Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.” (Es-Saff, 8.)
Najveća blagodat kojom je Allah počastio čovjeka jeste blagodat islama – blagodat upute, spoznaje i oslobađanja od zabluda koje čovjeka udaljavaju od njegove istinske svrhe. Ima, međutim, ljudi koji, iako su obdareni razumom, sluhom, vidom i sposobnošću rasuđivanja, te darove ne koriste da bi spoznali istinu i slijedili je. Uprkos očiglednim dokazima o pogubnosti puteva kojima su krenuli, oni ostaju privrženi svojim zabludama i neprijateljski raspoloženi prema Allahovoj uputi.
Njihova privrženost zabludama podsjeća na čovjeka koji pije morsku vodu: što je više pije, žeđ mu postaje nepodnošljivija. Ni očigledni neuspjesi ideja kojima su se priklonili, ni historijske pouke, ni razorne posljedice takvih uvjerenja ne navode ih da preispitaju vlastita polazišta. Ustrajavaju u borbi protiv islama, odbacujući uputu čak i onda kada im je istina pred očima. Uzvišeni Allah kaže: ”Oni su umjesto upute zabludu kupili; njihova trgovina nije im donijela nikakvu dobit i oni nisu bili upućeni.” (El-Bekara, 16.)
Sljepilo umjesto upute
Kada bismo analizirali razloge zbog kojih pojedinci i skupine tvrdoglavo odbijaju istinu, dajući prednost zabludi nad uputom i zlu nad dobrom, uočili bismo da se njihovi motivi i opravdanja međusobno razlikuju. Ipak, iza različitih oblika poricanja prepoznaje se neprijateljstvo prema Allahovoj vjeri. Kur'an nam otkriva da takav odnos prema istini nije vezan za određeno vrijeme niti za jednu generaciju, već se ponavlja kroz ljudsku historiju.
Jedan od razloga zbog kojih ljudi odbacuju istinu jeste oholost udružena sa svjesnim poricanjem. Takvi ne odbacuju istinu zato što im je nepoznata ili što nemaju dokaze o njenoj ispravnosti, već zato što ne žele prihvatiti ono što ona od njih zahtijeva. Njihovo stanje najbolje oslikava primjer faraona i njegovih glavešina, za koje Uzvišeni Allah kaže: ”I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.” (En-Neml, 14.)
Posebno izražen oblik odbijanja istine jeste oholost koja proizlazi iz osjećaja društvene nadmoći i uvjerenja da određeni ljudi, zbog svog porijekla, bogatstva ili položaja, imaju veće pravo na ugled i poštovanje od drugih. Takav mentalitet bio je prisutan kod uglednika koji su se suprotstavljali Allahovim poslanicima, smatrajući ponižavajućim da istinu prihvate zajedno s ljudima koje su u društvenoj hijerarhiji smatrali manje vrijednim. Kur'an prenosi riječi uglednika iz naroda Nuha, alejhis-selam, koji su svome poslaniku prigovarali: ”Mi vidimo da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama.” (Hud, 27.)
Snagu oholosti i privrženosti društvenom položaju pokazuje i predaja o Džebeli ibn Ejhemu, posljednjem gasanidskom kralju, koji je primio islam u vrijeme halife Omera, radijallahu anhu. Prema toj predaji, Džebele je tokom tavafa oko Kabe nosio dugu odjeću čiji se donji rub vukao po zemlji. Jedan beduin slučajno je nagazio na nju, što je izazvalo Džebelinu srdžbu. U naletu oholosti, Džebele ga je ošamario, a beduin se potom požalio halifi Omeru, radijallahu anhu.
Hazreti Omer je presudio da Džebele bude kažnjen istom mjerom i da mu beduin uzvrati udarac. Džebele nije mogao prihvatiti takvu presudu. Pomisao da jedan obični beduin podigne ruku na čovjeka kraljevskog porijekla bila mu je nepodnošljiva, pa je pobjegao u bizantijske zemlje i napustio islam. U tom iskušenju nije ga slomilo nepoznavanje vjere niti nedostatak dokaza o njenoj istinitosti, već oholost koja mu nije dopuštala da prihvati jednakost ljudi pred Allahovim zakonom.
Odbijanje istine, međutim, ne proizlazi uvijek iz oholosti i osjećaja nadmoći. Ima ljudi kojima je zabluda postala privlačnija od upute, a život u skladu s vlastitim prohtjevima draži od prihvatanja odgovornosti koju istina podrazumijeva. Ne žele mijenjati vlastito stanje čak ni onda kada im je put upute jasno pokazan. Govoreći o Semudu, Uzvišeni Allah kaže: ”A što se tiče Semuda, njima smo na Pravi put ukazivali, ali njima je bila milija sljepoća od upute.” (Fussilet, 17.)
Kada predrasude postanu mjerilo istine
Ima i ljudi čije je odbijanje istine posljedica iskrivljenih mjerila i proturječnih sudova, zbog kojih nisu sposobni dosljedno vrednovati ni ljude ni njihove postupke. Njihov odnos prema drugima ne određuju stvarne osobine i dokazi, već pripadnost određenom uvjerenju i odnos prema njemu.
Jasan primjer takve nedosljednosti jeste odnos kurejšijskih prvaka prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Prije poslanstva poznavali su ga kao čovjeka izuzetne čestitosti, iskrenosti i pouzdanosti. Toliko su mu vjerovali da su mu povjeravali svoj imetak na čuvanje, čak i prije odlaska na putovanja. Međutim, nakon što je počeo javno pozivati u islam, njihov odnos prema njemu naglo se promijenio. Čovjek kojeg su do jučer smatrali najiskrenijim i najpouzdanijim među sobom odjednom je postao lažov, čarobnjak i ludak. Njegove osobine nisu se promijenile; promijenio se njihov odnos prema istini koju je donosio. Ono što im je ranije bilo dokaz njegove čestitosti postalo je predmet osporavanja.
Slučaj Abdullaha ibn Selama, radijallahu anhu, također pokazuje koliko se nečiji sud o čovjeku može promijeniti pod utjecajem predrasuda i vjerske netrpeljivosti. Abdullah ibn Selam bio je jedan od najuglednijih i najučenijih jevrejskih učenjaka svoga vremena. Kada je primio islam, upozorio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako će njegov narod reagirati kada sazna za njegov prelazak na islam. Rekao mu je: ”Allahov Poslaniče, Jevreji su narod koji mnogo potvara. Ako saznaju za moje primanje islama prije nego što ih upitaš o meni, iznijet će pred tobom laži na moj račun.”
Nakon toga došli su jevrejski prvaci, a Abdullah ibn Selam se, prema dogovoru s Allahovim Poslanikom, sklonio u kuću. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ih je kakav je čovjek Abdullah ibn Selam, na što su odgovorili: ”On je najučeniji među nama i sin najučenijeg, najbolji među nama i sin najboljeg među nama.”
Allahov Poslanik ih je zatim upitao: ”Šta biste rekli kada bi Abdullah ibn Selam primio islam? Biste li i vi primili islam?”
Odgovorili su: ”Allah nas sačuvao toga!”
Tada je Abdullah ibn Selam izašao pred njih i izgovorio šehadet, posvjedočivši da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik. Reakcija njegovih sunarodnika bila je trenutna i potpuno suprotna njihovim prethodnim izjavama. Čovjek kojeg su maloprije opisivali kao najučenijeg, najboljeg i najuglednijeg među sobom sada je u njihovim očima postao najgori, neznalica i sin neznalice.
Abdullahovo znanje i karakter nisu se promijenili. Jedino se promijenilo njegovo vjersko opredjeljenje, a to je bilo dovoljno da njegovi sunarodnici preokrenu sve što su o njemu govorili. Abdullah ibn Selam tada je rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zar ti nisam rekao da su oni narod koji mnogo potvara i iznosi neistine?!”
Ovi primjeri pokazuju da odbijanje istine nema uvijek isti povod, ali da ga pokreću slične ljudske slabosti: oholost, samoljublje, privrženost položaju, slijeđenje strasti i nespremnost da se vlastita uvjerenja podvrgnu mjerilu istine. Takav odnos prema istini čovjeka odvodi dotle da svjesno odbaci uputu i izabere vlastitu propast.
Niko ne može utrnuti Allahovo svjetlo
Protivnici islama, bez obzira na različite motive i pobude, služe se potvorama, propagandom i pokušajima da naruše ugled ove vjere i diskreditiraju njene nosioce. Takva nastojanja neće zaustaviti islamski poziv niti ugasiti svjetlo istine. Historija je prepuna primjera ljudi i ideologija koji su vlastitu snagu smatrali dovoljnim jamstvom pobjede, ne shvatajući da se njihova moć i utjecaj ne mogu mjeriti s istinom protiv koje su ustali.
Njihova samoobmana podsjeća na divokozu koja se divila dužini i oštrini vlastitih rogova, pa pomislila da njima može razbiti stijenu. Zaletjela se i udarila rogovima o čvrstu stijenu, ali su joj se rogovi polomili, dok je stijena ostala netaknuta. Slično tome, sljedbenici neistine precjenjuju vlastitu moć, a potcjenjuju snagu istine protiv koje se bore. Uvjereni da će pritiscima, spletkama i progonima slomiti islamski poziv, ne shvataju da ljudska nastojanja ne mogu promijeniti ono što je Allah odredio.
Takvi pritisci neće zastrašiti one koji su svjesno izabrali put islama. Prijetnje, zatvori, progonstva i različita iskušenja neće ih odvratiti od istine niti navesti da se odreknu vjere i poziva kojem su predani. Jer njihova odlučnost ne počiva na uvjerenju da će biti pošteđeni nevolja, već na svijesti da teškoće i žrtve ne mijenjaju istinitost puta kojim su krenuli.
Na to je upozoravao i Sejjid Kutb, obraćajući se nosiocima islamskog poziva: ”Neće vas ostaviti na miru čak ni ako se povučete u svoju kuću i zatvorite za sobom vrata. Sve dok istina dopire kroz prozor vaše kuće, vi predstavljate prijetnju koju treba ukloniti.”
Njihovo neprijateljstvo, dakle, ne bi prestalo čak ni kada bi se muslimani povukli iz javnog života, jer im nije sporno samo ono što muslimani čine, već i samo postojanje istine koja razotkriva njihove zablude.
Za vjernika, ustrajnost na Allahovom putu nije samo pitanje odnosa prema iskušenjima na ovome svijetu, već prije svega pitanje njegovog konačnog ishoda na ahiretu.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Onoliko koliko čovjek bude postojan na putu koji je Allah odabrao za Svoje robove na ovome svijetu, toliko će biti postojan i njegov korak na Sirat-ćupriji, postavljenoj iznad Džehennema, na Sudnjem danu.”
A onima koji ulažu svoj imetak, koriste politički utjecaj i druga sredstva kako bi ljude odvraćali od Allahovog puta, Kur'an upućuje nedvosmisleno upozorenje: ”Oni koji ne vjeruju troše svoje imetke da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, potrošiti, zatim će zbog toga žaliti i na kraju će pobijeđeni biti.” (El-Enfal, 36.)
Takav je konačni ishod njihovih nastojanja: ogromni resursi, pomno razrađeni planovi, propaganda i različiti oblici pritiska neće im donijeti pobjedu kojoj teže, već žaljenje zbog onoga što su potrošili te poraz i poniženje koje ne mogu izbjeći.
