Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”A kada ih zamolite da vas upute, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.” (El-A'raf, 198.)

Allahov govor nije savršen samo u svojim porukama nego i u izboru svake riječi. U Kur'anu nema izraza koji su upotrijebljeni tek radi stilske raznolikosti. Svaka riječ nosi vlastitu nijansu značenja, a svaka promjena izraza otvara novu dimenziju razumijevanja.

Upravo je bogatstvo značenja i raznovrsnost izraza jedna od najvećih odlika arapskog jezika, jezika koji je Allah odabrao za objavu Svoje posljednje Knjige. Nijedan drugi jezik ne može u potpunosti prenijeti sve slojeve Allahovog govora, njegovu retoričku ljepotu, dubinu i preciznost kao arapski jezik.

Među primjerima takve jezičke preciznosti posebno se ističe razlika između pojmova nazar (gledanje) i basar (viđenje), koji su spomenuti u citiranom ajetu iz sure El-A'raf.

Na prvi pogled razlika između gledanja i viđenja može izgledati jednostavnom, ali ona u sebi krije dublje poruke koje se odnose na čovjekovu svijest, opažanje i razumijevanje svijeta oko njega.

Islamski učenjaci su ukazivali na suptilnu razliku između ovih pojmova. Šejh Salih ibn Usejmin objašnjava da se nazar više odnosi na sâmo usmjeravanje pogleda i opažanje prizora – na čin kojim čovjek svojim očima registrira ono što se nalazi pred njim.

Za razliku od toga, basar označava sposobnost opažanja koja uključuje i razumijevanje onoga što se opaža. To nije samo registriranje slike koju oko prima, nego sposobnost da čovjek shvati njeno značenje, da iz nje izvuče pouku i da prema njoj oblikuje svoje misli, osjećaje i postupke.

Čovjek može usmjeriti pogled prema nečemu, a da njegovo srce ostane slijepo za poruku koja se krije iza onoga što vidi. Oko može registrirati prizor, ali razum ne mora prodrijeti u njegov smisao, niti srce mora primiti njegovu pouku.

Zbog toga Kur'an više puta podsjeća čovjeka da njegov najveći problem nije nedostatak očnog vida, nego nedostatak istinskog viđenja.

Uzvišeni Allah kaže: “Oni imaju srca kojima ne razumiju, imaju oči kojima ne vide (la jubsirune biha) i imaju uši kojima ne čuju. Oni su kao stoka, čak i gori; oni su zaista nemarni.”(El-A'raf, 179.)

Čovjek može gledati umjetničko djelo i primijetiti samo boje, oblike i linije. Ali pravo viđenje omogućava mu da razmišlja o osjećajima, poruci i priči koju ta slika nosi. Isto tako, čovjek može gledati svijet oko sebe i vidjeti samo materijalne pojave, dok drugi u istim prizorima prepoznaje znakove Mudrosti i Stvoriteljeve moći.

Drugim riječima, dok gledanje zahtijeva samo postojanje očiju, istinsko viđenje zahtijeva sposobnost razumijevanja.

Basira nije sposobnost oka nego sposobnost srca

Pogled koji ne vodi razmišljanju ostaje samo nazar – čin gledanja bez dubljeg učinka. Tek kada se gledanje pretvori u svjesno promatranje i promišljanje, ono postaje basar koji prerasta u basiru – unutarnji uvid kojim srce raspoznaje istinu čak i onda kada je većina ljudi ne vidi.

Basira je svjetlo kojim Allah osvjetljava čovjekovo srce, pa čovjek ne vidi samo ono što se nalazi pred njim, nego razumije njegovu suštinu i poruku.

U tom smislu su riječi Uzvišenog: ”Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.‘“ (Jusuf, 108.)

Iako je u Korkutovom prijevodu Kur'ana izraz basirapreveden kao ”imajući jasne dokaze”, njegovo značenje je znatno šire. Basira ne označava samo posjedovanje dokaza, već jasnu i sigurnu spoznaju, utemeljenu na znanju i čvrstom uvjerenju bez imalo sumnje.

Jer moguće je da čovjek mnogo zna, a da ipak ne bude upućen. Moguće je da istražuje svemir, proučava zakone prirode i prodire u tajne materije, a da nikada ne povjeruje u Stvoritelja svega što postoji. Moguće je da ima savršen vid i da svakodnevno gleda čudesnu ljepotu i savršenstvo Allahovog stvaranja, a da ipak ne vidi ono što je najvažnije: tragove Allahove svemoći, mudrosti i veličine.

Jer slijepac nije samo onaj koji ne vidi svjetlost Sunca. Pravi slijepac je onaj kome Sunce svakoga dana izlazi pred očima, a on u njegovoj svjetlosti ne prepoznaje veličinu Onoga Koji ga je stvorio. Pravi slijepac je onaj koji čuje riječi istine, ali ih njegovo srce odbija prihvatiti. To je sljepilo koje ne nastaje u očima, nego u srcu; sljepilo čovjeka koji vidi sve oko sebe, a ne vidi Onoga bez čije volje ništa od toga ne bi postojalo.

Zato Kur'an od čovjeka ne traži samo da otvori oči, jer oči su otvorene i onima koji vjeruju i onima koji poriču. Kur'an traži da se otvori srce. Od čovjeka traži da razmišlja, da povezuje, da izvodi zaključke i da kroz znakove u stvorenom svijetu prepozna Onoga Koji ih je stvorio.

Dakle, basira nije sposobnost oka, nego sposobnost srca. Zbog toga Kur'an često povezuje srce i razum, jer je upravo srce mjesto u kojem se susreću znanje, vjera i spoznaja.

Stoga, blago onome kome Allah podari basiru. Takav čovjek ne zaustavlja svoj pogled na pojavama, nego u svemu što ga okružuje prepoznaje znakove svoga Gospodara. Jer najveća nesreća nije kada čovjek izgubi očni vid, nego kada izgubi svjetlo srca.