Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga – 3. dio
U prošlom tekstu bilo je govora o imametu, tačnije o svojstvima imama u kontekstu citata iz Nehdžul-belage i drugih referentnih šiijskih izvora. U ovom tekstu želim se osvrnuti na odnos prema ashabima u kontekstu Nehdžul-belage i drugih šiijskih izvora. Ovo pitanje također je od velikog značaja, jer predstavlja jednu od suštinskih razlika između šiija i sunija.
Na početku želim naglasiti da se mišljenje današnjih duodecimalnih šiija (isna ‘ašerija) ne razlikuje kada je u pitanju njihova dogmatska percepcija ashaba, nego se razlika jedino uočava od načina i metode njihovog pojašnjavanja ovog krucijalnog pitanja. Tačnije, razlikuje se samo u tome koliko će se ko od njih u datom momentu koristiti metodom tekijje/disimulacije. Dokaz navedenom jeste i to što svi šiijski primarni izvori na isti način tretiraju ashabe, i po tom pitanju unutar samog dža'ferijjskog-dvanaestoimamskog mezheba ne postoji nikakvo razilaženje.
Iz tog razloga, vidjet ćemo da među savremenim šiijama postoje njihovi najveći autoriteti (merdži'a) koji otvoreno i javno vrijeđaju ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i za njih kažu da su nevjernici i otpadnici, dok sa druge strane postoje šiijski autoriteti koji izdaju fetve da je haram vrijeđati ashabe, ali radi jedinstva muslimana i straha od smutnje, a ne zato što je to samo po sebi zabranjeno i neispravno.[1]
Među današnjim šiijama dobro je poznata tzv. širaska škola, koja je poznata po ortodoksnim šiijskim stavovima u šta spada i vrijeđanje/proklinjanje ashaba, a posebno Ebu Bekra, r.a., i Omera, r.a. Jedno od najpoznatijih imena ove škole je Mudžteba Širazi koji otvoreno i javno kaže da su poslije smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., svi ashabi postali otpadnici i mnogobošci, uključujući i Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aišu i druge ashabe.[2]
Mudžteba Širazi izuzima samo četvericu ashaba za koje postoje šiijske predaje da su ostali vjernici. On također javno poziva u proklinjanje Ebu Bekra i Omera, te spominje vrijednost onoga ko ih proklinje.[3] Sličan njemu je i savremeni šiijski učenjak Sadik Širazi koji otvoreno i javno proklinje ženu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Aišu, r.a.[4]
Ono što je izazvalo burne reakcije kod muslimana svakako je izjava jednog on najvećih savremenih šiijskih autoriteta ajatollaha Huseina Vehida Horasanija, koji je izjavio da je vađenje tjela Ebu Bekra i Omera iz njihovih kaburova, te njihovo udaljavanje od Poslanika, s.a.v.s., odgovornost i stroga obaveza svakog muslimana i muslimanke.[5]
Pomenuta izjava ne bi bila toliko bitna da pomenuti šiijski autoritet nije jedan od najpriznatijih profesora u današnjim vjerskim školama u Komu/Iranu koje su lojalne iranskom režimu. Ono što se može spomenuti kao izuzetak navedenom stavu jesu šiijski autoriteti koji su, nakon studioznijeg izučavanje šiijske vjerske misli, pokušali da izađu iz njenih okvira, negirajući veliki broj dogmi na kojima se temelji šiijska misao.
Jedan od njih je i savremeni šiijski autoritet iz Libana, Muhammed Husein Fadlullah koji je pred kraj svog života govorio za mnoge šiijske dogme i doktrine da su neistinite i lažne.[6] Sa druge strane, postoji ne tako mali broj velikih šiijskih autoriteta/mudžtehida/ koji su potpuno ostavili šiizam i ostatak svog života posvetili pojašnjavanju šiijskih zabludjelih učenja. No, o tom fenomenu ćemo posebno govoriti, a ovdje želim samo naglasiti da su glavni razlog njihovog potpunog ili djelimičnog ostavljanja i napuštanja šiizma bili upravo dokazi o kojima je ovdje riječ, tj. mnoštvo citata iz kapitalnih šiijskih izvora koji ukazuju na neispravnost temeljnih dogmi šiijske doktrine.
Kako bi stvar bila jasnija navest ću citate iz primarnih šiijskih izvora koji govore o njihovom stavu prema ashabima.
Kultura vrijeđanja ashaba u šiijskoj vjerskoj misli od vremena El-Kulejnija pa sve do Homeinija
Kultura vrijeđanja i proklinjanja ashaba bila je konstantno prisutna u šiijskoj vjerskoj misli sve od vremena šiijskih klasika, poput El-Kulejnija (umro 864. godine) pa sve do savremenih šiijskih učenjaka, poput Homeinija (umro 1989. godine). Pokušaji šiijskih misionara, posebno na našim prostorima, da ovu činjenicu sakriju su uzaludni, jer u današnjem vremenu je olakšan pristup svakoj vrsti literature, pa tako i primarnim i najrelevantnijim šiijskim izvorima.
Šiijski ”Buharija”, El-Kulejni u jednom od najznačajnijih šiijskih izvora, Revdatul-kafi, spomenuo je sljedeće predaje: ”Ljudi su poslije Poslanika, neka je mir na njega i njegovu porodicu, bili otpadnici osim trojice! Pa sam rekao: ‘A ko su ta trojica?’ On je kazao: ‘Mikdad ibn Esved, Ebu Zerr el-Gifari i Selman el-Farisi, neka je na njih Allahov bereket i milost.”’[7]
”I zaista su dvojica šejhova (Ebu Bekr i Omer) napustili dunjaluk, a nisu se pokajali, niti sjetili šta su učinili sa vođom pravovjernih (tj. Alijom), pa neka je na njih Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi.”[8]
”Tako mi Allaha, nema niti jednog belaja niti nedaće nad nama iz ehli bejta, a da njih dvojica (Ebu Bekr i Omer) nisu začetnici svega toga, pa neka je na njih Allahovo prokletstvo, prokletstvo mleka i svih ljudi.”[9]
Homeini o ashabima/pravo lice Homeinija
Nakon što sam spomenuo citate iz Revdatul-kafi od El-Kulejnija, ukratko ću se osvrnuti i na mišljenja Homeinija, jednog od najvećih šiijskih savremenih autoriteta, o ashabima.
Naime, u svom poznatom djelu Kešful-esrar, Homeini o ashabima kaže sljedeće: ”Nećemo se sada osvrtati na dvojicu šejhova (Ebu Bekra i Omera), niti na njihovo suprotstavljanje Kur'anu, niti na njihovo poigravanje sa Allahovim propisima i dozvolama i zabranama koje su došle od njih samih, kao ni na svu njihovu nepravdu koju su nanijeli Fatimi, Poslanikovoj kćerki i nepoznavanje Allahovih propisa od strane njih dvojice.”[10]
Zatim nastavlja: ”Je li moguće da nas Allah upućuje na ove zulumćare i podrugljivce….”[11] Govoreći o hazreti Omeru, r.a., Homeini je rekao: ”Ova vidljiva naklapanja (Omerova), ostatak su nevjerstva i licemjerstva ….”[12]
Rezimirajući govor o Ebu Bekru i Omeru, Homeini veli: ”Rezime prethodnog je da kada bi čak Kur'an jasno ukazao na to (tj. na imamet), oni nikada ne bi ostavili svoje ciljeve, niti bi napustili vlast radi Allahovog govora, i maksimalno što bi se moglo očekivati jeste da Ebu Bekr izmisli neki hadis (kako bi opravdao svoj stav) ….”[13]
Nakon navedenih citata velikog šiijskog klasika El-Kulejnija i savremenog šiijskog učenjaka Homeinija, osvrnut ćemo se na citate iz Nehdžul-belage u kojima se govori o ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Cilj navođenja citata iz Nehdžul-belage i njihovog poređenja sa gornjim citatima, jeste stjecanje jasnog uvida da šiizam kao doktrina i misaoni sistem nemaju ama baš nikakve veze sa hazreti Alijom i ehli bejtom. Nakon ovih citata važan zaključak koji se nameće jeste (ne)ispravnost šiijske vjerske misli u svjetlu njihovih primarnih izvora na kojima temelje svoje učenje, a ne samo u svjetlu njihovih neistomišljenika.
Hazreti Alija hvali ashabe
Govoreći o ashabima, Alija, r.a., rekao je: ”Vidio sam drugove Muhammedove, neka je blagoslov Božiji na njega i na porodicu njegovu, ali nisam našao nikoga od vas da im sliči. Oni bi započinjali dan sa prašinom na kosi i licu, a noć su provodili na sedždi i stojeći u molitvi. Spuštali su čela i lice i stajali su (na kijamu) kao da stoje na žeravici, zbog prisjećanja na Sudnji dan. Među očima su im bili biljezi poput koljena kozijih od dugih sedždi. Kada se spomene Allah, oči njihove obilno teku sve dok se ovratnici košulja njihovih ne natope. Oni drhte u strahu od kazne i nade u nagradu, kao što drvo podrhtava u danu vjetra olujnog.”[14]
Ovu predaju također je zabilježio i El-Medžlisi od imama El-Bakira u kojoj se kaže: ”Klanjao je vođa pravovjernih sabah-namaz kao imam u Iraku, i kada je završio okrenuo se prema ljudima i posavjetovao ih, zaplakao je i rasplakao prisutne, te rekao: ….”, citirajući gore navedenu predaju.[15]
Hazreti Alija kudi svoje sljedbenike a hvali ashabe
U jednom svom govoru Alija, r.a., veli: ”Ali, s kim, i kome? Htio sam sa vama da liječim, a uspostavilo se da ste vi ustvari bolest, i to je poput vađenja trna trnom, a čovjek zna da trn ide trnu. Allahu moj, liječnici izgubiše svaku nadu i umoriše se vaditelji vode iz bunara tog. Gdje su oni koji su pozvani u islam, pa ga prihvatili?! Učili Kur'an pa sudili po njemu?! Bili podsticani na borbu, pa pohrlili njoj kao što deve pohrle prema svojoj mladunčadi?! Oni koji su izvukli sablje iz korica i išli svijetom u boj, poredani u safove?! Neki su stradali, a neki preživjeli. Nisu ih veselile vijesti o preživjelima, niti im je sućut bila iskazivana radi poginulih. Bili su nateknutih očiju od plakanja, stomaka praznih od posta, usana suhih od upućivanja dova, blijedi od nespavanja radi ibadeta noću, a na licima tragovi skrušenih! Eto, to su braća moja koja su otišla, za kojima treba da čeznemo, i grizemo svoje ruke radi rastanka sa njima ….”[16]
Obraćajući se Muaviji, hazreti Alija mu, o vrijednosti muhadžira, kaže: ”… prethodnici su uspjeli zahvaljujući svom prvenstvu (prethođenju), i muhadžiri su otišli sa svojim odlikama….”[17]
Također, govoreći o muhadžirima hazreti Alija, veli: ”… jer šura (pravo izbora halife) pripada muhadžirima i ensarijama, i ako se slože i nekoga imenuju, on time postaje imam-halifa, i to je stvar u kojoj je Allahovo zadovoljstvo. Ako se neko udalji od njih, napadajući ih, ili uvodeći neku novotariju, vratit će ga tamo odakle se udaljio. Ukoliko to odbije, onda će se protiv njega boriti, jer takav slijedi neki drugi put a ne put vjernika …”[18]
Iz ovog teksta i govora hazreti Alije možemo razumjeti sljedeće:
– Šura-dogovor pripada muhadžirima i ensarijama, i odluka je u njihovim rukama.
– Njihov dogovor oko neke stvari je uzrok Allahovog zadovoljstva.
– U njihovom vremenu odabir halife i imama bez njihovog dogovora nije validan.
– Onaj ko se suprotstavlja ashabima smatra se da je novotar ili nepravedan.
– Obaveza je da vladar muslimana povede borbu protiv skupine koja se suprotstavlja muhadžirima i ensarijama.
Hazreti Alija o ensarijama
Govoreći o ensarijama, Alija, r.a., rekao je: ”Oni su, tako mi Allaha, othranili islam svojim darežljivim rukama i rječitim jezicima, kao što se hrani mlado ždrijebe.”[19]
Govor imama ehli bejta o ashabima u svjetlu šiijskih izvora
Predaje i izrazi hvale na račun ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne prenose se samo od hazreti Alije, nego i od svih drugih imama i učenjaka iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice. U nastavku ću spomenuti predaje koje se prenose od imama, koje šiije-dvanaestoimamci smatraju nepogrješivim imamima, a koje se, za divno čudo, nalaze u šiijskim izvorima.
Imam Ali, sin hazreti Huseina, poznatiji kao Zejnul-Abidin (četvrti imam kod šiija), o ashabima
Prenosi se da je Ali ibn Husein (Zejnul-Abidin), rekao: ”Došla mu je skupina ljudi iz Iraka i počeli su da govore o Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, pa kada su završili on im je kazao: ‘Hoćete li mi kazati jeste li vi …prvi muhadžiri koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su, zaista, pravi vjernici?’ Pa su kazali: ‘Ne!’ ‘Kažite mi jeste li vi …oni koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno?’ Pa su kazali: ‘Ne!’ Onda je on rekao: ‘Vi ste se odrekli prve dvije skupine, a ja svjedočim da vi niste od onih za koje Allah kaže: ‘Oni koji poslije njih dolaze – govore: –Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’ Izlazite, Allah vas ubio!”[20]
Od imama Muhammeda, sina Alije sina hazreti Huseina, poznatijeg kao imam El-Bakir (peti šiijski imam), prenosi se sljedeća predaja: ”U'rve ibn Abdullah je kazao: ‘Pitao sam Ebu Dž'afera Muhammed ibn Alija, alejhi selam, o ukrašavanju sablje, pa mi je odgovorio: ‘Nema zapreke da je ukrašavaš, Ebu Bekr es-Siddik je ukrašavao svoju sablju?’ Rekao mu je: ‘Ti reče Es-Siddik (istinoljubljivi)?’ Onda je on ustao, okrenuo se prema kibli i rekao: ”Da, Es-Siddik – istinoljubljivi! I ko za njega ne kaže Es-Siddik, Allah ne učinio da njegov govor bude istinit niti na dunjaluku niti na Ahiretu.”’[21]
Imam El-Bakir je bio upitan o hadisu koji govori o vrijednosti hazreti Omera, pa je kazao: ”Ne poričem vrijednost Omera, ali Ebu Bekr je bolji od njega.”[22]
Imam Dža'fer es-Sadik (šesti imam kod šiija) je govorio: ”Bilo je dvanaest hiljada ashaba, osam hiljada iz Medine, dvije hiljade iz Mekke, i dvije hiljade oslobođenih robova. Niko od njih nije bio kaderija, niti murdžija, niti harurija, niti mu'tezila, niti je ko od njih slijedio neko svoje mišljenje! Plakali su i danju i noći i govorili: ‘Gospodaru, uzmi naše duše prije nego se lijepa hljeba zasitimo’.”[23]
Prenosi se da je Mensur ibn Hazim pitao imama Es-Sadika: ”Rekao sam mu: ‘Obavjesti me o ashabima Allahovog Poslanika, jesu li bili iskreni ili su lagali?’ Reče: ‘Dakako nego su bili iskreni!’ Upitao sam: ‘A zašto su se onda razilazili?’ Odgovorio je: ‘Zar ne znaš da bi čovjek došao Allahovom Poslaniku i nešto ga pitao, pa bi mu dao jedan odgovor, a zatim bi mu dao drugačiji odgovor koji derogira prvi, jer su hadisi znali derogirati jedan drugog.”’[24]
El-Kulejni je zabilježio predaju u kojoj se kaže da je žena po imenu Ummu Halid pitala imama Dža'fera es-Sadika o Ebu Bekru i Omeru, da li da ih voli i uzima kao prijatelje, pa je Dža'fer es-Sadik odgovorio: ”Da, voli ih i uzmi za prijatelje!” Zatim je ona rekla: ”I da kažem Gospodaru da si mi ti to naredio?” ”Da!”, odgovorio je.[25]
Musa el-Kazim, sin Dža'fera es-Sadika, (sedmi šiijski imam) prenosi hadis od svojih očeva da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: ”Ja sam garancija za moje ashabe, a kada ja preselim moje ashabe će zadesiti ono što im je obećano (iskušenja), a kada presele moji ashabi moj ummet će zadesiti ono što im je obećano (iskušenja). Ova vjera će biti uzdignuta nad drugim vjerama sve dok među vama bude onih koji su mene vidjeli.”[26]
Imam Ali Rida, sin Muse el-Kazima (osmi šiijski imam), prenosi predaju da je Musa, a.s., upitao svoga Gospodara sljedeće: ”A ima li među prijateljima/ashabima drugih poslanika koji su plemenitiji kod Tebe od mojih drugova?”, pa mu Allah reče: ”O Musa, zar ne znaš da je vrijednost Muhammedovih drugova/ashaba u odnosu na ashabe drugih poslanika, isto kao i vrijednost Muhammeda nad ostalim poslanicima?”[27]
Imam Hasan el-Askeri ( jedanaesti šiijski imam) prenosi predaju koja glasi: ”Kada bi se samo jedan od odabranih ashaba Muhammeda vagao sa svim sljedbenicima svih poslanika, prevagnuo bi.”[28]
Također, on prenosi i sljedeću predaju: ”Zaista, onaj ko bude mrzio Poslanikovu porodicu i njegove odabrane ashabe, pa makar samo jednog od njih, Allah će ga kazniti takvom kaznom, kada bi se ona podijelila na sva Allahova stvorenja, sve bi ih uništila.”[29]
PROČITAJ JOŠ:
Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga – I dio
Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga – II dio
[1] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=hhU7epS3Q-k
[2] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-HFxNee2zsY
[3] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=2WlIiL46CFQ
[4] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LJcJPpK_KHI
[5] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=JaI6xSDIcUU
[6] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=cMx3k-hilW0&app=desktop
[7] El-Kulejni, Revdatul-kafi, Menšuratul-fedžr, Bejrut, 2007, svezak 8, str. 133.
[8] Ibid, str. 133.
[9] Ibid.
[10] Homeini, Kešful-esrar, bez godine i mjesta izdavanja, str. 119.
[11] Ibid, str. 119.
[12] Ibid, str. 126.
[13] Ibid, str. 126.
[14]Nehdžul-belaga, str. 181; Staza rječitosti, govor 96, str. 94.
[15] El-Medžlisi, Biharul envar el-džami’ lidureri ve ahbari eimmeti athar, Dar ihjaut-turas arebi, Bejrut, 1983, 56 svezaka, svezak 22, str. 306.
[16]Nehdžul belaga, str. 231, 232; Staza rječitosti, govor 120, str. 108.
[17]Nehdžul belaga, str. 501; Staza rječitosti, 17. pismo, str. 190.
[18]Nehdžul-belaga, str. 491; Staza rječitosti, pismo 6, str. 186.
[19]Nehdžul belaga, str. 722; Staza rječitosti, izabrane izreke i kazivanja 474, str. 277.
[20] El-Erbeli, Kešful-gumme fi ma'rifetil eimme, Darul-adva, Bejrut, 1985, svezak 2, str. 291.
[21] Ibid, 2/360.
[22] Et-Tabersi, Ihtidžadž, Menšurat Šerif Redijj, 1380, svezak 2, str. 212.
[23] Es-Saduk, Hisal, Muessetu nešr islamijje, Kom, 1362, str. 639, 640; Medžlisi, Biuharul-envar, 22/305.
[24] El-Kulejni, Usulul-kafi, str. 50.
[25] El-Kulejni, Revdatul-kafi, 8/58.
[26] El-Medžlisi, Buharul-envar, 22/309, 310.
[27] Ibid, 13/234.
[28]Hasan el-Askeri, Tefsir mensub ilel imam Ebi Muhammed Hasan ibn Ali Askeri, Medresetul imam Mehdi, Kom, 1409 h.g., str. 392.
[29] Ibid, str. 392.
