Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Postoje trenuci u historiji koji se ne mogu razumjeti samo onim što se u njima dogodilo. Njihova stvarna veličina otkriva se tek kada shvatimo šta su ljudi u tim trenucima bili spremni prihvatiti, čega su se bili spremni odreći i koliku su cijenu bili spremni platiti za ono u šta su vjerovali.

Jedan od takvih trenutaka dogodio se na Akabi, kada je skupina ljudi iz Jesriba dala prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Akaba – prisega koja je promijenila tok historije

Ali posebnu veličinu toj prisezi daje svijest onih koji su je dali o onome što ih čeka. Naime, prije nego što su dali prisegu, Es'ad ibn Zurare, koji je bio najmlađi među sedamdesetoricom učesnika prisege, ustao je i rekao: ”Polahko, o stanovnici Jesriba! Zastanite i dobro razmislite prije nego što donesete konačnu odluku. Saberite svoje misli i razmotrite na šta se ovom prisegom obavezujete i kakve će posljedice iz nje proisteći.”

Zatim im je rekao: ”Mi nismo došli iz Jesriba u Mekku zato što sumnjamo u njega, nego upravo zato što vjerujemo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov Poslanik.”

A onda ih je upozorio na ono što sama prisega podrazumijeva: ”Ako ga danas prihvatite, time ćete prekinuti odnose sa svim arapskim plemenima. To znači da ćete njegovim prihvatanjem, zaštitom i pomaganjem ući u sukob s onima koji će se tome suprotstaviti i da više nećete moći računati na dotadašnje odnose i savezništva s drugim arapskim plemenima. Zbog toga će biti ubijeni vaši najbolji ljudi.”

Drugim riječima, očekujte da će protiv vas biti pokrenuti ratovi u kojima će stradati vaši najugledniji i najbolji ljudi.

Nakon što ih je upozorio na cijenu te odluke, Es'ad im je ostavio izbor: ”Ako ste vi ljudi koji možete strpljivo podnijeti udarce sablji, ubistvo svojih najboljih ljudi i prekid veza sa svim arapskim plemenima, onda ga prihvatite, a vaša nagrada je kod Allaha. Ali ako ste ljudi koji strahujete za sebe i bojite se onoga što će vas zadesiti, onda ga ostavite.”

To znači: ako već sada znate da nemate dovoljno snage i odlučnosti da izdržite borbu, stradanje i žrtve koje će ova prisega donijeti, onda je nemojte ni dati. Ostavite ga među njegovim narodom i u njegovoj zemlji i nemojte na sebe preuzimati obavezu koju možda nećete moći ispuniti. Jer je takav postupak pred Allahom opravdaniji.

Ostaviti ga prije nego što mu date prisegu i preuzmete obavezu da ćete ga štititi i pomagati bolje je i pred Allahom prihvatljivije nego mu dati prisegu, a zatim, kada nastupe iskušenja, povući se i ostaviti ga bez pomoći. Čovjek koji unaprijed zna da neće moći ispuniti preuzetu obavezu ne treba je ni preuzimati.

Ono što je Es'ad ibn Zurara, radijallahu anhu, rekao nije bilo odvraćanje od islama niti sumnja u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naprotiv, oni su već vjerovali u njega kao Allahovog Poslanika. Njegove riječi bile su upozorenje na težinu prisege koju su upravo namjeravali dati. Tom prisegom nisu samo potvrđivali svoj iman, nego su se obavezivali da će Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pružiti zaštitu, prihvatiti ga među sebe, pomoći mu i ostati uz njega i onda kada zbog toga budu izloženi neprijateljstvu, ratu i velikim žrtvama.

Međutim, njihova reakcija nakon ovog upozorenja pokazala je punu veličinu njihove odluke.

Nisu rekli: ”Nismo znali da će biti teško.” Nisu pitali: ”A šta ćemo mi dobiti zauzvrat?”

Nisu tražili garanciju da će ostati pošteđeni nevolja. Naprotiv, kada su im posljedice postale potpuno jasne, rekli su: ”O Es'ade, prestani nas odvraćati od ove odluke. Ne želimo odustati od onoga zbog čega smo došli. Tako nam Allaha, mi nećemo odustati od ove prisege niti ćemo tražiti da nas ona oslobodi.”

Potom su jedan po jedan prilazili Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i davali mu prisegu, prihvatajući obaveze koje im je u vezi s tom prisegom prethodno naglasio Abbas, amidža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zauzvrat im je obećan Džennet.

Tu počinjemo razumijevati veličinu ensarija. Jer čovjekova vrijednost ne pokazuje se onda kada je put lahak, nego onda kada mu postane jasna cijena onoga što je izabrao.

Vjera se ne gradi samo riječima, željama i osjećajima. Velika djela u historiji nastajala su onda kada su ljudi bili spremni podnijeti teret svojih uvjerenja.

Ensarije su znale da prihvatanje istine znači odgovornost. Znale su da podrška Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neće biti samo pitanje riječi, nego spremnosti da se podnese teret, žrtva i iskušenje.

Na takvim vrijednostima izrastale su generacije koje su nosile emanet vjere, na njima su se gradili podvizi i čuvala čast ummeta. Jer pobjeda ne počinje onda kada se pojave njeni vanjski znakovi; ona počinje mnogo ranije – u srcima ljudi koji su spremni ostati vjerni istini i onda kada vjernost postane skupa.

Velike riječi traže velika djela

Lahko je govoriti o pripadnosti islamu, o časti ummeta, o ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Lahko je biti oduševljen kada se govori o pobjedama, slavnim trenucima i velikim ljudima.

Ali pravo pitanje nije: Koliko nas oduševljava istina? Pravo pitanje je: Koliko smo spremni učiniti za nju? Koliko smo spremni biti pravedni kada nam nepravda donosi dunjalučku korist? Koliko smo spremni govoriti istinu kada nam šutnja donosi mir? Koliko smo spremni ostati čestiti kada niko ne vidi našu čestitost?

Akaba nas uči da čovjek ne može istinski pripadati velikoj ideji ako nije spreman da zbog nje disciplinira vlastiti život. Ensarije nisu dale samo verbalnu prisegu. Njihova prisega uskoro je dobila svoju potvrdu u stvarnosti. Otvorili su svoje domove muhadžirima. Podijelili s njima imetak. Prihvatili odgovornost. Stali uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Podnijeli teret pozivanja u Allahovu vjeru. I postali ono što njihovo ime znači – ensarije, pomagači Allahove vjere.

To je možda najvažnija lekcija Akabe za svakog muslimana: vrijednost zavjeta ne mjeri se ljepotom riječi izgovorenih u trenutku zanosa, nego vjernošću kada dođe vrijeme da se te riječi potvrde djelima.

Zajednica koja ne odgaja ljude spremne na žrtvu i odgovornost postaje nemoćna pred prvim ozbiljnim iskušenjem. Zato je odgoj generacija mnogo više od prenošenja informacija. Nije dovoljno govoriti mladima o slavnoj prošlosti muslimana; treba ih učiti vrijednostima koje su tu prošlost učinile slavnom: istinoljubivosti, odgovornosti, požrtvovanosti, strpljenju, znanju, pravednosti i ustrajnosti.

Generacije koje žele plodove bez truda, čast bez odgovornosti i pobjedu bez žrtve ostaju zarobljene u svijetu želja. A generacije koje razumiju emanet postaju sposobne mijenjati stvarnost. Jer kada se vjera pretvori u zavjet, ona više nije samo pitanje uvjerenja i riječi; ona postaje put kojim je čovjek spreman krenuti i emanet koji je spreman ponijeti.

Upravo na takvoj svijesti izrastaju generacije sposobne da nose pobjede – ne na iluziji da će put istine uvijek biti lahak, nego na svijesti da veličina cilja određuje veličinu žrtve koju čovjek mora biti spreman podnijeti.