Jedan bošnjački političar, načelnika općine večeras je putem malih ekrana opisao kako je bio zaprepašten kada je vidio da Srbin kojem je pomagao učestvuje u koloni koja je proslavljala oslobađajuću presudu Vojsilavu Šelju.
“Ja sam vidio čovjeka koji sjedi u tom vozilu, a koji je meni dolazio u kancelariju i tražio pomoć. Iz ugla preživjele žrtve, ne sada kao načelnika, kao roditelja, ja ne znam više kako mogu ostvariti kontakt sa tim čovjekom koji se izobličio u jednom danu, koji je meni glumio vrlo normalnu osobu. Onda se postavlja pitanje s kim to mi živimo, dođe onda sve prevara, nemate povjerenja u ljude”, zaključuje načelnik.
Spomenuti načelnik je žrtva genocida u kojem su učestvovale i njegove srpske komšije. Bez obzira na toliku žrtvu, načelnik je iz svog poštenja i dobronamjernosti pomislio da može normalno živjeti i imati povjerenje u ljude koji su učestvovali u njegovom stradanju. Načelnikova sreća je što se opet nije zaratilo, naivno vjerovanje u mogućnost povjerenja u velikosrpske zvijeri ga ovaj put nije koštala glave.
Ne zna se koja je naivnost gora, ona da može živjeti normalno sa ljudima koji su učestvovali i podržali genocid nad Bošnjacima ili njegovo razočarenje u čovjeka kojem je pomagao, a koji je u jednom danu “postao” četnik iz kolone slavljenika Šešeljeve slobode.
Nažalost, većina Bošnjaka ima iste poglede na život kao i načelnik iz ove priče. Očito je da je naivnost jedan od glavnih identiteta Bošnjaka. Uslov opstanka Bošnjaka među velikosrpskim zvijerima je izliječenje od naivnosti.
