Piše: Nezir Halilović
Sulejman, a.s., je Allahov poslanik kome je darovana takva vlast kakva nije darovana nikome na Zemlji. Potčinjeni su mu džinni, ptice, vjetar, razumio je govor ptica. Navodi se da je u Sulejmanovoj vojsci ptica svaka vrsta ptica imala svog pretpostavljenog, koji je izvršavao sve što se tražilo od njega. Redom su dolazili pred Sulejmana, a.s., i podnosili izvještaj o radu. Pupavac je bio zadužen da u toku putovanja kroz pustinju brine za vodu i izvidi da li u okolini ima vode. Allah mu je dao moć da može primijetiti vodu ispod zemljine površine. Kada god bi im pokazao takvo mjesto, tu bi kopali i pronašli vodu, te je crpali i koristili. Jednog dana Sulejman, a.s., je tražio pupavca, ali nije bio na svome mjestu gdje je morao biti, zbog čega je Sulejman, a.s., rekao: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan?”, te mu je zaprijetio teškom kaznom, ako mu ne donese valjano opravdanje.
Pupavčev put
Za to vrijeme pupavac je letio i letio, sve dok nije stigao do vrata prelijepog grada, prepunog prekrasnih bašči, sa zelenim drvećem, raznobojnim cvijećem i veleljepnim građevinama. Pupavac je letio po gradu i divio se njegovim čudnim ljepotama, gledajući sve s nevjericom i divljenjem, sve dok nije stigao do prekrasnog, ogromnog i veličanstveno lijepog dvorca. Onda je spazio da ovaj dvorac ima na stotine prozora okrenutih prema istoku, a kada je obletio oko njega, vidio je da ima isto toliko prozora okrenutih prema zapadu, potpuno paralelnih sa onima okrenutim prema istoku. Čuo je ljude kako razgovaraju i iz njihovog razgovora saznao da se taj grad zove Saba, i da je to dvorac njihove kraljice. Tada je shvatio da broj prozora na istoku i na zapadu potpuno odgovara broju dana u godini. Dvorac je bio tako genijalno sagrađen da bi svakoga dana Sunce izlazilo u pravcu jednog od tih prozora na istoku, i zalazilo u pravcu drugog paralelnog prozora na zapadu. Narednog dana Sunce bi izlazilo u pravcu narednog prozora i zalazilo na suprotnoj strani na njemu paralelnom prozoru. Svakog jutra kada bi se Sunce ukazalo na nekom od prozora na istoku Belkisa i njen narod dolazili bi i kod tog prozora mu činili sedždu, a kada bi zalazilo isto bi činili na zapadnoj strani. Tada je pupavac primijetio fenomenalno prijestolje njihove kraljice, ukrašeno zlatom, srebrom, biserima i draguljima, oko kojeg se nalaze na stotine sluga i sluškinja, služeći svoju kraljicu.
Vidjevši sve to, pupavac se brže-bolje okrenuo i pojurio natrag do Sulejmana, a.s., da ne zakasni, ali već je bio zakasnio, srećom, imao je valjan razlog zašto je zakasnio.
Kada se pupavac konačno pojavio, došao je Sulejmanu, a.s., i rekao mu: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni: vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put, pa da se klanjaju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” (En-Neml, 21.-26.)
Es-Sa'lebi o Belkisi navodi: “Nakon njenog oca, njen narod je bio postavio jednog čovjeka za vladara, ali je zbog njegove nespretnosti i nesposobnosti zavladao veliki nered. Na to mu je ova žena ponudila brak, pa se njome oženio. Kada je ušla kod njega, ona ga je opila vinom, odsjekla mu glavu i objesila je na vrata. Svijet se sakupio i nju postavio za vladara. Bila je to Belkisa. Otac joj je bio poznati vladar koji je odbio da se oženi iz Jemena. Kaže se da se oženio jednom džinkinjom, po imenu Rejhana, i da mu je rodila ovu kćerku koja se zvala Telakama. Njeno drugo ime bilo je Belkisa.” Pupavac obavještava Sulejmana, a.s., o njenom upadljivo raskošnom prijestolju ukrašenom najrazličitijim draguljima, biserima, zlatom i blistavim nakitom, a odmah zatim obavještava Allahovog poslanika o njihovom bezboštvu, tj. o obožavanju Sunca, o tome kako ih je šejtan zaveo i odvratio od obožavanja Uzvišenog Allaha, Kome nema niko ravan. Sulejman, a.s., mu reče:
“Vidjet ćemo” – reče Sulejman – “da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!” (En-Neml, 27.-28.)
Belkisina oštroumnost
Tada je Sulejman, a.s., sastavio pismo i poslao ga, opet po pupavcu, njima sa pozivom da se pokore Allahu i Njegovom poslaniku. Pismo im je donio pupavac i to je bilo prvi put da su ljudi počeli koristiti ptice kao pismonoše. Razlika između tog i ostalih pisama je kao razlika između neba i Zemlje, jer je pismo uručio povjerljivi pismonoša, koji je razumijevao sve šta mu se kaže. Mnogi mufessiri navode da joj je pupavac “uručio” to pismo dok je bila u svojoj sobi na dvoru, nakon čega se izdvojio ustranu, čekajući njen odgovor. Ona je smjesta pozvala sve namjesnike, vezire i velikane svoga carstva na dogovor.
“O velikaši” – reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ “O velikaši” – reče ona – “savjetujte mi šta treba da u ovom uradim, ja bez vas neću ništa da odlučim!’ “Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!” (En-Neml, 29.-33.)
Generali i upravnici joj predočavaju stvarnu snagu njenog kraljevstva, potvrđuju joj poslušnost i lojalnost i stavljaju joj se potpuno na raspolaganje, ostavljajući njoj odluku šta će učiniti. Upravo tu se pokazala sva oštroumnost i sposobnost Belkise, jer je bila dobro svjesna da se autoru pisma ne može suprotstaviti, niti ga spriječiti u nakani, ako se zaista bude radilo o Božijem poslaniku, ali ako je u pitanju neki “obični” ili “neobični” vladar, onda itekako ima prostora za borbu i suprotstavljanje. Da bi definitivno razlučila i bila načisto da li se radi o (ne)običnom vladaru ili Božijem poslaniku, njena genijalnost se iskazala u punoj mjeri. Znala je za slabost svakog čovjeka, a pogotovo vladara, na darove i poklone, tim prije ako su oni bogati i skupocjeni.
Ko će mi donijeti njezin prijesto?
Zato je odlučila uvjeriti se o čemu se radi, ali i da dodatno dobije na vremenu kako bi se što efikasnije borili u slučaju da se radi samo o vladaru. Zato ona kaže:
“Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. Poslat ću im jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.” (En-Neml, 34. -35.)
Mufessiri navode da se poklon sastojao od dragocjenih stvari i da je bio izuzetno vrijedan, ali šta ćete sa čovjekom koji ne cijeni zlato i dragulje, nego samo cijeni čisto vjerovanje u Svemogućeg Gospodara svih svjetova?! Delegacija je došla pred Sulejmana, iznijela mu njene poklone, a on je, pred cijelim svijetom koji je to gledao i slušao, njenim izaslanicima rekao:
“Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.” (En-Neml, 36.-37.)
Kada je delegacija došla Belkisi sa porukom, bilo im je jasno da se radi o Božijem poslaniku i da im nije ostalo ništa drugo nego da mu se pokore i poslušaju. Zato su požurili da mu što prije odgovore, pa je kraljica krenula sa svim svojim velikašima. Kada je Sulejman, a.s., saznao da mu dolaze, obratio se svome skupu riječima:
“O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džinna – “prije nego što iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.” “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš.“ I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. (En-Neml, 38.-40.)
Ibn Abbas, tumačeći Allahove riječi “onaj koji je učio iz Knjige”, kaže da se one odnose na Asifa, Sulejmanovog, a.s., pisara, a Katade, Sedijj i Ebu Salih smatraju da se radi o čovjeku iz Benu Israila zvanom Asif. Jezid bin Rumman o ovom događaju kaže: “Sulejman, a.s., je, nakon Ifritove ponude da će mu donijeti Belkisino prijestolje prije nego što ustane sa svog mjesta, poželio još brže od toga. Tad je rekao Asif bin Berhijja, koji je bio jedan od iskrenih, i koji je znao Allahovo, dž.š., najveće ime: “Ja ću ti ga donijeti prije nego što okom trepneš.” Zuhejr bin Muhammed smatra da se radi o čovjeku koji se zvao Zunnun, a kojem je dato znanje iz Knjige. Međutim, Mudžahid smatra da se zvao Ustum, dok Ibn Lehi’a misli da se radi o Hidru. Od Zuhrija se prenosi da je rekao: “Čovjek kome je dato znanje iz Knjige, a to je onaj koji je učio iz Knjige, zamolio je Allaha, dž.š., sljedećom dovom: ‘O Bože naš, Gospodaru svega, nema drugog boga osim Tebe, molim Te pošalji mi Belkisino prijestolje.’ Nakon te dove njezino prijestolje se pojavilo pred njima.”
Sulejmanova zamka
U pogledu ovog Mudžahid kaže: “Kad se Allahovo, dž.š., najveće ime, Zul-Dželali vel-Ikram, iskreno spomene u dovi, Allah, dž.š., tu dovu uslišava.” Se’id bin Džubejr o Allahovim riječima “prije nego što trepneš okom”, kaže: “Kada je došao red da govori onaj kome je dato znanje iz Knjige, rekao je: “Ja ću pogledati u Knjigu Gospodara moga, a zatim ću ti doći sa njenim prijestoljem prije nego što okom trepneš. Zatim je izgovorio riječi na koje se Belkisino prijestolje iz zemlje pojavilo pred njima. Sulejman je jasno mogao vidjeti kako se prijestolje pojavljuje pred njim, a kad mu čovjek reče: ‘Trepni okom!’, nije stigao ni potpuno trepnuti, a prijestolje je već bilo pred njim.” O Allahovim riječima “onaj kome je dato znanje iz Knjige”, Mudžahid kaže: “On je rekao: ‘Ja ću pogledati u Knjigu Gospodara moga, a zatim ću ti doći sa njenim prijestoljem prije nego što trepneš okom.’ Tad je izgovorio riječi na koje se Belkisino prijestolje iz zemlje pojavilo pred njima.” Malik bin Enes tvrdi da su Belkisa, njeno kraljevstvo, dvorac i prijestolje bili u Jemenu, a Sulejman u Šamu. U to vrijeme bio je potreban čitav mjesec putovanja da se iz Jemena dođe do Šama, i isto toliko da se vrati nazad. Zbog toga je Sulejman, a.s., rekao: “Ovo je blagodat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.” Iz ovoga događaja Katade izvodi zaključak da je ljudima dato više znanja nego džinnima, u što su se džinni i uvjerili. U pogledu spomenutog čovjeka Abdur-Rahman bin Zejd bin Eslem kaže: “Taj čovjek je zamolio Allaha, dž.š., sa jednim od Njegovih imena, pa je nakon toga Belkisino prijestolje preneseno iz Jemena pred Sulejmana, a.s. To Allahovo ime nije znao čak ni Sulejman, a.s., iako mu je dato veliko znanje.”
Vidjevši prijestolje pred sobom, Sulejman, a.s., je naredio svojim majstorima: ”Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!’’ (En-Neml, 41.)
Sulejmanova, a.s., zamka, iz muške logike, bila je više nego savršena, jer kada već Belikisa dođe, on joj pokaže prijestolje i upita je: “Je li ovo tvoje prijestolje?”, ako ona kaže da jeste, on joj može reći: “Pa, Belkisa, kako će biti tvoje kad je tvoje daleko u Sabi, a ako pak kaže da nije, može joj reći: “Belkisa, pa zar ne poznaješ svoje prijestolje?” Ali to je bilo razmišljanje iz muške perspektive, međutim, Belkisa ga je potpuno iznenadila svojim odgovorom. Našla je potpuno treći odgovor kojim mu je istovremeno rekla da i jeste i nije.
I kad ona dođe, bi joj rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?” “Kao da je on!” – uzviknu ona. “A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.” A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allah klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala. “Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. – “Gospodaru moj” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!’’ (En-Neml, 42.-44.)
Sa'lebi i još neki navode: “Nakon što se Sulejman, a.s., njome oženio, vratio ju je u Jemen i postavio za tamnošnjeg namjesnika. Posjećivao ju je jednom mjesečno i kod nje ostajao tri dana, a onda se ponovo vraćao na tepihu. Džinnima je naredio pa su mu podigli tri dvorca: Gamdan, Salihin i Bejtun”, a Allah najbolje zna.
