„Mi nemamo vremena praviti probleme jer smo zauzeti stvaranjem prilika“ geslo je koje bi dobrom dijelu današnjih muslimana trebalo redom ugravirati na čela, da ga prilikom svakog međusobnog susreta pročitaju i razmisle o njemu. Trebalo bi ga uklesati i na džamijske ulaze, a da nije fikhski diskutabilno, nakon svakog namaza moglo bi se uvesti i trideset tri puta izgovaranje „Mi nemamo vremena praviti probleme jer smo zauzeti stvaranjem prilika“.
Zašto? Zato što današnji muslimani jedni u drugima uglavnom traže probleme, a ne rješenja. Zato što je današnji musliman više zauzet tuđim djelima, poslovima i brigama, nego svojim vlastitim. On je svojevrstan hibrid Supermana, Alberta Einsteina i Majke Tereze, ali ne u svom životu, već u tuđem. On, često neopravdano, ima veoma visoko mišljenje o sebi i svojim kognitivnim sposobnostima. Brojni besmisleni običaji poput minderisanja, filozofiranja, kritikovanja, teoretisanja, jalove analize, diskusije i presipanja iz šupljeg u prazno spadaju među najvažnije društvene aktivnosti našeg podneblja.
Vjerovatno možete primjetiti da dosta ljudi oko vas toliko brinu o svemu i svačemu da uvijek imaju mišljenje i komentar. Čak i oni službeno polupismeni su ustvari prikriveni eksperti za evaluaciju tuđih djela. I od njih možete dobiti relevantna mišljenja o svim životnim aspektima. Jednostavno nema teme o kojoj jedan supermusliman ne može ponešto prozboriti, niti pojave kojoj ne može naći mahanu jer u njegovom životu ne postoji „ne znam“ i „ne tiče me se“. Njegovi susreti su žustre debate o stvarima o kojima najčešće nema pojma i koje sa njegovim životom imaju veze koliko sarma sa krompirom. Muslimanski neuroni i sinapse su najčešće okupirani promašenim, nametnutim temema i dilemama, te umišljenim problemima.
Ono što je još gore jeste to da je svaštarenje i mahalisanje normalna pojava čak i među obrazovanim i inteligentnim ljudima. Kod nas diferencijacija poslova i odgovornosti gotovo ne postoji, kako među narodom, tako ni u institucijama. U našem društvu svako smatra da poznaje svaku materiju, bez obzira da li se radi o politici, ekonomiji, medicini, poljoprivredi ili astronomiji. Kad igra reprezentacija onda su svi selektori, kad dođu izbori svi su političari, a kad se desi zločin svi su sudije. Živimo od jednog medijskog događaja do drugog. Svako o svemu ima stav jer nemati ga nije popularno. Jedino od čega bježimo kao vampir od bijelog luka su odgovornost i posvećenost obavezama. Da li je riječ o još jednoj tranzicijskoj bolesti ili problemu mentaliteta, teško je reći. Nije lahko danas razlikovati ljekara od islamskog teologa jer učenjaci pričaju kao najiskusniji hirurzi, a sanitarni inženjeri daju fetve vezane za egzorcizam.
Zbog pomnog praćenja svih tih irelevantnih stvari koje se dešavaju oko nas na kraju zaboravljamo na vlastite dužnosti i odgovornosti prema svojoj porodici, okolini i razvoju zajednice. Mnogi živote troše fokusirajući se na stvari koje ih se uopće ne tiču.
Kao posljedicu ovakvog nezrelog pristupa i poklanjanja pažnje svakoj banalnosti imamo bespotrebno trošenje individualne i društvene energije, resursa i vremena. Od svega ovoga ne stignemo se fokusirati na stvari koji su suštinski važne za nas i naše živote. Zbog tih stvari naši vlasititi životi završe u zapećku jer izgubimo sposobnost inoviranja i stvaranja na ličnom planu. Tu još možemo dodati i beskrajne rasprave, tjeskobu i akumulaciju negativne energije zbog prebukiranosti mozgova viškom informacija.
Bitno je kazati da se ovdje ne radi o tome da trebamo ignorisati sve što se događa oko nas, već o tome da trebamo biti sposobni razgraničiti stvari koje nas se tiču i koje ne tiču, a tu svakako spada i miješanje u tuđe dužnosti, živote i profesije, te učestalo bavljenje stvarima i informacijama koje nemaju nikakvog praktičnog značaja za nas.
Zato kao zajednica nećemo napredovati sve dok se svako ne počne baviti onim što zna i što ga se tiče. Kada našim porodicama, poslu i zajednici pružimo svoj maksimum i prema njima ispunimo sve obaveze, tada će i društvo početi da poprima drugačije obrise i da ostavlja utisak uređenosti. Do tada ćemo i dalje presipati iz šupljeg u prazno i brinuti o Maci Diskreciji i idealnom modelu za administrativnu podjelu Iraka.
I zato, ako ništa, zalijepite sebi na frižider pored dječijeg crteža nakrivljene kuće i monstruoznog cvijeta ceduljicu na kojoj piše „Mi ne pravimo probleme jer smo zauzeti stvaranjem prilika“. Može vam zatrebati.
Nermin Spahić (minber.ba)
