Bliski istok kao terminološki pojam, u savremenoj politici i znanosti često izjednačen s pojmom Srednjeg istoka (Middle East), sinonim je za jednu od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u savremenom svijetu. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađeni stavovi o tome koje države čine regiju. Politologinja Mirjana Kasapović, u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, naročito naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i evropske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Evropi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Evrope, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog evropskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.
Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu tokom 20.st. narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tokom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljevi, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Evroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu Rebuilding America s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. septembra 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od političkih i ekonomskih sankcija, pomaganja opozicije do poduzimanja vojnih operacija koje mogu imati i karakter unilateralne intervencije s ciljem rušenja neprijateljskih režima.
Američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, i formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Međutim, redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenata jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključno i Siriju.
Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima treba podršku SAD! Stoga su dva mandata predsjednika Busha obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese evroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američke različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti ekonomsku i političku integraciju prostora Evroazije, jer, kako navodi Brzezinski, „globalni primat Sjedinjenih Država, izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na evroazijskom kontinentu“.
Ključno je shvatiti kako je politika SAD-a prema Siriji i regiji u skladu sa onom koju kreira Izrael. Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. septembra postao je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa Al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. septembra, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ posebno upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima.
Autori: dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov
Izvor: Geopolitika.news
