Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sloboda je temeljna vrijednost ljudskog života. Od početka života na Zemlji ljudi su klicali slobodi, pisali knjige i pjevali pjesme u slavu slobode, zbog nje su vodili ratove i krv prolivali. Međutim, iako je svi ljudi veličaju i hvale, svi ljudi ne razumijevaju i ne poimaju slobodu na isti način. U savremenim društvima u kojima dominira sekularističko-ateistički pogled na svijet i život, ljudi su se opasno poigrali sa definicijom slobode, pa je pogrešno i nepravedno definiraju kao čovjekovo pravo na slobodno raspolaganje svojim životom, čovjekovo pravo da radi šta hoće i da se ponaša kako hoće, bez ikakvih moralnih ili bilo kojih drugih vrsta ograničenja. Zbog takvog poimanja slobode, mi svjedočimo sveopćem moralnom posrnuću i padu savremenog čovjeka, koji je ogrezao u svim vrstama poroka i nemorala, koji se guši u moru strasti, koji je postao ovisnik o alkoholu, drogi, bludu, razvratu, orgijama, lažima, kriminalu, korupciji, i koji je, pozivajući u potpunu i apsolutnu slobodu, postao pravi rob najnižih poriva i strasti, te je zbog tog svog božanstva spreman izdati i najveće svetinje, činiti zulum i nepravdu te sijati smutnju oko sebe bez imalo grižnje savjesti.
Takvima je strast pomutila pamet, jer su strasti obavezno saveznik duhovnog i intelektualnog sljepila. Robovi strasti ne mogu kroz život hoditi uspravno, već oni pužu kroz kaljužu nemorala, smjerno se pokoravajući svom lažnom božanstvu. Onaj ko misli da je sloboda u raspojasanosti, u carstvu poroka, u tome da čovjek sâm ”odlučuje sa koliko grijeha će živjeti”, kako nam ovih dana poručuju robovi strasti sa jumbo plakata po bh. gradovima, pozivajući našu omladinu u društvo bezbožnika, razvratnika i robova strasti, on zapravo bježi od slobode, štaviše, on kao posljednja kukavica bježi od života, nesposoban i nespreman da se trezveno, hrabro i dostojanstveno nosi sa životnim iskušenjima i da se potvrdi kao istinska ličnost.
Robovanje Allahu je vrhunac slobode
Po islamskom učenju sloboda je nužnost, ona je zahtjev života a ne samo izdvojeno pravo kojeg čovjek može da uživa ili da se odrekne kada hoće i kako hoće, i ona je itekako povezana sa odgovornošću. Islam hvali slobodu koja čovjeka oslobađa svih oblika tlačenja, prisile i ponižavanja, i čini ga onakvim kakvim on po svom poslanju i ulozi koju mu je Allah odredio treba da bude – gospodin u kosmosu, halifa na Zemlji i rob samo jednom i jedinom Gospodaru i istinskom Bogu, Allahu, dž.š.
Islam ropstvo izjednačava sa smrću a slobodu sa oživljavanjem i životom, jer oslobađanje roba, koje je u islamu propisano kao ibadet i iskupljenje za određene šerijatske prijestupe, predstavlja njegovo izbavljenje iz pravne smrti u pravo na život.
Islam čovjeka oslobađa od svih vrsta ”taguta” (lažnih božanstava), jer je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, suština pripadnosti islamu i to svjedočenje je poziv na revoluciju oslobađanja čovjeka od lažnih uvjerenja, od lažnih božanstava, od svih oblika ropstva i robovanja materiji, odnosno robovanje stvarima kojima čovjek, kao kruna Božanskog stvaranja, treba biti gospodar, a ne rob, vladar, a ne sluga.
Suštinu neslobode, robovanja strastima, kao i suštinu islamskog poziva u istinsku slobodu i revoluciju za oslobođenje čovjeka, objasnio je i izdeklamirao ashab Allahovog Poslanika s.a.v.s., Džafer ibn Ebi Talib, kada je, pred abesinskim kraljem Nedžašijem, kazao sljedeće: ”Vladaru, mi smo živjeli u neznaboštvu, obožavali smo kipove, jeli smo lešinu, činili smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, činili smo zlo komšijama, jaki među nama tlačili su i izrabljivali slabe, sve dok nam Allah nije poslao Poslanika čije porijeklo, istinoljubivost i povjerljivost dobro poznajemo, koji nas je pozvao da obožavamo samo Allaha, da ostavimo lažna božanstva (kipove, kamenje, drveće), koje smo prije obožavali. Naređuje nam iskrenost u govoru, povjerljivost, čuvanje rodbinskih veza, lijep odnos prema komšijama, sustezanje od harama i prolijevanja nedužne krvi. Zabranjuje nam razvrat i lažno svjedočenje, jedenje imetka siročadi i potvaranje čestitih žena. Naređuje nam da klanjamo namaz i dajemo zekat.”
Na tim principima se odgajala ta neponovljiva generacija ashaba, kur'anska generacija, koju je islam oslobodio robovanja strastima i prohtjevima njihovih duša, i učinio ih robovima jedinom Gospodaru i jedinom Bogu, Allahu, dž.š., a robovanje samo Njemu je vrhunac slobode.
Tumačeći kur'anski ajet iz sure Jusuf: ”Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jusuf, 101.), neki islamski učenjaci kažu da se ovdje ne misli na prolaznu dunjalučku vlast za kojom čeznu sitne ljudske duše, već na istinsku vlast, a to je da vladaš nad sobom i svojom dušom. Jusufove, a.s., riječi: “Sačuvaj Bože!”, nakonšto ga je na grijeh pozvala mlada i ugledna ljepotica, simbol su vlasti koja ne prestaje, vlasti kojom se postiže vječna sreća. Jer, ako vladaš nad sobom, ako uzde svoga nefsa držiš čvrsto u svojim rukama, ako kontroliraš svoju strast i ako sebe stalno podstičeš na dobra djela i pokornost Allahu, ti si istinski vladar. Međutim, ako te tvoja duša i strasti vode u grijeh i razvrat, ti nisi vladar makar formalno vladao cijelim svijetom, ti si obični, prezreni rob.
Upravo na to aludiraju riječi jednog odevropskih diplomata: ”Zavladali smo cijelim svijetom, a ne možemo vladati sami sobom.” Tj. slabi smo pred izazovom strasti, imetka, vlasti, žena, droge i razvrata.
Jusuf, a.s., je doveden u Egipat na kraljevski dvor kao rob, a ubrzo je postao vladar, formalno i suštinski. Kada ga je jedna sluškinja, koja ga je zapamtila iz vremena kada je bio sluga i rob na dvoru, vidjela na prijestolju, rekla je: ”Hvala Allahu Koji robove čini vladarima nakon pokornosti Allahu, i Koji vladare čini robovima nakon nepokornosti Allahu.”
Prenosi se da je jedan pobožni muslimanski mladić na svom putovanju prolazio kroz Usfan, mjesto na Arapskom poluotoku, i vidio je lijepu djevojku čija ljepota ga je toliko zadivila da nije mogao skinuti pogled sa nje. Ubrzo se pribrao, oborio je pogled, zamolio Allah da mu oprosti i nastavio putovanje. Navečer je sanjao Jusufa, a.s., pa ga je upitao: ”Jesi li ti, zaista, Jusuf, a.s.?” Odgovorio mu je: ”Da, ja sam Jusuf”. Tada mu je mladić rekao: ”Hvala Allahu Koji te je sačuvao od vladareve žene kada te je na grijeh navodila!” Na to mu je Jusuf, a.s., odgovorio: ”Hvala Allahu Koji je tebe sačuvao od one ljepotice iz Usfana.”
Šta bi vladar dao za čašu vode ako bi mu bila uskraćena
Zašto kažemo da je prava vlast i istinska sloboda u vladanju i upravljanju nad prohtjevima svoje duše? Zato što će svaka dunjalučka blagodat, pa i vlast, proći i nestati, i što je zapravo istinski Gospodar i vladar svega na dunjaluku, jedino Allah, dž.š. Kako je to lijepo i pametno primijetio beduin, koji je na pitanje: ”U čijem vlasništvu su ovce koje čuvaš?”, odgovorio: ”U Allahovom vlasništvu, samo su privremeno u mom posjedu.” A koliko je, uistinu, čovjek moćan i onda kada je vladar na Zemlji, svjedoči i sljedeća priča.
Naime, Harun er-Rešid je, u vrijeme kada su njegova vlast i moć bili na vrhuncu, tražio čašu vode od svog ministra, a mudri ministar je to iskoristio, pa je upitao halifu: ”Koliko bi platio čašu vode ako bi ti bila uskraćena?” Halifa je odgovorio: ”Dao bih pola svoje vlasti, pola svoga bogatstva.” A onda ga je ministar ponovo upitao: ”A koliko bi platio ako voda koju popiješ ne bi mogla izaći iz tebe (ako ne bi mogao urinirati)?” Harun er-Rešid je odgovorio: ”Dao bih drugu polovicu svoga bogatstva.” Eto koliko vrijedi vlast na dunjaluku, čašu vode.
Egipatski faraon Tutan Kamon umro je u 18. godini. Kada je pronađena njegova grobnica bila je puna zlata i drugih dragocijenosti. Vladao je cijelim Egiptom, ali je imao jednu veliku mahanu, morao je jadnik umrijeti, i to vrlo mlad. Nisu mu pomogli vlast, moć, snaga, novac i zlato, da ostane na životu.
Prenosi se da je jedan muslimanski vladar sreo nekog pobožnog čovjeka i pitao ga: ”Imaš li neku potrebu, pa da ti je ispunim?” Pobožnjak mu je dostojanstveno odgovorio: ”Ja imam dva roba koji su tvoji gospodari.” Vladar ga je upitao: ”A ko su oni?” Pobožnjak je rekao: ”To su pohlepa i nada. Ti si neizmjerno pohlepan za imetkom i nadaš se da će se tvoje bogatstvo povećati i tvoja vlast potrajati. Ja sam pohlepu i nadu učinio robovima, a oni tobom vladaju, pa kakvu potrebu ti meni možeš ispuniti?!”
Upitali su Hasana Basrija: ”Čime se postigao taj stepen i ugled kod ljudi?” Odgovorio je: ”Neovisnošću od onoga što ljudi imaju od dunjaluka i njihovom potrebom za znanjem koje ja posjedujem.”
Dakle, za razliku od robova strasti, koji utočište i izlaz od dunjalučkih briga i problema traže u bježanju od života, iskreni vjernici u svim situacijama ”bježe” Allahu, u okrilju Njegove vjere i uzvišenih principa islama, u okrilju ibadeta samo Allahu u kojem pronalaze smiraj, spas i istinsku slobodu. To stanje je Ibn Tejmijje ovako opisao: ”Šta mi može moj neprijatelj, moj džennet je u mojim grudima, gdje god da budem on je sa mnom. Ako me zatvore, to je moje osamljivanje sa Allahom, ako me ubiju, to je šehadet na Allahovom putu, ako me protjeraju, to je moj turizam na Allahovom putu.”
