Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.)
Napredak društvenih medija i sredstava komuniciranja ljudima je olakšao širenje informacija i vijesti. Živimo u vremenu kada se posebno brzo šire lažne vijesti, glasine i dezinformacije, a što ima za posljedicu širenje nereda i haosa koji se najviše ispoljava kroz rasprave i svađe na društvenim mrežama.
Danas se ljudi utrkuju u prenošenju vijesti i njihovom komentarisanju na društvenim mrežama, tako da se stiče utisak da ljudi čekaju u svojim busijama i za svojim kompjuterima/mobitelima kada će se pojaviti kakve vijesti o radu i djelovanju njihovih oponenata, neistomišljenika, političkih rivala i protivnika, pripadnika drugog džemata, drugog mezheba ili menhedža i drugačijeg svjetonazora, i sl.
I čim se kakva vijest pojavi, čitave vojske internet aktivista spremne su za komentare pune mržnje, ogavnih psovki, osuda, uvreda i prijetnji, kao i za linč i vješanje na stub srama političkih vođa iz drugih stranaka i vjerskih vođa, imama, profesora, daija, koji nisu po njihovom ukusu.
To je potvrda svekolike hipokrizije koja vlada u društvu, nedostatka iskrene vjere, lijepog ahlaka i odgoja, te želje za vlastitim isticanjem i dominacijom i bolesne potrebe da se neistomišljenik kompromitira, osramoti, odnosno da se dokaže kako smo samo mi u pravu, a kako su drugi kriminalci, lopovi, neznalice, licemjeri, bez obzira što uopće nismo provjerili tačnost i istinitost prispjele vijesti i informacije i bez obzira što se u oblasti i struci koju problematiziramo i komentarišemo snalazimo kao slon u prodavnici stakla.
Žalosno je da na lažne vijesti i glasine često puta nasjedaju pošteni i učeni ljudi (oni koji dobro poznaju islamske propise), pa na osnovu glasina zauzimaju stav i time nanose štetu i nepravdu ljudima koji su spomenuti u tim vijestima. A kada se nakon izvjesnog vremena otkrije prava istina i postane im jasno da su požurili sa zauzimanjem stava, onda se kaju zbog toga, ali tada je već kasno za kajanje.
Zbog svega toga neophodno je udvostručiti napore da bi se dokazala istinitost neke vijesti, kao što je neophodno povećati oprez dok se ne provjeri istinitost vijesti i informacije, bez obzira na njezin izvor, jer nije džaba rečeno: ”Vijest mijenja svijest”.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da širenjem vijesti, glasina i dezinformacija nimalo ne doprinosimo rješavanju bilo kojeg problema i negativne pojave u društvu, pa tako ni zaustavljanju, liječenju i ublažavanju posljedica aktualne pandemije koronavirusa, već naprotiv, širenjem laži i neprovjerenih vijesti i informacija, samo širimo požar smutnje, straha, panike i nesigurnosti u društvu.
Posljedice širenja glasina, a samim tim i smutnje, također su i razoreni brakovi, uništene porodice, pokidane bratske, rodbinske i prijateljske veze, nepovjerenje, mržnja i neprijateljstvo među ljudima i narodima, jednom riječju, urušavanje temelja na kojima opstoji društvo.
Pošto je ljudski jezik glavni ”krivac” za širenje dezinformacija i sijanje smutnje, islamski izvori poseban akcenat stavljaju na čuvanje jezika, a naročito u vremenu smutnje.
Islam je odredio jasna pravila, principe i propise o provjeravanju vijesti kojih se muslimani općenito, a islamski učenjaci, profesori, imami i daije posebno, moraju pridržavati i druge na njih upozoravati i podsticati.
Upravo je ajet iz sure El-Hudžurat, koji smo naveli na početku ovog teksta, postavio temelje za zdrav i ispravan islamski pristup u ljudskoj interakciji. Allah, dž.š., u ovome ajetu upozorava vjernike na grješnike i pokvarenjake koji prenose vijesti da bi napakostili drugim ljudima, a koji se pojavljuju i predstavljaju kao iskreni savjetnici, a zapravo oni u sebi nose zlobu i imaju pokvarene namjere.
Islam najoštrije upozorava svakog vjernika koji olahko povjeruje u glasine, što potvrđuju i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Dosta je čovjeku grijeha da prenosi sve što čuje.” (Muslim)
A Omer ibn Hattab, r.a., govorio je: ”Čuvajte se fitne i smutnje jezika, jer su posljedice fitne jezika slične posljedicama sablje.”
Povod objave spomenutog ajeta je slučaj sa Velidom ibn Ukbetom ibn Ebi Mu'ajtom. Naime, Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao je Velida ibn Ukbu ibn Ebi Mu'ajta da prikupi zekat od pripadnika plemena Benu Mustalik. Kada su oni čuli za to, obradovali su se i izašli da dočekaju Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika. Međutim, Velid ibn Ukbe je pomislio da su oni izašli da ga napadnu, pa se vratio i rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, pleme Benu Mustalik je odbilo dati zekat.” Ta vijest je žestoko naljutila Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i dok je razmišljao o tome da pošalje vojsku protiv plemena Benu Mustalik, došla je delegacija iz tog plemena kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekli su: ”Allahov Poslaniče, obaviješteni smo da se tvoj izaslanik za prikupljanje zekata vratio sa pola puta, pa smo pomislili da ga je vratilo tvoje pismo u kojem ga obavještavaš da si srdit na nas, a mi se utječemo Allahu od Njegove srdžbe i srdžbe Njegovog Poslanika, s.a.v.s.” Nakon toga, Allah je objavio ovaj ajet koji potvrđuje iskrenost i istinitost isprike pripadnika plemena Benu Mustalik.
Stoga, moramo biti pažljivi i oprezni, jer su pažnja i opreznost od Allaha, a brzopletost je od šejtana. Hasan el-Basri je govorio: ”Musliman uvijek zastane i sačeka dok mu istina ne bude sasvim jasna.”
Prenosi se da je halifa Sulejman bin Abdul-Malik rekao jednom čovjeku: “Čuo sam da si o meni ružno govorio.” Čovjek je odgovorio: ”Vođo pravovjernih, nisam to učinio.” Sulejman ibn Abdul-Melik rekao mu je: ”Ali, onaj koji mi je to prenio je povjerljiv.” Čovjek je rekao: ”Vođo pravovjernih, onaj ko prenosi tuđe riječi (tj. glasine) ne može biti povjerljiv.” Sulejman ibn Abdul-Melik mu je rekao: ”Upravu si! Idi, slobodan si!”
Glas imana mora nadjačati glas smutnje
I na kraju, želimo skrenuti pažnju na jedno vrlo efikasno oružje u borbi protiv glasina i smutnje, a to je unutrašnji glas imana, glas vjere kojeg putem ibadeta moramo stalno jačati, jer je to naš kontrolor i čuvar. Svako od nas dobro zna kakav mu je nijet i namjera kada prenosi i širi određene vijesti i kada raspravlja sa drugim muslimanima, te šta želi postići iznoseći i protežirajući svoje stavove.
Jer, ako je unutrašnji kontrolor jak, ako je veza sa Allahom jaka i stalna, onda i najmanji grijeh prema ljudima, a pogotovo prema bratu muslimanu, unosi nemir u dušu i glas imana tjera vjernika da se izvine, da traži halala, da prizna grešku.
Osim toga, taj unutrašnji glas i osjećaj zahtijeva od muslimana da voli drugog muslimana, da mu želi samo dobro i da je spreman preći preko uvreda te ne uzvraćati na uvrede istom mjerom, jer mu glas imana stalno govori: ”Boj se Allaha, zar imaš hrabrosti sresti Allaha na Sudnjem danu sa uvredom brata muslimana!”
Prenosi se da je Omer ibn Abdul-Aziz, govorio: ”Zapamtili smo neke naše dobre prethodnike koji istinskim ibadetom nisu smatrali dobrovoljni namaz i post, već čuvanje ljudske časti. Onaj ko noću klanja, a danju posti, ali ne čuva svoj jezik, doći će na Sudnji dan kao bankrot.”
A Sufjan es-Sevri je za svoje vrijeme (prije 1.240 godina) govorio: ”Ovo je vrijeme šutnje, boravka u kući i zadovoljstva sa osnovnim životnim potrepštinama do smrti.” Šta bi tek rekao da je naš savremenik?!
I neka nam je uvijek na umu predaja u kojoj dolazi: ”Allah navodi primjer Pravog puta, s njegove desne i lijeve strane su zidovi na kojima su vrata, a na vratima su spušteni zastori. Na početku tog puta stoji glasnik koji govori: ‘O ljudi, krenite ovim putem svi i nikako ne skrećite s njega!’ Iznad puta stoji drugi glasnik koji, ako neko pokuša skinuti zastor sa kapije, govori: ‘Teško tebi, ne otvaraj ta vrata, jer ako ih otvoriš otići ćeš u ponor!’ Taj put je islam, njegovi zidovi su Allahove granice, vrata sa zastorom su Allahove zabrane, glasnik na početku puta je Allahova Knjiga, a glasnik iznad puta je glas imana u srcu svakog vjernika.”
