Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedno od pitanja koje se u našem vremenu sve otvorenije nameće jeste: može li musliman sarađivati s okupatorom Svete zemlje, a da pritom takvu saradnju ne smatra pomaganjem nepravde i saučesništvom u otimanju zemlje koja pripada muslimanima? I gdje je granica između dopuštene političke saradnje, koja se može opravdavati različitim interesima i okolnostima, i saradnje kojom se neprijatelju olakšava ostvarivanje njegovih ciljeva na štetu muslimana?

Ovo pitanje nije novo, premda su se njegovi oblici kroz vrijeme mijenjali. Nekada je najjasniji oblik pomaganja cionističkom projektu bila prodaja palestinske zemlje, neposredno ili posredstvom drugih. Danas se isto pitanje pojavljuje u mnogo složenijim i raznovrsnijim oblicima: kroz političke sporazume, savezništva, sigurnosnu i ekonomsku saradnju, pružanje političkog legitimiteta i različite oblike podrške koji se opravdavaju državnim interesima, mirom ili političkom nužnošću.

Upravo je zato potrebno vratiti se jednom temeljnom šerijatskom i moralnom pitanju: da li se dopuštenost saradnje određuje samo njenim neposrednim oblikom ili i ciljem kojem ta saradnja služi i posljedicama koje iz nje proizlaze?

Ovo je posebno važno danas, kada među muslimanima postoje i oni koji u savezništvu s cionističkim režimom ne vide nikakav ozbiljan problem, pa čak ni onda kada se takvo savezništvo predstavlja kao ”mirovni proces” ili ”zajednički interes”. Još je paradoksalnije kada se, u ime istih tih sporazuma, islamski propisi koriste kako bi se osudio otpor palestinskog naroda koji decenijama trpi okupaciju, ubijanje, protjerivanje, oduzimanje zemlje i različite oblike nasilja, dok se istovremeno prešućuje pitanje odgovornosti onih koji okupatoru pružaju političku, ekonomsku ili drugu pomoć.

Nakon 7. oktobra 2023. godine taj paradoks postao je posebno vidljiv. Umjesto da se događaji posmatraju u historijskom slijedu koji im je prethodio, palestinski otpor predstavlja se kao da je nastao izvan svakog konteksta, kao da je sukob počeo tog dana, a ne kao posljedica decenija okupacije, represije, zločina i sistematskog oduzimanja palestinske zemlje. Kao da se od onoga ko je sedamdeset godina izložen nepravdi i nasilju može očekivati da zauvijek šuti samo zato što je slabiji i zato što je druga strana vojno nadmoćnija.

U takvom pristupu krije se ozbiljan problem, jer se od muslimana koji su se suprostavili cionističkom okupatoru i uzurpatoru traži da poštuju pravila i obaveze koje se istovremeno ne primjenjuju na nasilje i zločine koji su prethodili njihovom otporu.

Zbog toga se pitanje saradnje s cionističkim okupatorom ne može svesti na dnevnu politiku niti na procjenu trenutne koristi. Ono je, prije svega, pitanje vjere, emaneta, pravde i odgovornosti pred Allahom. A kada se jednom postavi na toj ravni, postaje jasno da se pitanje ne iscrpljuje samo u neposrednom učešću u nepravdi, nego obuhvata i svaki oblik pomoći kojim se cionističkom okupatoru olakšava ostvarivanje njegovih ciljeva, učvršćuje njegova pozicija i daje politički ili moralni legitimitet njegovom djelovanju.

Upravo je takvo pitanje, u jednom ranijem historijskom trenutku, postavljeno jednom od najznačajnijih muslimanskih reformatora i mislilaca modernog doba, šejhu Muhammedu Rešidu Rida'u. Bilo je to u vremenu kada je cionistički pokret nastojao učvrstiti svoje pozicije u Palestini i kada su se pred muslimanskim učenjacima i palestinskim društvom sve jasnije otvarala pitanja koja će u godinama koje slijede poprimiti mnogo veće razmjere.

Ridaov odgovor pripada konkretnom vremenu i okolnostima u kojima je nastao, ali pitanje koje je njime otvoreno nije izgubilo svoju težinu. Upravo je zato vrijedno vratiti se njegovim riječima.

Pitanje: Kakav je islamski propis o pomaganju cionistima u njihovom nastojanju da ovladaju Palestinom? Da li se pomaganje može ograničiti samo na oružanu saradnju ili u to ulaze i drugi oblici pomoći, poput prodaje zemlje, posredovanja u njenoj prodaji, nagovaranja drugih da je prodaju i svake druge radnje kojom se neprijatelju olakšava ostvarenje njegovog cilja?

Odgovor: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Islamski stav prema djelovanju Engleza i cionističkih Jevreja u Palestini jeste stav prema narodu koji pripada zaraćenoj strani, koji je napao zemlju koja pripada području islama, osvojio je silom, preuzeo vlast nad njom i počeo organiziranim mjerama otimati zemlju iz ruku njenog stanovništva, kako bi mu oduzeo vlasništvo nad zemljom, kao što mu je već oduzeo vlast i upravljanje zemljom.

A propis za onoga ko im pomaže u ovom njihovom djelovanju – u nastojanju da ovladaju zemljom – bilo kojom vrstom pomoći i u bilo kojem njenom obliku jeste propis koji se odnosi na izdajnika vlastitog naroda i vjere, neprijatelja Allaha, Njegovog Poslanika i vjernika, onoga koji staje uz njihove neprijatelje i protivnike u njihovom nastojanju da preuzmu i vlasništvo nad zemljom i vlast nad njom. Između takvog čovjeka i onoga ko se zajedno s njima bori protiv muslimana svojim imetkom i životom nema razlike.

Onaj ko prodaje svoju zemlju cionističkim Jevrejima u Palestini, kao i onaj ko se, kao posrednik ili na neki drugi način, zauzima za kupovinu tuđe zemlje za njih, isti je kao onaj ko pomaže bilo kojoj skupini stranaca protiv vlastitog naroda u njihovom pokušaju da sabljom i vatrom osvoje njegovu zemlju i zavladaju njegovom domovinom.

Štaviše, kažem, i ne bojim se, u ime Allaha, ničijeg prijekora niti se plašim da će me nasilnik zbog toga povrijediti: Ovakav način na koji stranac osvaja područje islama gori je od svih prethodnih oblika vojnih, političkih i vjerskih osvajanja koja su se u ovom vremenu pojavljivala pod različitim imenima. Jer, ovdje se oduzima pravo stanovnicima zemlje na vlasništvo nad svojom domovinom i na upravljanje njome, kao i njihovo pravo na posjedovanje njene zemlje, s ciljem da budu protjerani iz nje. A nužno je jasno da, sve dok nam ostaje vlasništvo nad zemljom, postoji mogućnost da ponovo uspostavimo vlast nad njom; a ako izgubimo zemlju, izgubili smo i jedno i drugo.

Osim toga, gubitak Palestine predstavlja opasnost i za zemlje našeg naroda koje graniče s njom. Stanovnicima Palestine i njihovim susjedima, kao i svima koji poznaju ono što se u njoj događa, jasno je da Jevreji namjeravaju osnovati nacionalnu domovinu, oslanjajući se na snagu novca i ekonomsku moć, kao i na vojnu snagu britanske države. Jasno je da će se ta opasnost proširiti na Jordan, Siriju, Hidžaz i Irak, štaviše, da će se preko Sinaja prenijeti i na Egipat.

Ukratko, britanski cionizam predstavlja opasnost za arapski narod u svim njegovim azijskim domovinama, kao i za njegovu vjeru i njegov dunjalučki život. Stoga je nezamislivo da bi mu pomagao ijedan Arap koji nije izdajnik svoga naroda i domovine, niti ijedan musliman koji vjeruje u Uzvišenog Allaha, Njegovu Veličanstvenu Knjigu i Njegovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe.

Naprotiv, svaki musliman dužan je uložiti sav trud koji je u njegovoj moći u otpor ovom osvajanju. Ta obaveza je još naglašenija što je čovjek bliži ugroženom području. Najblaži oblik otpora jeste pasivni otpor, a najlakši njegov vid jeste odbijanje prodaje zemlje domovine Jevrejima. To je samo djelić onoga što zahtijeva obaveza džihada imetkom i životom, koji oni ulažu u oduzimanje naše zemlje i našeg vlasništva od nas.

Prema onome što je utvrđeno u Šerijatu, ako je oni zauzmu, muslimani kao cjelina dužni su uložiti svoj imetak i svoje živote radi njenog povratka. Pa, može li nam ovaj isti Šerijat dopustiti da im olakšamo put do njenog posjedovanja tako što ćemo od njih uzeti određenu količinu novca, kada je pouzdano poznato da ćemo, radi njenog ponovnog vraćanja, morati uložiti višestruko veći imetak i vlastite živote – a sam njen povratak ostaje neizvjestan, jer zavisi od jedinstva arapskog naroda i obnove njegove snage?

A kako će se to ostvariti dok su srce njegove zemlje i njene životne krvne žile u rukama drugih?”

Dakle, odgovor šejha Muhammeda Rešida Rida'a ne svodi pomoć cionističkom okupatoru na jednu konkretnu radnju. Prodaja zemlje samo je njen najvidljiviji oblik. Temeljno pitanje jeste olakšavanje neprijatelju da ostvari cilj koji muslimanu nije dopušteno pomoći mu da ostvari. U tome je i danas srž problema: promjena oblika saradnje ne mijenja nužno moralnu prirodu onoga čemu ta saradnja služi.

Ajet koji Rida navodi na kraju svoje rasprave upravo upozorava na opasnost da musliman, pod pritiskom interesa, imetka ili brige za porodicu, iznevjeri emanet koji mu je povjeren: ”O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte. I neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje i da je samo u Allaha nagrada velika.” (El-Enfal, 27.–28.)