“Vrlina Perzijanaca je u upravljanju, politici i organizaciji, a vrlina Arapa je u elokvenciji, retorici i dosjetljivosti.”

Otkako je rat u Iranu počeo krajem februara, glavno pitanje je bilo: Zašto se iranski režim nije srušio uprkos masivnim udarima koje je pretrpio? Posebno je početni udar, u kojem su ubijeni bivši vrhovni vođa Ali Khamnei i neki članovi njegove porodice, kao i veliki broj lidera, bio osmišljen da režim gurne u stanje haosa koje bi dovelo do njegovog pada, ali paradoks zbog kojeg je američki predsjednik Donald Trump izrazio svoje čuđenje je sposobnost režima da prebrodi taj haos kao da se ništa nije dogodilo.

Čini se da je ideja kolapsa dominirala umom Sjedinjenih Država do te mjere da su ušle u rat bez ozbiljnog plana, zbog čega su zanemarile očite detalje, poput očekivanog iranskog odgovora zatvaranjem Hormuškog tjesnaca ili ciljanjem američkih baza i interesa. Nema sumnje da je pretjerano povjerenje američke administracije u Izrael odigralo ulogu u tome, jer je izraelska vlada uvjerila Trumpovu administraciju da će to trajati nekoliko dana ili malo duže: “Ubit ćemo vođu i prvi red vođa, a Iranci će izaći na ulice radujući se slobodi i preuzeti kontrolu nad državom.” Ovo je bio ružičasti scenarij koji je Benjamin Netanyahu vjerojatno nacrtao svom savezniku Trumpu, a američka administracija ga je prihvatila bez razmišljanja.

Američka administracija upala je u zamku rasističkog orijentalnog pogleda koji je najpreciznije izrazio američki izaslanik za Bliski istok Tom Barrack, a koji smatra da su zemlje Istoka “vođene plemenskim tradicijama koje ne poznaju organizaciju i institucije”, te je stoga dovoljno odrubiti glavu da se sistem potpuno sruši, slično onome što se dogodilo u nedavnim iskustvima poput Iraka, Libije i Jemena.

Ali stvarnost s kojom su se Sjedinjene Države suočile u svojoj kampanji pokazala se mnogo složenijom od toga, jer se ova vrsta starih birokracija, poput Irana, ne ruši tako lako kako zamišljaju Washington i Tel Aviv.

Povijesni opseg

Zapad voli nazivati Iran “režimom mula” kao neku vrstu provokacije: režim je eufemizam za “kliku koja nema popularnost i legitimitet”, a mule su referenca na “neracionalne vjerske vođe”. Iran nije nova država ili rezultat granica koje je kolonijalizam iscrtao na kartama, već su ga geografija i priroda okružile planinskim lancem Zagros na zapadu, Kaspijskim morem na sjeveru i Zaljevom na jugu. Osim toga, Iran je nasljednik jednog od najstarijih administrativnih sistema u povijesti (Ahemenidsko i Sasanidsko Carstvo).

Stoga je duboka država u Iranu danas kćerka ili unuka one države koja je prethodila islamskom periodu. Možda je korisno podsjetiti da su Perzijanci izmislili sistem ministarstava (imenovanje pomoćnika vladaru, od kojih je svaki bio zadužen za određeni administrativni dosije), kao i ogroman paket alata, tijela, agencija, pa čak i koncepata vezanih za pitanja vladavine i administracije, od kojih su neki prodrli u arapski jezik kroz Umajadsku, a zatim Abasidsku državu, i ostali živi do danas, kao što su: ustav, bilježnica, indeks, ministar, inženjer, program, model, papir, rječnik, pošta, ured, riznica, mjenica i kalendar, između ostalog.

Sve je to bilo prije nego što je stari svijet poznavao centraliziranu administraciju. Ova duga birokratska tradicija čini državu sposobnom apsorbirati šokove, pa ako glava padne, uvijek postoji “rezervna kopija” spremna u institucionalnoj arhivi, a u tom smislu birokracija djeluje kao čvrst štit koji štiti državu od kolapsa.

Kada je iranska revolucija izbila 1979. godine, novorođena republika nije izgrađena na harizmi pojedinaca, osim njenog vođe Homeinija, već na strukturama i sistemima, od kojih su neki bili paralelni, a drugi isprepleteni. Te su se strukture ukorijenile i postale čvrste institucije, od kojih je svaka predstavljala centar moći. Postoje “Vijeće za određivanje svrsishodnosti sistema”, “Vijeće čuvara ustava”, parlament, Revolucionarna garda i, naravno, položaj vrhovnog vođe (Velayat-e Faqih) i njegova institucija, Vijeće stručnjaka za rukovodstvo, predsjedništvo republike i vlada, Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, pravosuđe i vjerske institucije (Bonyad).Ova šuma institucija čini da se odsutnost jednog od njezinih čelnika, zbog atentata, čini kao prirodan incident nakon kojeg se život vraća u normalu sljedeći dan ili čak istog dana. Ako uzmemo Revolucionarnu gardu kao primjer paralelizma i preklapanja, vidimo da ona nije samo vojska, već ekonomska, sigurnosna i politička institucija. To jest, to je institucija s vijećem šure, vodećim tijelima i strogim sistemima promaknuća, čak i ako je s vremenom zahvaćena određenom korupcijom.

Ako želimo sažeti prethodno navedeno filozofskim jezikom posuđenim iz “Transcendentalne mudrosti”, odnosno filozofske škole koju je u 17. stoljeću osnovao Sadr al-Din al-Shirazi (Mulla Sadra), a koja kombinira racionalnu filozofiju, gnozu (sufizam) i objavu, mogli bismo, uz određenu proizvoljnost, reći da je “postojanje” institucije jače od “suštine” pojedinaca koji njome upravljaju. Cionistički i američki atentati ciljali su na “pojedince” koji su u konačnici manifestacije većeg projekta.

Međutim, to ne znači da pojedinci nemaju stvarne uloge na kojima se institucije temelje, koliko god stajali na njihovom vrhu. Stvaranje vođa u tim institucijama složen je i težak proces koji osigurava da ne dođe do vakuuma u njihovoj odsutnosti. Oni ne padaju s vrha samo zbog svoje blizine vođi, već se moraju penjati dugim i vijugavim birokratskim ljestvama u Revolucionarnoj gardi ili sigurnosnim agencijama, a da ne spominjemo da moraju posjedovati određenu razinu administrativne učinkovitosti, visoko akademsko obrazovanje, pa čak i poznavanje stranih jezika.

Ovo birokratsko stablo s isprepletenim granama i gustim lišćem djelomično objašnjava poteškoće s kojima se protivnici suočavaju u ophođenju s Iranom prije rata, a posebno nakon njega, a također objašnjava Trumpovu izjavu: “Ne znamo s kim razgovaramo u Iranu jer smo ubili sve vođe.” On iransku državu vidi kao živo biće koje umire odsijecanjem glave, ali ona je zapravo živa, poput Hidre iz poznate grčke mitologije (Hidra je u grčkoj mitologiji strašno mnogoglavo vodeno zmijoliko čudovište s otrovnim dahom i krvlju), kojoj svaki put kad joj se odsiječe glava izrastu dvije nove. Ako je vojni zapovjednik ubijen, na njegovo mjesto dolazi “zamjenik” koji se za taj dan pripremao 20 godina. Ako se uvedu sankcije ministarstvu, zadaci se prenose na “dobrotvornu organizaciju” ili kompaniju povezanu s Gardom koja ne podliježe istim zakonima.

Birokratska akumulacija

Sve to je učvrstila akumulacija birokratskih tradicija u Iranu, jer se te tradicije neprestano poboljšavaju, a tokom godina i stoljeća im se dodaje ili oduzima, kako bi ostale ključna žila kucavica države bez koje se ne može, bez obzira na promjenu oblika vladajuće vlasti. Nakon revolucije 1979. godine, Republika Iran nije srušila staru birokraciju (koju je šah uspostavio po francuskom modelu), već je na nju dodala ideološki birokratski sloj, što je stvorilo izuzetno složen administrativni sistem, tako da svaka “civilna” institucija ima svoju sjenu u Revolucionarnoj gardi ili revolucionarnim institucijama.

Ovo ponavljanje djeluje kao sigurnosni ventil, pa ako se original pokvari, zamjenjuje ga zamjena, i obrnuto. Najistaknutiji primjer je Fondacija za potlačene, ogromna institucija koja je teoretski direktno podređena Vrhovnom vođi, ali se smatra jednom od najvećih ekonomskih institucija u zemlji. Njena snaga nije samo u tome što donosi milijarde dolara, već i u tome što je potpuno nezavisna ekonomska birokracija od državnog budžeta, što sistem čini financijski imunim na iznenadni kolaps.

Međutim, povratak 50 ili čak 100 godina unatrag, u državi s drevnom civilizacijskom vezom koja seže najmanje 2700 godina, ne čini se dovoljnim ili pravednim. Stoga je u redu ići mnogo dalje. U vrijeme kada se većinom kraljevstava upravljalo direktnom “kraljevom riječju”, Perzijanci su uspostavili prvi pravi centralizirani administrativni sistem, nazvan Satrapija, odnosno provincije: podijelili su carstvo na provincije, a svaka provincija imala je svoje administrativno središte povezano s glavnim gradom (Perzepolis). Oni su također prvi uspostavili sistem “brze pošte” (prema standardima tog vremena) kako bi osigurali da administrativni izvještaji s krajeva države stignu do centra.

Svi ovi administrativni i drugi izvještaji sakupljaju se u ono što je poznato kao “arhiva”. Ova arhiva (ili “riznica knjiga”) je ono što je stvorilo legendu o “državi koja nikada ne spava”. Osim toga, Perzijanci su bili prvi koji su uspostavili ministarstvo, a ministar (izvjestitelj ili nositelj tereta na perzijskom) u povijesnoj iranskoj kulturi bio je taj koji je upravljao državnim poslovima, dok je položaj kralja bio simboličan i suveren.

Prijenos perzijske birokracije na Arape

Perzijski Barmakidi odigrali su ključnu ulogu u prijenosu te perzijske birokratske kulture na Abasidsku državu, pomažući u “strukturiranju” države i pretvarajući Bagdad u carski centar koji je upravljao prostranom regijom koja se protezala od Andaluzije do Indije, putem sistema papira, izvještaja i računovodstva. Barmakidi su predstavljali most za prijelaz s “bojnih polja” na “uredske sobe” s tintarnicama i papirima, gdje je stvorena prava slava Abasidske države. Nije pretjerano reći da su Barmakidi upravljali carstvom “papirom”, nakon što su šator zamijenili divanom.

To je započelo sa onim što je kasnije nazvano “Kaghad” (papirna) revolucija. Prije Abasida, ljudi su pisali na koži (pergamentu) ili papirusu, što su bili skupi, teški i teško dostupni materijali, sve dok Al-Fadl ibn Yahya al-Barmaki nije uvjerio halifu Haruna al-Rashida da uvede proizvodnju papira (koju su naučili od Kineza u Samarkandu) u Bagdad. Od tada je papir postao jeftin i dostupan, a “birokrat” u Bagdadu mogao je slati mjesečni “izvještaj o učinku” guverneru Horasana ili guverneru Egipta i tražiti od njega tačan “izvod računa”.

Možda bismo ovdje trebali napomenuti da Barmakidi nisu izmislili administraciju ni iz čega, već su prenijeli priručnik Sasanidskog Carstva, razvili ga i primijenili u Bagdadu. Uspostavili su mrežu specijaliziranih ministarstava (divana), poput Divana al-Kharaj (Ministarstva finansija). Prikupljanje novca više nije bio slučajan proces, već su postojali “računovodstveni popisi” i tačni zapisi o zemljištu i usjevima.

U Divanu al-Rasa'il (Uredu za korespondenciju) oblikovao se “politički diskurs”, jer je bilo nužno da pisar bude istovremeno književnik, filozof i birokrat, jer jedna riječ u pismu mogla je spriječiti revoluciju ili započeti rat. Što se tiče Divana al-Zimam (Ureda za reviziju i računovodstvo), on je bio “nadzorni aparat”, a njegova je funkcija bila osigurati da se brojevi u Divanu al-Kharaj podudaraju sa stvarnošću. Tako su Barmakidi izmislili “finansijsku kontrolu”, i nije bilo iznenađujuće da je administrativni sistem u državi bio pogođen kada se al-Rashid naljutio na Barmakide zbog njihove rastuće moći i zlouporabe utjecaja za vlastito bogaćenje; niko više nije znao čitati zapise ili upravljati sistemom s istom učinkovitošću.

Između povijesti i geografije

Međutim, sva ta birokratska genijalnost ne bi postojala da nije bilo presudnog faktora, a to je geografija.Za razliku od druge strane Zaljeva, gdje je prostrana pustinja stvorila nomadska plemena koja su uvijek tražila vodu i pašnjake, formirajući društvo oaza i pustinja, prostrana iranska visoravan okružena planinama djelovala je protiv nomadizma. Voda koja se spuštala s padina tih ledenih planina probila je puteve u mnogim dijelovima Irana, što je omogućilo izgradnju sisteme za navodnjavanje i procvat poljoprivrede, a time i stabilnost i nastanak društva rijeka, planina i ureda prije hiljahu godina. To je nužno dovelo do otapanja plemenskih veza u korist općinskih, a zatim i gradskih veza.

Budući da je poljoprivreda oko rijeka zahtijevala složen sistem raspodjele vode sličan kvotama, te su kvote zahtijevale “kompromisni” mentalitet sklon pregovaranju i pronalaženju srednjeg puta, što je zahtijevalo računovođu, inženjera, registre i knjige. Kao da je knjiga ovdje rođena iz rijeke. Ovo je idealno okruženje za izgradnju centralizirane birokracije, jer kada sakupljači poreza i računovođe sa svojim knjigama i olovkama stignu do svakog “oblaka”, potreba pojedinca za plemenom slabi jer svoju sigurnost i egzistenciju crpi iz centraliziranog “sistema”.

U tom smislu, iranski grad bio je groblje za pleme, jer se u njemu (tj. u gradu) ljudi miješaju, komercijalni interesi prepliću, a profesionalne klase (bazar, trgovci, obrtnici, pisci) nastaju. Zato su iranski gradovi nastali u davnim vremenima i do danas su živi i prosperitetni kao civilizacijski centri i pod svojim starim imenima, kao što su: Isfahan, Shiraz, Tabriz, Nishapur, Yazd, Kashan, Hamadan i Mashhad. Stoga nije čudno da se Iranac identificira imenom svog grada i ne pripada ničemu drugom, uključujući svoju etničku pripadnost, pa kaže da je Isfahanac ili Širazac ili nešto slično.

Doktrina i pleme

Šiizam je također značajno pridonio smrti plemenske veze. Nakon Safavidske ere, vjerska institucija (Hawza) odigrala je važnu ulogu u ujedinjenju identiteta daleko od plemenskih podjela, gdje je vjerski autoritet postao kišobran kojem se ljudi obraćaju, i to je “institucija” koja nadilazi plemena i etničke skupine, što je dodatno ukinulo uske plemenske lojalnosti u korist ujedinjenog vjerskog i nacionalnog identiteta.

Međutim, nomadska plemena u pustinjama i stepama nisu potpuno nestala u Iranu sve do početka 20. stoljeća, a to se dogodilo nakon prisilne i nasilne modernizacije koju je započeo šah Reza Pahlavi 1925. godine. Pahlavi stariji pokrenuo je žestok napad na iranska plemena (poput Kaškaja i Bahtijara) koja su još uvijek imala oružanu silu, prisilivši ih na naseljavanje (prisilno preseljenje), razoružao ih i podvrgnuo modernoj birokraciji i obveznom obrazovanju, čime je dokrajčio ono što je ostalo od “plemenske politike”.

Možda je Revolucionarna garda danas najveći korisnik otapanja plemenske veze u korist gradske birokracije. To joj je omogućilo prodiranje u iransko društvo. Odsutnost plemena kao posredničkog entiteta omogućilo je Gardi da popuni prazninu putem svog civilnog krila (Basij) kako bi postala “novo pleme”. Ako želite komercijalne olakšice, univerzitetski prijem ili sigurnosnu zaštitu, morate pripadati “sistemu Basij”. To znači da Garda nije kontrolirala samo oružjem, već i posjedovanjem ključeva birokratskih usluga.

Nakon svega ovoga, pitanje više nije zašto se “sistem” nije srušio, već zašto se uopće ruši, s obzirom na prethodno opisano. Unatoč tome, treba biti oprezan i ispraviti se.