perspektive trenutka. Odgađanje Allahove kazne u njegovoj svijesti poprima značenje njenog izostanka, pa počinje vjerovati da će nepravda ostati bez odgovora.

Kada se izgubi svijest o ahiretu, sadašnji trenutak zadobija nesrazmjernu vlast nad čovjekom. Ono što je trenutno postaje mjerilo istine, trenutni odnos snaga postaje mjerilo pravde, a odgađanje obračuna na Sudnjem danu počinje se doživljavati kao da obračuna neće ni biti.

Otuda se otvara i pitanje koje prožima cijelu suru: kako čovjek može sačuvati unutrašnju stabilnost, moralnu odgovornost i sposobnost ispravnog djelovanja u svijetu kojim upravljaju strah, interes, moć, imetak i pripadnost grupi?

Još dublje od toga stoji pitanje čovjekovog oslonca. Šta ostaje kada se pokaže prolaznost moći, kada imetak izgubi svoju ”zaštitničku” privlačnost, kada društvene veze više ne mogu pružiti utočište i kada čovjek ostane sâm pred istinom o sebi i svojim djelima?

U tom kontekstu posebno značenje dobijaju riječi Uzvišenog: ”Zato ti budi strpljiv ne jadikujući. Oni misle da se dogoditi neće, a Mi znamo da sigurno hoće.” (El-Me'aridž, 5.-7.)

Sabur ovdje dobija značenje duboke unutrašnje postojanosti. On je sposobnost da čovjek ostane vjeran istini dok čeka njen ishod, da ne dopusti da ga sporost događaja odvede u sumnju, niti da ga nepravda kojoj svjedoči pretvori u čovjeka koji i sâm počinje prekoračivati granice.

Vjernik u nevolji ne očajava, a u blagodati se ne oholi

Nakon toga pažnja se usmjerava prema samoj ljudskoj prirodi: ”Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je.” (El-Me'aridž, 19.-21.)

Ovi ajeti predstavljaju psihološko središte sure. U njima se čovjek razotkriva u svojoj prvobitnoj ranjivosti, u stanju u kojem ga nevolja lahko savlada, a blagodat lahko zatvori u granice vlastitog interesa. Malodušnost o kojoj govori sura nije samo trenutna emocionalna reakcija. Riječ je o unutrašnjoj nestabilnosti koja čovjeka čini zavisnim od okolnosti. Kada ga zadesi nevolja, gubi oslonac i prepušta se očaju; kada ga zadesi blagodat, postaje sklon uskraćivanju i zatvaranju prema drugima.

Takva unutrašnja nestabilnost ima ozbiljne posljedice izvan pojedinca. Strah može probuditi potrebu da se čovjek osigura od svakog rizika, gubitak može raspiriti gramzivost, a posjedovanje može stvoriti potrebu za kontrolom i uskraćivanjem. Kada se tome pridruže politička moć, ekonomski interes i kolektivna psihologija, lična slabost može prerasti u društveni obrazac.

Zato kur'anski odgoj čovjeka počinje njegovom unutrašnjom preobrazbom. Spoznaja sama po sebi nije dovoljna ako ne proizvodi odgovarajuće stanje srca i karaktera. Vjera treba čovjeka osposobiti da nevolju podnese bez očaja, blagodat prihvati bez oholosti i imetak koristi bez uskraćivanja tuđeg prava. Tek tada spoznaja prelazi u karakter, a uvjerenje u odgovornost.

Nakon opisa ljudske slabosti odmah se ukazuje na ljude koji su se oslobodili te slabosti: ”Osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali.” (El-Me'aridž, 22.-27.)

Ovdje se pred čovjekom kojim vlada unutrašnji nemir uspostavlja drukčiji obrazac života. Kur'an povezuje nekoliko dimenzija koje se u savremenom razumijevanju čovjeka često razdvajaju: odnos prema Allahu, odnos prema imetku, odnos prema drugima i svijest o konačnom obračunu. Namaz uređuje čovjekovu vezu s Gospodarom; priznanje prava drugih u vlastitom imetku uređuje njegov odnos prema društvu; vjerovanje u Sudnji dan daje njegovim postupcima konačnu moralnu težinu; a strah od Allaha čuva ga od prekoračivanja granica.

Upravo se tu vidi da kur'anski odgoj nije zbir izdvojenih vrlina. On oblikuje čovjeka kao cjelinu. Namaz u ovoj suri nije obred izdvojen iz društvenog, političkog i ekonomskog života, već ponovno uspostavljanje pravog ritma čovjekovog života. Jer onoga ko nema stalno vrijeme susreta s Allahom postupno progutaju termini pijace, zahtjevi vlasti i pritisak straha. Tada čovjek počinje živjeti prema onome što od njega traže trgovina, moć i okolnosti, a ne prema onome što od njega traži Allah. A onaj ko se ne spušta na sedždu pred Uzvišenim Gospodarom može, a da toga nije ni svjestan, početi padati na sedždu pred bogatstvom, moći i ugledom.

U nastavku se pažnja usmjerava prema čovjekovom odnosu prema imetku. Kur'an ovaj odnos smješta u područje moralne odgovornosti: ”I oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.” (El-Me'aridž, 24.-25.)

Izraz ”određen dio” nosi snažnu moralnu poruku. Pravo siromašnog čovjeka nije prepušteno trenutnom raspoloženju imućnog, niti zavisi od njegove spremnosti da se pokaže pred drugima. Čovjeku je imetak povjeren, a s povjerenjem dolazi i odgovornost prema onima čije potrebe ne može zanemariti. Poredak koji želi biti pravedan mora imati razvijen osjećaj za prava ljudi, a među njima posebno mjesto zauzima pravo slabog, nemoćnog i uskraćenog.

Namaz uspostavlja čovjekovu vezu s Allahom, dok odgovoran odnos prema imetku tu vezu potvrđuje u području međuljudskih odnosa. Vjera tako dobiva vidljivu društvenu posljedicu: ono što se događa između čovjeka i njegovog Gospodara mora se odraziti i na njegov odnos prema ljudima.

Zbog toga se kur'anska slika čovjeka nastavlja kroz čuvanje časti i moralne granice: ”I oni koji stidna mjesta svoja čuvaju.” (El-Me'aridž, 29.)

Čednost ovdje nije puko ograničavanje tijela, već zaštita čovjekovog dostojanstva od poniženja i banalizacije. Kada strast postane zakon, čovjek gubi sposobnost vjernosti, odnos gubi svoj smisao, tijelo postaje roba, drugi čovjek postaje sredstvo, a sloboda postaje samo lijepo ime za nered.

Nakon odnosa prema imetku i vlastitim strastima dolazi pitanje emaneta i ugovora: ”I oni koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” (El-Me'aridž, 32.)

Ovaj ajet proširuje pojam moralne odgovornosti na čitav prostor ljudskih odnosa. Emanet obuhvata sve ono što je čovjeku povjereno: imetak, položaj, znanje, riječ, odluku, vlast i odgovornost prema drugima.

Emanet: temelj društvenog povjerenja i stabilnosti

Zbog toga emanet ima i snažnu društvenu i političku dimenziju. Javna funkcija je emanet, upravljanje budžetom je emanet, donošenje odluke koja utječe na živote drugih ljudi je emanet, povjerena informacija je emanet, mandat koji građani daju nosiocu vlasti također je emanet. Sve što čovjeku daje mogućnost da odlučuje o pravima drugih istovremeno mu nameće veću odgovornost pred Allahom.

Zato je povjerenje jedna od temeljnih pretpostavki svakog stabilnog društva. Institucije mogu imati zakone, procedure i mehanizme kontrole, ali nijedan pravni sistem ne može nadomjestiti moralnu odgovornost ljudi koji ga provode.

Nakon emaneta i obaveza koje čovjek preuzima dolazi pitanje svjedočenja: ”I oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali.” (El-Me'aridž, 33.)

Ovaj ajet proširuje prostor moralne odgovornosti na područje istine i svjedočenja. Svjedok u kur'anskom smislu nije samo onaj ko se pojavi pred sudom i izgovori ono što je vidio ili čuo. Svjedočenje podrazumijeva odgovornost prema činjenici, istini i pravdi.

Zbog toga ovaj ajet ima posebnu težinu u vremenu u kojem informacija postaje jedan od najmoćnijih oblika društvenog utjecaja. Mediji, knjige, naučni radovi, javne tribine, istraživački centri i institucije vlasti oblikuju predstavu miliona ljudi o događajima i ljudima. U takvom svijetu riječ više nije samo sredstvo izražavanja; ona može postati sredstvo oblikovanja svijesti, usmjeravanja javnosti i donošenja odluka.

Stoga je istinito svjedočenje jedan od temelja pravednog društva. Pravda traži pouzdanu riječ, a pouzdana riječ pretpostavlja moralnu odgovornost onoga ko je izgovara. Čuvanje istine tako postaje oblik služenja pravdi i zaštite ljudskog dostojanstva.

U završnom produbljivanju ove poruke sura otvara prizor koji čovjeka izvodi iz svih ovozemaljskih predstava o sigurnosti: ”Onoga Dana kada nebo bude kao talog od zejtina, a brda kao vuna šarena, kada bližnji neće bližnjega ništa pitati, iako će jedni druge vidjeti. Nevjernik bi jedva dočekao da se od patnje toga Dana iskupi sinovima svojim, i ženom svojom, i bratom svojim, i porodicom svojom koja ga štiti, i svima ostalima na Zemlji – samo da se izbavi.” (El-Me'aridž, 8.-14.)

Kur'an ovdje snažno naglašava granicu ovozemaljskih oslonaca. Porodica, društvena pripadnost, imetak, položaj i ugled imaju svoje mjesto u životu čovjeka, ali nijedna od tih veza ne može preuzeti njegovu odgovornost pred Allahom.

Na ovome svijetu čovjek može svoju slabost zakloniti pripadanjem porodici, narodu, političkoj grupi, instituciji, bogatstvu ili položaju. Može pronaći ljude koji će opravdavati njegove postupke, braniti njegove interese ili preuzeti dio tereta njegovih odluka. Pred Allahom, međutim, ostaje ono što je čovjek sâm učinio. Tu se završava prostor izgovora i počinje puna odgovornost. Čovjek će ostati sâm sa svojim djelima, sa svojim izborima i s istinom koju je tokom života prihvatao ili odbijao.

Upravo u tome je težina prizora u kojem bi čovjek, samo da se izbavi od kazne, kao otkup ponudio čak i one koji su mu na dunjaluku bili najbliži. Taj prizor ne govori samo o nestanku ovosvjetskih oslonaca nego razotkriva i krajnju posljedicu života u kojem je vlastito ”ja” postalo središte svega. Kada čovjek svoju odgovornost prema Allahu i ljudima potisne pred vlastitim interesom, i najbliže veze mogu postati podređene njegovoj potrebi za vlastitim spasom. Na Sudnjem danu ta unutrašnja istina više se ne može sakriti.

Kada se sve ove slike saberu, postaje jasno da je sura El-Me'aridž, u svojoj dubini, sura uzdizanja – ne samo uzdizanja meleka, već i čovjekovog uzdizanja iznad vlastite slabosti, straha i zarobljenosti trenutkom. Ona ga vodi od nemira prema smirenosti, od uskraćivanja prema davanju, od vlastitog interesa prema odgovornosti i od života pod pritiskom prolaznog prema svijesti o konačnom ishodu.

U tome se objedinjuje cjelokupna poruka sure. Čovjekova stvarna snaga ne mjeri se samo njegovom sposobnošću da savlada prepreku ili ostvari pobjedu. Njegova snaga počinje onda kada sačuva ispravno mjerilo u okolnostima koje ga pozivaju da ga napusti. Može izgubiti položaj, imetak ili jednu od dunjalučkih bitaka, ali ostati uspravan ako nije izgubio vezu s Allahom i svijest o onome prema čemu ide. A može zadobiti veliki utjecaj i moć, pa ipak doživjeti stvarni poraz ako izgubi moralno mjerilo koje njegovom životu daje smisao.

Prava ljudska kriza nastaje kada čovjek zaboravi vlastitu slabost pa se osili, zaboravi da mu je blagodat povjerena pa uskraćuje drugima, zaboravi konačni obračun pa prekoračuje granice i zaboravi svoga Gospodara pa strah postane gospodar njegovih odluka.

Kur'an tu unutrašnju rasutost liječi ponovnim uspostavljanjem poretka: namazom koji učvršćuje vezu s Allahom, pravdom koja čuva prava ljudi, emanetom koji oblikuje odgovornost, istinitim svjedočenjem koje čuva istinu i lijepim saburom koji čovjeka oslobađa ropstva trenutku.

Upravo zato završna poruka ove sure savremenom čovjeku može stati u nekoliko zahtjeva: ne dopusti da te trenutak odredi, ne prepusti svoje odluke strahu i ne učini od imetka mjerilo vlastite vrijednosti. Gledaj dalje od situacije, strpi se saburom koji čuva srce od očaja i postupak od nepravde. Svjedoči istinu čak i onda kada je njena cijena visoka. Čuvaj emanet i kada nema ljudskog nadzora. I ne dopusti da te prividna udaljenost ishoda odvrati od sigurnosti u Allahovo obećanje.

Jer ono što čovjek, ograničen vremenom i prostorom, vidi kao daleko, kod Allaha je to blizu. A istinski put uzdizanja počinje onda kada čovjek svoj pogled, svoje srce i svoje postupke uskladi s tom spoznajom.