Piše: Safet Kadić
Sarajevski pjesnik Goran Simić objavio je na facebooku pismo ostavke na članstvo u Društvu pisaca BiH pod naslovom: “Brišite me iz članstva Društva Pisaca…i to tri puta” i završnom rečenicom: “molim vas da moje ime u članstvu ovakvog Društva Pisaca prekrižite tri puta.” To pismo bi prošlo gotovo nezapaženo da Simić nije insistirao na onome “tri puta” i da svoj post nije tempirao baš na Dan genocida nad Bošnjacima Srebrenice 11. jula, kada su srbski zločinci 1995. godine, koji su se identificirali upravo sa tri prsta, zvjerski izmasakrirali preko 8.000 zarobljenih bošnjačkih civila. Toga dana bio je i Dan žalosti u Federaciji BiH radi ukopa 175 novoidentificiranih srebreničkih žrtava, ekshumiranih iz različitih masovnih grobnica. Taj gest ovog već bivšeg člana Društva pisaca zapanjio je, pa i zgrozio, mnoge ljude: i one koji ga poznaju i one koji ge ne poznaju. Ne ulazeći ovom prilikom u meritum stvari ovoga veoma konfuznog pisma, punog insinuacija i kontradikcija, kao Goranov dugogodišnji znanac iz književnog miljea, postavljam mu javno samo jedno pitanje: zašto, Gorane?
