Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzivšeni Allah objavio je: ”Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju!” (El-Ma'un, 1.-7.)

Iako ima svega sedam ajeta, sura El-Ma'un razotkriva dubine ljudske obmane i licemjerstva. Ona prije svega govori o srcu koje poriče Sudnji dan, čak i onda kada se čovjek jezikom i vanjskim postupcima predstavlja kao pobožan. Zatim takvo srce razotkriva kroz odnos prema onima koji su ostali bez zaštite, kroz namaz koji ostaje samo vanjski pokret bez istinske prisutnosti srca i kroz ibadet koji traži poglede i priznanje ljudi, a ne Allahovo zadovoljstvo.

Ova sura premješta pitanje imana s jezika na djela, s vanjske forme ibadeta na stanje srca i s velikih riječi na male, ali presudne postupke prema ljudima. U njoj otkrivamo da vjerovanje, ako ne rađa samilost, gubi svoje istinsko značenje; da namaz, ako ne oplemeni onoga ko ga obavlja, može ostati samo vanjski pokret lišen svoje duhovne snage; te da čovjek može javno tvrditi da vjeruje u Allaha i Sudnji dan, a onda ga razotkriju njegovi postupci: ruka koja grubo odbije jetima, srce koje ne osjeti bol gladnog, ibadet koji se uljepšava pred ljudima i vrata koja se zatvaraju pred onima kojima je pomoć potrebna.

Sura počinje pitanjem: ”Znaš li ti?” To pitanje zapravo nije traženje informacije o nečemu nepoznatom, već poziv srcu da progleda i da prepozna istinu koja se može sakriti iza privida. Kao da Kur'an kaže: Jesi li znao da poricanje Sudnjeg dana ne dolazi uvijek u obliku otvorenog nijekanja, već se ponekad skriva iza vanjskih obilježja, otkriva se kroz čovjekovo ponašanje i nastanjuje u srcu onoga koji zna riječi imana, ali je lišen njegovih plodova.

Kur'an ne razotkriva onoga koji poriče Sudnji dan kroz njegove riječi i izjave, već nam ga pokazuje kroz jedno slabo i nezaštićeno ljudsko biće koje stoji pred njim: jetima.

Jetim u ovoj suri nije samo dijete koje je ostalo bez oca; on je ogledalo u kojem se razotkriva istinitost čovjekovog vjerovanja. Jetim nema moć kojom bi nekoga zastrašio, ugled kojim bi privukao pažnju, niti imetak od kojeg bi se moglo nešto očekivati. Zato pred njim padaju maske. Onaj ko je bio milostiv samo radi koristi, okrenut će se od njega; onaj ko je činio dobro očekujući nagradu, zanemarit će ga.  Ali onaj čije je srce ispunjeno imanom, u slabosti jetima vidi emanet koji je Allah povjerio ljudima.

Na taj način jetim postaje nijemi svjedok vjerovanja. Jetim ne pita čovjeka: ”Vjeruješ li ti u Sudnji dan?” On samo stane pred njega slab i nezaštićen, a onda odgovor čeka u pokretu njegove ruke, tonu njegovog glasa i širini njegovog srca. Ako se prema njemu grubo ponese, odbije ga i učini da osjeti kako je gubitkom oca izgubio i svoje mjesto među ljudima, on je već odgovorio na pitanje o vjerovanju u Sudnji dan, čak i ako nije izgovorio ni jednu riječ.

Jer čovjek može uvjerljivo govoriti o vjeri, ali vjerovanje nije skup izgovorenih riječi. Ono je snaga koja preobražava srce i iznova uređuje čovjekov odnos prema Allahu i prema ljudima. Zato se istinitost imana ne provjerava u onome što jezik izgovori, nego u onome što srce pokrene, a ruka učini. Kada između riječi i djela nastane provalija, tada postaje jasno da je jezik izgovorio ono do čega srce još nije stiglo.

Upravo zato ruka koja grubo odbija jetima razotkriva ono što jezik pokušava sakriti. Jer ona ne odbija samo jedno nezaštićeno siroče, već odbacuje samilost, potiskuje svijest o odgovornosti pred Allahom i pokazuje da je iz srca iščeznuo osjećaj za slabost drugoga. Ondje gdje nestane milosti, sila vrlo brzo postaje mjerilo ljudskih odnosa.

Jetim svoju bol nosi sa sobom kud god pošao. Naizgled se ne razlikuje od druge djece, ali u njegovom srcu postoji praznina koju iznova osjeti svaki put kada ugleda oca kako grli svoje dijete ili čuje glas kojim dijete doziva svoga oca. Zato njemu nije potrebna samo hrana, odjeća i materijalna pomoć. Potrebno mu je da osjeti kako smrću njegovog oca nije umrla i ljudska dobrota; da svijet oko njega nije postao hladan zid, nego mjesto u kojem još uvijek ima srcâ koja će ga prihvatiti.

Otuda razumijemo zašto je ova sura odnos prema jetimu učinila jednim od najjasnijih mjerila istinitosti vjerovanja. Iskren iman u čovjeku budi osjećaj za rane koje oči ne vide i za boli koje se ne izgovaraju. Zato pravi vjernik nije onaj koji čeka da nevoljnik zavapi za pomoć, već onaj koji njegovu potrebu prepozna prije nego što se pretvori u vapaj.

Kad samilost umre dva puta

”I koji da se nahrani siromah – ne podstiče.”

Uzvišeni Allah u ovom ajetu nije rekao: ”I koji ne nahrani siromaha”, već kaže: ”I koji ne podstiče da se nahrani siromah.” Time se odgovornost ne zaustavlja samo na ruci koja ne pruža pomoć, već obuhvata i srce koje više ne osjeća bol drugoga, jezik koji više ne poziva na samilost i društvo koje vidi glad i nepravdu, a zatim nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Jer, možda čovjek nema imetak kojim bi nahranio siromaha, ali posjeduje riječ kojom može pokrenuti onoga ko ima; može uputiti potrebnog onome ko će mu pomoći; može svojim stavom probuditi savjest ljudi i podsjetiti ih da gladan čovjek nije tuđa briga, nego iskušenje za sve one koji ga vide.

Ali kada čovjek sâm ne udjeljuje niti druge podstiče na dobročinstvo, tada samilost u njemu umire dva puta: prvi put kada zatvori svoju ruku pred potrebnim, a drugi put kada ušutka svoj jezik pred pozivom na dobro.

Podsticanje na hranjenje siromaha znači da dobrota ne smije ostati usamljeni čin pojedinca, već mora postati kultura koja se širi među ljudima, sve dok glad ne postane rana koja boli cijelo društvo, a ne sudbina pred kojom će siti samo nijemo stajati i posmatrati.

Teško klanjačima

Zatim slijedi ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: ”Teško onima koji klanjaju.” Kontekst je do tog trenutka govorio o onome koji poriče Sudnji dan, o jetimu koji se grubo odbija i siromahu koji se zaboravlja. A onda dolazi ovaj iznenađujući prijelaz: spominju se oni koji klanjaju. Allah nije rekao: ”Teško onima koji ne klanjaju”, već kaže: ”Teško onima koji klanjaju.” Naravno, ova prijetnja ne odnosi se na iskrene klanjače, već na one koji su nemarni prema svome namazu, koji ga ne izvršavaju kako treba i koji se pretvaraju.

Kao da nas ovaj ajet upozorava da se i sâm ibadet može pretvoriti u zastor koji čovjeku zaklanja pogled od vlastitog unutarnjeg ruševnog stanja, kada pomisli da mu vanjska forma može nadomjestiti iskrenost, prisutnost i skrušenost pred Allahom.

Jer čovjek može stajati u saffu, a biti odsutan iz namaza. Njegovo čelo dodiruje mjesto sedžde, ali njegova oholost i sebičnost ostaju nepokorene. Njegov jezik izgovara Allahovo ime, a on iz namaza izlazi sa srcem u kojem još uvijek ima mjesta za pretvaranje, tvrdoću i škrtost.

U ovom ajetu posebno se upozorava na pogubnost pretvaranja – rijaluka. Rija je stanje u kojem čovjek svojim djelom naizgled traži Allahovo zadovoljstvo, dok se njegovo srce okreće prema pogledima i pohvalama ljudi. Takav čovjek ne želi samo da Allah vidi njegovo djelo; on želi i da ga ljudi vide u tom djelu. Tako se ibadet, koji je trebao biti tajni susret roba s njegovim Gospodarom, pretvara u predstavu pred ljudima.

Zato je skriveno dobročinstvo jedna od najvećih tvrđava duše. U tajnosti nestaje potreba za pohvalom i priznanjem. Tamo čovjek stoji pred Allahom oslobođen slike o sebi koju je želio pokazati drugima. Njegovu suzu ne vidi niko osim Allaha, njegovu dovu ne čuje niko osim Njega, i iskrenost njegovog nastojanja ne poznaje niko osim On. Upravo u tom prostoru, daleko od ljudskih pogleda, otkriva se kome se čovjek zaista klanja.

Nakon svega rečenog, postaje jasno da ajeti sure El-Ma'un nisu odvojene poruke, već jedna povezana slika stanja ljudskog srca. Svi prizori koje sura donosi – ruka koja odbija jetima, srce koje ne osjeća glad siromaha, namaz lišen prisutnosti i ibadet koji traži ljudske poglede – imaju isti korijen: zaborav na susret s Allahom i gubitak svijesti o ahiretu.

Kada se iz čovjekovog srca izgubi svijest o susretu s Allahom, mijenja se njegov odnos prema svemu oko njega: jetim se grubo odbija jer nema moć, siromah se zaboravlja jer od njega nema koristi, namaz se pretvara u predstavu pred ljudima, a pomoć se uskraćuje jer je čovjekovo ”ja” postalo središte oko kojeg se sve okreće.

Ali kada je ahiret živ u čovjekovom srcu, sve dobija svoje pravo mjesto: jetim postaje emanet, siromah postaje prilika za približavanje Allahu, namaz postaje iskreni susret roba s njegovim Gospodarom, a mala pomoć potrebnom postaje veliko djelo koje povezuje srca i širi samilost među ljudima.