The Nation/Franco Galdini
Preveo: Almir Zulović
Šta mislite o situaciji u zemlji u kojoj ste rođeni, Siriji?
Abu Hamza: Prvo, kada je počelo tzv. Arapsko proljeće krajem 2010., mnoga arapska braća sa kojim sam dijelio ćelije u Imigracionom centru su iskazala nadu da će se revolucija proširiti i na Siriju.
Čak i u to vrijeme, moj odgovor je uvijek bio da, ako počne i u Siriji, situacija se neće riješiti lahko i brzo. Moje razmišljanje je bazirano na historiji, lično sam sudjelovao u demonstracijama protiv Assada starijeg 80-ih godina. A šta je bio njegov odgovor u Hami? Sravnao je grad. Znao sam da će Assad mlađi ravnati cijelu Siriju prije nego se odrekne moći.
Sirijskim narodom se može vladati samo na dva načina – ili čeličnom pesnicom diktatora, ili blagom rukom pravednog vladara. Dakle, ili Assad ili Omer ibn Abdul Aziz, emevijjski halifa poznat po pravednosti. Imam osjećaj da su Amerikanci i Evropljani podsticali sirijski narod na pokretanje revolucije protiv diktatora, a kada se to dogodilo, onda su povukli svoju podršku. Ne bih to nazvao izdajom, više kao prevarom sirijskog naroda.
Da li biste podržali zapadnu intervenciju u Siriji kojom bi se srušio trenutni režim?
Abu Hamza: Ne vjerujem da bi zapadna intervencija riješila bilo šta u Siriji. Kao i u Iraku, sirijski narod bi se digao na ustanak protiv okupatora čime bi situacija postala još opasnija.
Rješenje je jednostavno, Assad razumije jedino jezik sile, kao i Gaddafi. I kao i Gaddafi, on mora biti srušen. Assadova snaga dolazi iz moći njegovih zračnih snaga i balističkih raketa, da je zapad bio iskren u podršci sirijskoj revoluciji opskrbio bi pobunjeničke snage sa oružjem kojim bi se mogli suprostaviti takvoj vojnoj sili, npr. protuavionskim oružjem. U stvarnosti, Zapad ne želi da Assad ode s vlasti jer još uvijek nisu pronašli njegovu zamjenu koja bi u potpunosti štitila njihove interese u Siriji.
Izgleda da vi tvrdite da Assad štiti interese zapada u Siriji, ali ono što izgleda da sprečava zapad da pošalje takvo oružje opozicijskim borcima je činjenica da bi to oružje moglo pasti u ruke radikalnih grupa povezanih sa Al Qaidom?
Abu Hamza: Mislim da su zapadni mediji stvorili paranoju o Al Qaidi da bi se izbjegla intervencija u Siriji. Dokaz za to je i afrička država Mali i sva medijska pomama o Al Qaidi u toj državi. Francuzi su poslali nekoliko hiljada vojnika i Al Qaida je odmah isparila. Naprimjer, u 90-im, Al Qaida je imala na raspolaganju nekih 300-500 vojnika, nikad više od 1000. Nemojte da vas zbunjuje Al Qaida kao grupa i Al Qaida kao ideja. Prvo je prilično limitirano, a drugo je prošireno po cijelom svijetu. Sviđalo se to nama ili ne, ideja džihada je pustila korijen.
Što se tiče prvog dijela vašeg pitanja, jedini otpor koji je Assad pružio u svom životu je onaj u kojem pokušava sačuvati svoju poziciju; borba za očuvanjem vlasti. Njega je lakše kupiti nego što je to bio slučaj sa Gadafijem, on je otkrio sve tajne sirijskog nuklearnog programa Amerikancima u zamjenu za vlastito političko preživljavanje.Assad je UN istražiteljima dao više informacija nego što s oni i tražili od njega.
Ista stvar je i sa Hezbolahom. U 90-im sam imao prilike lično čitati izvještaj napisan od strane nekih savjetnika Osame Bin Ladena, koje je Bin Laden poslao u Libanon kako bi ispitao mogućnost suradnje sa Hezbollahom. U njemu je stajalo, da citiram, “Hezbollah je grupa koja brani izraelsku južnu granicu”. Kako bi bivši direktor CIA -e William Casey rekao za bivšeg panamskog diktatora i američkog saveznika Manuela Noriegu: “On je gad, ali naš gad.”
Kao bivši mudžahid, šta mislite o džihadistima koji dolaze u Siriju da bi se borili protiv Assadovog režima?
Abu Hamza: Žao mi je što moram ovo reći, ali uz svo poštovanje prema našoj braći mudžahidima, oni su pokazali kratkovidnost i nedostatak vizije bilo gdje u svijetu; od Afganistana i Iraka, pa do Sirije.
Naše iskustvo stranih ratnika u Bosni i Hercegovini, unatoč mnogim greškama koje smo činili, bilo je različito zbog činjenice da je većina Arapa koji su se borili u Bosni živjela u Evropi, pa su imali drugačije, otvorenije vidike. Zbog toga smo se lakše uklopili u bosansko društvo i izbjegli sukobe sa bosanskim muslimanima, dok IDIŠ ratuje i protiv sirijskih pobunjeničkih grupa. Mi smo pokušali biti kao prvi muhadžiri, “imigranti” koji su napustili Mekku i preselili se u Medinu sa Poslanikom s.a.w.s i koji su živjeli u harmoniji sa lokalnim stanovništvom.
Po mom mišljenju, kratkovidnost Al Qaide počinje u drugoj polovini 90-ih kada je Osama Bin Laden došao pod utjecaj Aymana al-Zawahirija koji je imao korijene u organizaciji egipatskog Islamskog Džihada. Egipatski Islamski Džihad je bio propagator tekfirskih ideja koje su vrlo brzo postale centar Al Qaidine ideologije. Prije toga, prvi emir koji je organizovao dolazak mudžahida u Afganistan bio je šejh Abdullah Azzam, jedini koji je imao moje potpuno povjerenje. Nikada nisam iskazao vjernost Osami Bin Ladenu jer sam bio mišljenja da se moramo prilagođavati činjenicama, odnosno dokazima i razumijevati okolinu u kojoj se nalazimo.
Hoću da kažem da se strani borci trebaju prilagoditi domicilnom društvu, poštovati ga, te pričati i propovijedati ideologiju koja to potvrđuje. Šejh Abdullah Azzam nikada ne bi ni pomislio da proglasi vladare Saudijske Arabije otpadnicima kao što je to učinio Osama Bin Laden. Čovjek mora znati svoju relativnu snagu, a pogotovo svoje limite.
Što biste onda, kada bi ste bili u mogučnosti, poručili stranim mudžahidima koju su sada u Siriji?
Abu Hamza: Jednostavno, pitao bi ih, zašto ste došli u Siriju, šta radite ovdje? Da pojasnim, ideja džihada u Siriji je podsticana u lokalnim džamijama na isti način kao što je to bio slučaj osamdesetih godina prošlog stoljeća, mnogo prije nego su strani borci došli u Siriju. Nakon toga, lider Al Nusre Al Golani i njegova grupa su se priključili. Ali, zar džihad već nije bio prisutan u Siriji? Ti su ljudi došli i proglasili se emirima, vođama. Postavlja se onda pitanje šta je razlika između njih i Assada. Ako ti namećeš islam snagom kalašnjikova, ljudi će pristati zbog straha od odmazde, kao što su pristajali na druge stvari četrdeset godina pod čizmom Baath partije. Takva situacija je neodrživa i ljudi će se u nekom trenutku pobuniti i pokrenuti ustanak. Za razliku od toga, mi smo u Bosnu došli sa konkretnom pomoći te da se borimo na strani bosanskih muslimana. Iskazali smo vjernost predsjedniku Aliji Izetbegoviću i stavili mu se na raspolaganje unatoč tome što su ga neki afganski mudžahidi proglasili murtedom. Drugim riječima, mi smo došli da pružimo pomoć društvu i prilagodili našu poruku i način obraćanja lokalnoj zajednici umjesto da smo im pokušali silom nametnuti naša mišljenja. Da su mudžahidi u Siriji uradili isto, sirijski narod bi ih dočekao otvorenih ruku. Jedinica Ahrar al-Sham, naprimjer, je primjetila taj model od početka i na taj način izbjegla konflikte sa narodom.
U izvještajima pojedinih lokalnih medija, neki od tih stranih boraca u Siriji su Bošnjaci. Kako oni uspjevaju doći do Sirije?
Abu Hamza: Morate razumjeti ideologiju tih ljudi. Kao što sam već rekao, ideja džihada je sada uveliko raširena i neki ljudi su spremni prodati bubreg da bi došli do novca pomoću kojeg bi otputovali u Siriju. Način na koji se to radi je vrlo jednostavan, ako neki mladić želi otputovati u džihad, on traži novac od nekoga u zajednici ili ga skupi od grupe svojih prijatelja. I nije to neki veliki novac, iz Sarajeva se može otputovati do Istanbula za nekih 200 eura. Sa današnjom modernom tehnologijom, vrlo je lahko dogovoriti da vas u Turskoj čeka neko ko će vas prebaciti u Siriju.
Kad bi imali jednu posljednju želju, koja bio na bila?
Abu Hamza: Išao bih se boriti u Siriju, najvjerovatnije bih se pridružio jedinici Ahrar al-Sham, zato što se u njihovim redovima bore isključivo Sirijci. I ne bih ponavljao neke greške koje smo činili u Bosni, mora se reći da su neka braća sa visine gledali na lokalno stanovništvo. To se nikad više ne bi smjelo ponoviti. Šejh Abdullah Azzam nam je pokazao pravi način njegovog shvaćanja činjeničnog stanja; uvijek znaj gdje si i sa kim si, i ponašaj se u skladu s tim, sa poštovanjem.
