Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Jedna od osobenosti kur'anskih kazivanja jeste to što prošlost nikada ne tretiraju kao zatvoreno poglavlje ljudske historije, niti događaje koji su se zbili prije mnogo stoljeća predstavljaju kao puki predmet historijskog pamćenja.
U kur'anskoj perspektivi prošlost nije samo ono što se dogodilo nego i prostor u kojem se otkrivaju uzroci, obrasci i posljedice ljudskog djelovanja, a njihovo razumijevanje omogućava čovjeku da ispravnije sagleda vlastitu sadašnjost i odgovornije pristupi budućnosti.
Upravo se u tome krije jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Kur'an toliko prostora posvećuje kazivanjima o vjerovjesnicima, narodima, vladarima i civilizacijama koje su nestale.
Međutim, jedan od problema u našem odnosu prema Kur'anu ogleda se u svođenju vjerske prakse na njenu formalnu dimenziju, pri čemu učenje Kur'ana i verbalno ispoljavanje pobožnosti postaju sami sebi svrha. Čovjek može godinama učiti Kur'an i izvršavati vjerske propise, a da se pritom njegov odnos prema ljudima, odgovornostima, imetku, položaju i vlastitim slabostima gotovo nimalo ne mijenja. Takvo stanje ukazuje na nesklad između formalnog odnosa prema Objavi i njenog stvarnog prisustva u čovjekovom razumijevanju života i svijeta.
Mjesto na kojem kur'anski tekst treba biti istinski primljen i promišljen nije samo ljudsko pamćenje niti glas kojim se uljepšava njegovo učenje i prebrojavaju hatme. To mjesto je srce. Kur'an je objavljen da bude praktični vodič koji se primjenjuje u stvarnom životu. Kada kur'anske poruke zažive u srcu, u čovjeku se događa čudo preobrazbe.
Koliku preobražavajuću snagu Kur'an ima kada njegove poruke dopru do ljudskog srca, najbolje pokazuje primjer hazreti Omera, radijallahu anhu. Čovjek koji je krenuo s namjerom da ubije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je čuo ajete sure Ta-Ha u kući svoje sestre, doživio je preokret koji je promijenio ne samo njegov život nego i tok rane muslimanske historije. Kur'anski ajeti nisu u njemu proizveli samo trenutnu ganutost nego su promijenili njegov odnos prema istini, životu i vlastitoj odgovornosti. Od odlučnog protivnika islama postao je jedan od njegovih najodanijih branilaca i najznačajnijih nosilaca njegove poruke.
Kur'an je objavljen da čovjeku bude uputa, mjerilo i orijentir u razumijevanju stvarnosti i oblikovanju vlastitog života kao što se navodi u ajetu: ”Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.” (Sad, 29.)
Stoga kur'anska kazivanja o prošlim narodima treba čitati s posebnom vrstom intelektualne i duhovne budnosti.
Kur'an često izostavlja detalje za kojima ljudska znatiželja pokazuje naročito zanimanje, a pažnju usmjerava na ono što je presudno za razumijevanje događaja i njegove pouke. Ljudski um neprestano pokazuje sklonost prema sporednim pojedinostima: imenima, brojevima, datumima i porijeklu.
Međutim, kur'anska perspektiva namjerno nadilazi te pojedinosti i oslobađa kazivanje od njegovih historijskih usputnih detalja kako bi čovjekovu pažnju usmjerila prema zakonitostima koje pokreću događaje i načinu na koji se te Allahove zakonitosti ostvaruju.
Ovakva metodološka dosljednost jasno se ogleda u kazivanju o stanovnicima Pećine. Kur'an zaobilazi besplodno raspravljanje o njihovom broju i imenu njihovog psa, prekidajući opsjednutost brojkama riječima: ”Neki će reći: “Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti”, a neki će govoriti: “Bila su peterica, pas njihov je bio šesti”, nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: “Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi.” Reci: “Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna!” (El-Kehf, 22.)
Time se svijest usmjerava prema vjerovanju i praktičnom stavu, a ne prema pukom materijalnom prebrojavanju.
Isti metod jasno se očituje i u događaju s Vlasnicima slona. Kur'anski tekst izostavlja ime vojskovođe (Ebrehe), broj njegovih vojnika i druge pojedinosti. Njegov fokus je na onome što je u tom događaju najvažnije: na nemoći ljudske sile pred Allahovom odredbom i na propasti oholosti koja vlastitu moć smatra neograničenom: ”Zar nisi čuo šta je Gospodar tvoj uradio s vlasnicima slona?” (El-Fil, 1.)
Štaviše, već sam naziv ”Vlasnici slona” nosi snažnu simboličku i razotkrivajuću poruku. Kur'an ne spominje njihova imena, položaje ni titule, već ih određuje prema onome čime su se razmetali i u čemu su vidjeli jamstvo svoje nadmoći – slonu, simbolu njihove snage i vojne sile.
Allahove zakonitosti, dakle, usmjerene su na pravila i obrasce, a ne na pojedince. Sistemi koji svoju moć grade na sili i vlastitoj nepobjedivosti, ma koliko djelovali nadmoćno, postaju zarobljenici upravo onoga čime se uznose. Ono što smatraju izvorom svoje veličine postaje simbol njihove nemoći i poniženja.
Pojedinačno i civilizacijsko propadanje kroz historiju imaju zajedničko izvorište: prekid veze s Onim Koji daruje blagodati, zabludu o vlastitim zaslugama i uvjerenje da sredstva i uzroci djeluju samostalno, neovisno o Allahu.
Osim u kazivanju o faraonu i Karunu, to se jasno vidi i u kazivanju o vlasniku dva vrta. Njegova tragedija nije bila samo u tome što je izgubio imetak nego u načinu na koji je razumijevao vlastito blagostanje.
Naime, postoji suštinska razlika između korištenja uzroka i sredstava kao instrumenata kojima se čovjek služi i njihovog ”obožavanja”, odnosno potpunog oslanjanja na njih. Čovjekovo posrnuće počinje onda kada zaboravi da je svaka blagodat isključivo Allahov dar, pa uspjeh i ostvarene rezultate pripisuje sebi i vlastitom trudu, kao što je to učinio vlasnik dva vrta, rekavši: ”Ne mislim da će ovo ikada propasti.” (El-Kehf, 35.)
Slična pouka prisutna je i u kazivanju o narodu Sabe. Njihova priča pokazuje da blagostanje nije samo pitanje posjedovanja materijalnih dobara, nego i načina na koji ih društvo koristi, vrednuje i doživljava. Blagodat koju ne prati zahvalnost, svijest o odgovornosti i pravedan odnos prema drugima postaje povod oholosti i moralnog posrnuća.
Kada čovjek iz svoje svijesti potisne Onoga Koji mu daruje blagodati, postaje rob uzroka, novca, položaja, ličnih interesa i prolaznih ovosvjetskih dobara.
Stoga je jedno od najvećih iskušenja i nesreća koje čovjeka mogu zadesiti da bude prepušten samome sebi, pa da izgubi svijest o vlastitoj ovisnosti o Allahu i počne umišljati da svojim sposobnostima, trudom i odlukama samostalno upravlja vlastitim životom. Ko se osloni na svoj imetak, vlast i materijalnu moć, zaluta, a Allah ga ponizi upravo onim na šta se oslonio.
Kur'anska kazivanja, dakle, nisu priče za razonodu, već predstavljaju cjelovit okvir za usklađivanje čovjekovog mišljenja i djelovanja s postojanim zakonitostima koje je Allah uspostavio u svijetu.
Naši postupci i izbori, kao i način na koji istine i pouke Kur'ana primjenjujemo u vlastitom životu, oblikuju historiju koja nastaje i određuju pravac kojim će se razvijati sudbina društava.
Istinska pouka nalazi se u tome kako od pukog čitanja tekstova prijeći na temeljito preispitivanje i preoblikovanje vlastitog načina razmišljanja i ponašanja, kako bismo postali nosioci lične i civilizacijske promjene.
Kada danas razmotrimo vlastiti život i historiju, postavimo sebi pitanje: odnosimo li se prema kur'anskom tekstu kao prema živim zakonitostima i principima koji usmjeravaju našu budućnost i oblikuju naše izbore ili kao prema riječima koje čitamo samo da bismo umirili vlastitu savjest?
