Piše: Yasin Aktay / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Među politolozima i filozofima postoji mnoštvo teorija i mišljenja o politici i političkom djelovanju ili političkoj praksi i primjeni, poput idealne politike, idealne države i idealne političke prakse. Ali kad politički teoretičari i filozofi pređu na stranu primjene i političkog djelovanja, historija nam rijetko daje sjajne primjere za to.
Možda nema boljeg primjera za to od Platona, koji se smatra ocem ideje da bi političar trebao biti filozof, tj. “kralj filozofa”. Iako je imao priliku utjeloviti ideju idealnog stanja u stvarnost kakvu je zamislio u svom umu, brzo je pobjegao iz Sirakuze, ne zadržavši se u njoj ni mjesec dana.
Kad je idealistički politički filozof Platon prešao sa teorije na praksu, završio je s potpunim neuspjehom. Ali to, naravno, ne znači da uvijek treba postojati distanca između politike i filozofije ili mudrosti u općenitom smislu. Mora se razlikovati mudrost od potrage za znanjem ili filozofijom. Nisu svi naučnici mudri, kao što ni mudrost ne zahtijeva toliko informacija koliko nauka.
Jedan od historijskih izuzetaka od ovog pravila ostaje rahmetli Ali Izetbegović, kome su svi, kao filozofu i teoretičaru, sa uvjerenjem i pokornošću priznali i titulu “mudrog vladara”. Što se tiče filozofa, političkih teoretičara (politologa i političara) mimo njega, pogotovo u našem vremenu, oni nisu zabilježili svijetlu historiju svojih iskustava u stvarnosti.
