Piše: Emir Kovačević
Zakon o radu u Federaciji BiH je objavljen u Službenim novinama FBiH, broj 62, 12. 8. 2015. god., a stupio je na snagu dana 20. 08. 2015. god. U čl. 8., na sličan način kao i u članu 5. ranijeg Zakona o radu, navodi se zabrana diskriminacije po raznim osnovima među kojima je i „vjera“. Član 8. (1) Zabranjena je diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje, s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obaveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status, ili neko drugo lično svojstvo.
U ranijem Zakonu o radu stajala je formulacija da „lice koje traži zaposlenje kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj“, dok se u novom Zakonu o radu uvodi strožija formulacija„Zabranjena je diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje…“
Ovdje je važno naglasiti da je zabranjena diskriminacija ne samo prema radnicima, tj. licima koji imaju radni odnos nego i prema kandidatima za posao. Drugim riječima i sam postupak zapošljavanja i izbora radnika mora biti sproveden bez diskriminacije.
Član 9. novog Zakona o radu se odnosi na uznemiravanje na radu. Iako se ovaj član fokusira na seksualnom uznemiravanju, on se odnosi i na uznemiravanje na radu „uzrokovano nekim od osnova iz člana 8. ovog zakona“, što znači da se odnosi i na vjersko uznemiravanje. Član 9. (1) Poslodavcu i drugim licima zaposlenim kod poslodavca zabranjeno je uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu spola, kao i sistematsko uznemiravanje na radu ili u vezi s radom (mobing) radnika i lica koja traže zaposlenje kod poslodavca.
(2) Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 8. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva radnika i lica koje traži zaposlenje, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvrjedljivo okruženje.
Odmor u toku radnog vremena
Što se tiče odmora u toku radnog vremena novi Zakon o radu u čl. 44. navodi da je „poslodavac dužan“ omogućiti radniku na njegov zahtjev, odmor u trajanju od jednog sata za jedan dan u sedmici. Sličnu formulaciju sadržavao je i raniji Zakon o radu ( član 37 stav 2), s time što je ranijim Zakonom bilo propisano da se ovo pravo može dati „izuzetno“, odnosno ako se ispune uvjeti koje propisuje poslodavac. U novom Zakonu o radu izbačena je riječ „izuzetno“, tako da je ovo pravo radnika definitivno pojačano, i nije ničim ograničeno. Iako se ovdje ne navode vjerski razlozi, ovaj član se može koristiti radi zadovoljenja vjerskih potreba, kao što je odlazak na džumu namaz petkom ili na misu i liturgiju nedeljom, ako radnik radi u smjenama.
Član 44. (1) Radnik koji radi duže od šest sati dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta.
(2) Poslodavac je dužan radniku, na njegov zahtjev, omogućiti odmor iz stava 1. ovog člana u trajanju od jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice.
(3) Vrijeme odmora iz st. 1. i 2. ovog člana ne uračunava se u radno vrijeme.
(4) Način i vrijeme korištenja odmora iz st. 1. i 2. ovog člana uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Veoma je važno da je predviđena sankcija za nepoštivanje ovog člana pa je u čl. 171. navedeno kako slijedi: Član 171. (1) Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac – pravno lice, ako: … 27. radniku ne omogući korištenje odmora u toku radnog dana (član 44.)…
Neplaćeno odsustvo
Što se tiče neplaćenog odsustva radi zadovoljenja vjerskih potreba, preuzeta je formulacija iz prethodnog Zakona o radu.
Član 54.(1) Poslodavac može radniku, na njegov pisani zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće – neplaćeno odsustvo.
(2) Uvjeti i vrijeme korištenja neplaćenog odsustva uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
(3) Poslodavac je dužan omogućiti radniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo.
(4) Za vrijeme odsustva iz stava 1. ovog člana prava i obaveze radnika koji se stječu na radu i po osnovu rada miruju.
Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda
