Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o istinskoj sreći, šejh El-Ša'ravi jednom prilikom je ispričao zanimljivu anegdotu iz svoga života, rekavši: ”Jednog ramazana vraćao sam se kući sat vremena prije zalaska sunca. Na putu do kuće zaustavio me je jedan siromah koji je posjećivao moja predavanja u džamiji. Poselamio me je s tolikim uzbuđenjem da mi je natjerao suze na oči, a zatim mi je rekao: ‘Šejh, zaklinjem te Uzvišenim Allahom da večeras iftariš kod mene.”’
Šejh je rekao: ”Njegovo uzbuđenje i silna želja da iftarim u njegovoj kući, zavezali su mi jezik, a u mom srcu je zablistalo Lice Onoga čijim imenom me zaklinje. Rekao sam mu: ‘Dragi brate, čeka me porodica kod kuće i okolnosti mi ne dozvoljavaju, ali…’
Odjednom sam se zatekao kako ga pratim do njegove kuće, čiju lokaciju ne znam, kao što ne znam u kakvoj je situaciji u ovo vrijeme iftara.
Stigli smo do njegove kuće, a to je zapravo bila jedna soba, kuhinja i malo otvoreno dvorište koje je kupio, a ima i vlastiti ulaz i posebno drveno stepenište kojim se ne mogu popeti dvije osobe odjednom, jer je stepenište bilo staro i slabo.
Sreća je ispunila srce ovog čovjeka, a izrazi zahvalnosti potekli su sa njegovih usana dok mi je govorio: ‘Šejh, ovo je moja kuća i ovo je moje kraljevstvo. Vidiš, šejh, sunce izlazi u mojoj sobi ujutro, a zalazi s njene druge strane. Ovdje učim Kur'an u zoru i prije zalaska sunca. A moja žena, neka je Allah s njom zadovoljan, sjedi na tom prozoru i uči dove za mene. Allaha mi, šejh, ja živim kao da sam u Džennetu.”’
Šejh nastavlja i kaže: ”Sve mi se ovo dešava dok se oprezno penjem uz stepenice iz straha da ne padnem. Nekoliko trenutaka kasnije, stigli smo do sobe i ja sam sjeo, a čovjek je otišao do svoje žene i čuo sam kako joj tihim glasom govori: ‘Pripremi iftar, šejh će danas kod nas iftariti.’
Žena mu je odgovorila: ‘Allaha mi, mi nemamo druge hrane osim fula (biljka slična grahu), a ostalo je još samo pola sata do akšamskog ezana. Nemamo ništa posebno ni da skuhamo, a da i imamo, nema dovoljno vremena.’
Čuo sam cijeli ovaj razgovor, a kada je vlasnik kuće došao, rekao sam mu: ‘Brate, ja imam jedan uvjet. Naime, ja prekidam post i iftarim se vodom i hurmama, i ne jedem do pola sata nakon ezana, nakon što svarim hurme i vodu, a zatim klanjam i završim svoj dnevni vird. A nakon toga jedem samo ful i krompir.’
Spomenuo sam krompir, jer je to sirotinjska hrana i znao sam da, osim fula, imaju i krompira.
On je rekao: ‘Šejh, kako ti kažeš.’
Nakon iftara izašao sam pun sreće i radosti, i zavolio sam ovaj svijet preko jezika ovog čovjeka sa čijih usana nisu prestajali izrazi zahvalnosti Allahu na blagodatima koje mu je podario i na prelijepom životu u kojem uživa.
Nekoliko dana kasnije, pozvan sam sa grupom uglednika na iftar kod jednog bogatog trgovca. On je bio jedan od onih kojima je Allah podario novac, ugled i djecu. Iftar je bio na luksuznoj farmi, usred koje je bila kuća poput dvorca, sa pogledom na bazen i ergelu sa rasnim arapskim konjima.
Iftarili smo za bogatom sofrom ovog čovjeka i prilikom odlaska, on me je pozvao u jednu praznu prostoriju da mi se požali na težinu života i trgovačke brige, na nevolje sa djecom i lošu narav njegove žene, na pohlepu onih oko sebe i veliki broj troškova da bi udovoljio svima, te na razočaranost životom i želju da umre da bi se oslobodio ovih briga.
Allaha mi, od vrata njegove kuće, do vrata mog auta, ovaj čovjek mi je pomračio cijeli svijet u mojim očima, i prouzrokovao tjeskobu u mojim grudima od koje sam teško disao.
Pa sam, nakon što sam ušao u auto, pogledao u nebo i rekao u svom srcu: ‘Hvala Allahu na blagodati zadovoljstva. Sreća nije u bogatstvu zbog kojeg na kraju moraš platiti visoku cijenu, već je sreća u iskrenoj vezi sa Allahom, i u zadovoljstvu sa onim što nam je Svemogući Allah podario.”’
