Piše: Abdusamed Nasuf Bušaltić

Uzvišeni Allah objavio je: ”A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (Ta-Ha, 124.)

Anksioznost je jedno od najraširenijih psihičkih oboljenja savremenog doba. Riječ je o poremećenom psihičkom stanju koje ostavlja brojne negativne posljedice: napetost, strah, nesigurnost, potištenost i osjećaj da čovjek gubi kontrolu nad vlastitim životom.

Savremena medicina ukazuje da dugotrajna izloženost anksioznosti ne ostaje samo u domenu psihičkog zdravlja, nego može ostaviti posljedice i na tjelesno zdravlje. Ona doprinosi nastanku različitih zdravstvenih tegoba, poput poremećaja rada srca, grčenja želuca, hroničnog umora, povišenog krvnog pritiska, a u najtežim slučajevima može dovesti i do očaja koji neke ljude navede na pokušaj oduzimanja vlastitog života.

Među najznačajnijim uzrocima unutrašnjeg nemira i tjeskobe ubrajaju se duhovna praznina, strah za opskrbu i egzistenciju, pretjerana briga za djecu te strah od budućnosti.

Čovjek je ovladao mnogim stvarima izvan sebe, ali nije uspio pronaći mir unutar sebe

Čovjek nije samo tijelo koje traži hranu, piće, odmor i užitak. On je biće satkano od tijela i duše. Kao što tijelo ne može živjeti bez hrane, tako ni duša ne može živjeti bez svoje hrane. Njena hrana jesu iman, ibadet, zikr i blizina Uzvišenog Allaha. Bez te životvorne veze čovjek, ma koliko imao materijalnih dobara, ostaje izgubljen, zbunjen i nemiran. Jer čovjek je tijelo i duša, i nemoguće je ostvariti istinsku sreću pokušavajući zadovoljiti samo tijelo, a zanemariti dušu.

Najveća tragedija savremenog čovjeka ogleda se u tome što se potpuno posvetio potrebama svoga tijela, a zanemario potrebe svoje duše. Savremena civilizacija postigla je veliki napredak u zadovoljavanju tjelesnih potreba čovjeka. Ponudila mu je obilje hrane, pića, zabave, uživanja i različitih oblika zadovoljstva. Međutim, dok je savremeni čovjek tijelu pružio gotovo sve što poželi, duša je ostala zapostavljena. Ona i dalje traži svoju hranu, svoje smirenje i lijek koji joj jedino može dati njen Stvoritelj.

Upravo u tome se očituje duboka kriza savremenog čovjeka: uspio je ovladati mnogim stvarima izvan sebe, ali nije uspio pronaći mir unutar sebe.

Sve veći broj psihijatrijskih klinika, sve rasprostranjenija depresija i porast broja samoubistava predstavljaju ozbiljna svjedočanstva duboke unutrašnje krize savremenog čovjeka, krize koja se očituje u nemiru, sumnji, tjeskobi i gubitku smisla.

Zbog toga ne iznenađuje što su ljudi koji su pronašli istinsku vezu sa Allahom govorili o stanju koje materijalni svijet teško može razumjeti.

Prenosi se da je Ibn Tejmije govorio: “Kad bi kraljevi i sinovi kraljeva znali kakvu sreću i zadovoljstvo osjećamo u našim srcima, borili bi se protiv nas sabljama kako bi to zadobili.”

Čovjek koji spozna Allaha i čini mu ibadet onako kako je propisao, ne gubi svoj mir čak ni kada izgubi mnogo toga drugog, jer zna da se istinska sigurnost nalazi u blizini Onoga Koji upravlja svim stvarima.

Ibn Hazm navodi da je posmatrao ljude različitih naroda i stanja: muslimane i nemuslimane, dobre i loše, Arape i nearape. Primijetio je da se, bez obzira na razlike među njima, svi slažu u jednoj stvari: čovjek želi da se oslobodi briga, tuge i unutrašnjeg tereta.

Zatim je rekao: “Tražio sam šta najdjelotvornije otklanja brigu i tugu, i nisam našao ništa bolje i efikasnije od obožavanja Allaha Uzvišenog, Njegove ljubavi i potpune pokornosti i predanosti Njemu. Tada sam spoznao da je uputa vjerovjesnika sadržavala lijek protiv briga i na ovom i na budućem svijetu.”

Strah za opskrbu – kada čovjek zaboravi ko je istinski Opskrbitelj

Jedan od najčešćih uzroka čovjekovog nemira i tjeskobe jeste strah za opskrbu i materijalnu sigurnost u budućnosti. Čovjek često zaboravlja jednu veliku istinu: Onaj Koji ga je stvorio nije ga ostavio bez opskrbe.

Uzvišeni Allah je Er-Rezzak, Onaj Koji neprekidno opskrbljuje Svoja stvorenja, i On je najbolji Opskrbitelj, kao što Uzvišeni kaže: ”Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.” (Hud, 6.)

Allahova opskrba ne dolazi zbog čovjekove pretjerane pohlepe, niti je može spriječiti nečija zavist, mržnja ili odbojnost. Ono što je Allah odredio čovjeku, doći će mu, a ono što mu nije određeno, ne može ostvariti ni najvećim trudom.

Neizmjerna Allahova mudrost ogleda se i u tome što je ljudima odredio različite udjele u opskrbi, kao što ih je učinio različitim po izgledu, sposobnostima i osobinama. Uzvišeni Allah zna šta je najbolje za svakog čovjeka: nekima je podario obilje, a drugima ograničio opskrbu.

U tome se kriju mudrosti koje ljudski razum često ne može dokučiti. Ponekad bi čovjek, kada bi mu bilo dato ono što želi, time bio udaljen od dobra. A ponekad mu se nešto uskrati upravo zato što ga Allah time štiti od onoga što bi mu moglo nauditi.

Mudrost davanja i uskraćivanja jeste iskušavanje ljudi, kao što se navodi u ajetima: ”Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!” A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio!” (El-Fedžr, 15.-16.)

Nakon toga Uzvišeni Allah razotkriva zabludu takvog razmišljanja riječima: ”A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete, i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate, a nasljedstvo pohlepno jedete i bogatstvo pretjerano volite.” (El-Fedžr, 17.-20.)

Time Uzvišeni Allah ispravlja pogrešno ljudsko shvatanje. Obilje nije uvijek znak počasti, kao što ni oskudica nije uvijek znak poniženja. I jedno i drugo predstavljaju iskušenje. Kroz ta iskušenja razlikuju se zahvalni od nezahvalnih i strpljivi od onih koji se bune protiv Allahove odredbe.

Briga za sudbinu vlastite djece

Nijedna briga nije snažnija od roditeljske brige za vlastitu djecu. Roditelj se boji za njihovo zdravlje, budućnost, sigurnost i životni put. Ali Kur'an nas uči da je najveća i najbolja zaštita koju roditelj može ostaviti svojoj djeci bogobojaznost i dobrota.

Kur'an nam navodi veličanstven primjer žene Imranove koja je, još prije poroda, zavjetovala Allahu dijete koje je nosila u svojoj utrobi, želeći da bude u službi Bejtul-Makdisa. Očekivala je sina, jer su tu službu obavljali muškarci. Međutim, kada je rodila djevojčicu, nije znala da je Allah za nju odredio mnogo uzvišeniju sudbinu od one kojoj se nadala. Uzvišeni Allah primio je njen iskreni zavjet, sačuvao njenu kćerku Merjem i povjerio je na odgoj Svome plemenitom vjerovjesniku Zekerijjau, alejhis-selam. Odrasla je u bogobojaznosti i pokornosti Allahu, pod Njegovom posebnom brigom, ostavši čista i neporočna. Zatim ju je Allah odabrao između svih žena svijeta i učinio da, kao djevica, Njegovom odredbom začne i rodi Isaa, alejhis-selam, jednog od najodabranijih Allahovih poslanika i jednog od najboljih ljudi koji su ikada hodili Zemljom. Tako je Allah primio zavjet Imranove žene na način koji je bio daleko veličanstveniji od svega što je ona mogla zamisliti.

Ovaj primjer nas uči da dijete koje roditelj povjeri Allahu nikada nije prepušteno samo sebi, čak i kada roditelj ne može kontrolisati sve okolnosti njegovog života.

Strah od budućnosti – teret koji čovjek nosi prije nego što se ona dogodi

Mnogi ljudi ne pate zbog onoga što se dogodilo, nego zbog onoga što bi se moglo dogoditi. Žive zarobljeni u pitanju: “Šta ako se desi ovo? Šta ako se dogodi ono?” Tako čovjek potroši snagu boreći se protiv događaja koji se nikada neće ni dogoditi.

Stoga vjernik treba biti siguran da Allah ne iskušava Svoga roba, a da uz iskušenje ne pošalje i Svoju milost, mudrost i olakšanje.

Postoje trenuci u životu za koje bi čovjek, kada bi unaprijed znao da će mu se dogoditi, pomislio da ih neće preživjeti. A kada ih Allahovom pomoći prođe, iznenadi se snagom koju mu je Allah podario i vidi koliko ga je Allah vodio i čuvao. Zato ne opterećuj svoje srce onim što ne znaš i čiji ishod ne možeš spoznati.

I prisjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je uputio Ibn Abbasu, radijallahu anhuma: “Dječače, podučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha, pa će On tebe čuvati. Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži je od Allaha. Znaj: kada bi se svi ljudi udružili da ti pribave neku korist, ne bi ti mogli koristiti osim onim što ti je Allah već propisao. A kada bi se svi udružili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi osim onim što ti je Allah već odredio.”

Prihvatanje Allahove odredbe – put ka smiraju srca

Čovjek često zaboravlja jednu veliku istinu koja je utkana u samu prirodu ovog svijeta: ništa na dunjaluku ne ostaje isto. Stanja i okolnosti se mijenjaju, dani se smjenjuju. Ne postoji nevolja koja traje zauvijek, kao što ne postoji ni dunjalučka blagodat koja ne prolazi.

Upravo zbog toga vjernik ne troši svoju snagu boreći se protiv onoga što ne može promijeniti, niti dozvoljava da mu srce bude zarobljeno okolnostima nad kojima nema vlast. Mudrost nije u tome da čovjek negira teškoće, nego da ih prihvati sa razumijevanjem i da u njima prepozna Allahovu odredbu.

Vjernik zna da Allah Svome robu želi samo dobro. Čak i iskušenje koje mu pošalje nosi u sebi nevidljivu milost i mudrost. Kroz iskušenja Allah briše grijehe Svoga roba, podiže njegove stepene, povećava njegova dobra djela i vraća ga Sebi onda kada bi ga blagostanje možda udaljilo od Njega. A kada se rob strpi, Allah mu nadoknađuje boljim od onoga što je izgubio. Tek kada ih izgubimo, spoznamo vrijednost mnogih darova koje smo do tada smatrali sasvim običnim. Bolest nas podsjeti na vrijednost zdravlja. Gubitak nas podsjeti na vrijednost onoga što smo imali. Iskušenje nas podsjeti na Onoga Koji jedini može otkloniti nevolju.

Otuda i krize, iako su bolne, mogu postati škola imana. One povećavaju čovjekovu zahvalnost, produbljuju njegovo razumijevanje života i uče ga da istinski cijeni Allahove blagodati čiju veličinu često spozna tek kada ostane bez njih.

Jačanje veze sa Allahom: najbolji lijek protiv anksioznosti

Najbolji lijek protiv unutrašnje tjeskobe jeste jačanje čovjekove veze sa njegovim Gospodarom.

Iman je tvrđava koja štiti srce od bujice strahova, briga i nemira. Kada je ta tvrđava čvrsta, uzroci tjeskobe ne mogu lahko ovladati čovjekom. Zato se musliman treba truditi da iz svojih ibadeta uzima njihove istinske plodove i da ustrajno prakticira zikrove prenesene u Kur'anu i sunnetu. Nemir se najlakše useljava u srce koje je ispražnjeno od onoga što ga oživljava, oplemenjuje i ispunjava. A upravo je zikr – spominjanje i veličanje Allaha – jedan od najdjelotvornijih uzroka smirenosti, kao što Uzvišeni kaže: “One koji vjeruju i čija se srca, kada se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kada se Allah spomene, smiruju.” (Er-Ra'd, 28.)

A najuzvišeniji oblik zikra jeste učenje Kur'ana, Allahove Knjige, koja nije samo knjiga upute nego i lijek za ljudska srca. Kur'an liječi duhovne bolesti, odagnava tjeskobu, ulijeva smirenost u dušu i štiti čovjeka od mnogih unutrašnjih slabosti, shodno ajetu: “Reci: ‘On je onima koji vjeruju uputa i lijek.'” (Fussilet, 44.)

Dova – ključ Allahove pomoći

Kada čovjeka pritisnu tjeskoba, strah i životne nedaće, nema sigurnijeg utočišta od dove. Ona nije samo iznošenje vlastitih potreba niti puko traženje izlaza iz teškoće. Dova je najuzvišeniji izraz čovjekove potpune ovisnosti o Allahu i njegovog potpunog oslonca na Gospodara svjetova. U trenutku kada podigne svoje ruke prema nebu, vjernik priznaje vlastitu nemoć, a potvrđuje Allahovu svemoć; odriče se oslanjanja na sebe i svoje srce veže za Onoga u Čijoj su ruci riznice nebesa i Zemlje i Koji je kadar promijeniti svako stanje i otkloniti svaku nevolju.

Otuda i Allahov poziv robovima: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.'” (Gafir, 60.)

Da dova nije samo molba nego jedan od najuzvišenijih vidova robovanja Allahu, potvrđuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Dova je ibadet.” U dovi se, jasnije nego u mnogim drugim ibadetima, ogleda suština ubudijjeta: rob priznaje da nema snage ni moći osim s Allahom, da bez Njegove pomoći ne može otkloniti ni najmanju nevolju niti sebi pribaviti i najmanju korist. Zato dova nije samo put do ispunjenja naših potreba; ona je put kojim srce pronalazi smiraj u blizini svoga Gospodara i izvor snage koji vjerniku vraća nadu onda kada se svi ovosvjetski uzroci učine nedovoljnim.

Dunjaluk je kuća iskušenja, a ne kuća konačnog smiraja i uživanja

Na kraju, nikada ne smijemo zaboraviti veliku istinu: ovaj svijet je kuća privremenog boravka, a ne kuća vječnog ostanka. Stoga musliman ne smije dozvoliti da mu dunjaluk postane najveća briga, niti da strah za opskrbu ovlada njegovim srcem. Jer kada dunjaluk zauzme mjesto u srcu koje pripada Allahu i vječnom životu na ahiretu, čovjekovo srce postaje zarobljeno onim što je prolazno. A kada se to desi, čovjek neminovno gubi unutrašnji mir.

Ibnul-Kajjim el-Dževzije, rekao je: “Kada čovjek osvane i omrkne, a njegova jedina briga bude Allah, Uzvišeni će preuzeti brigu o svim njegovim potrebama. Skinut će s njega ono što ga opterećuje, ispunit će njegovo srce ljubavlju prema Njemu, njegov jezik spominjanjem  Allaha, a njegove udove pokornošću Njemu.

A kada čovjeku dunjaluk postane najveća briga, Allah će ga prepustiti njegovim brigama, tugama i teškoćama. Tada će njegovo srce biti zauzeto ljubavlju prema stvorenjima umjesto ljubavlju prema Stvoritelju, njegov jezik njihovim spominjanjem umjesto spominjanjem Allaha, a njegovi udovi služenjem ljudima.

Takav se iscrpljuje kao životinja u službi nekoga drugog. Svako ko se udalji od robovanja Allahu, Njegove ljubavi i pokornosti Njemu, bit će iskušan robovanjem stvorenjima, njihovom ljubavlju i služenjem njima.”

U tom smislu Uzvišeni Allah kaže: ”Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.” (Ez-Zuhruf, 36.)

Osim toga, dunjaluk je kuća iskušenja, a ne kuća konačnog smiraja i uživanja. Na Zemlji ne postoji osoba bez problema, brige ili iskušenja. Svako ima svoje unutrašnje borbe, svoje neizgovorene boli i svoje trenutke slabosti. I tako će biti sve dok čovjek ne napusti ovaj svijet.

Ne trebamo, stoga, sanjati o danu kada ćemo riješiti sve probleme i tek tada početi živjeti sretno. Takav dan na dunjaluku ne postoji. Istinska zrelost nije u tome da čovjek pronađe život bez teškoća, nego da nauči kako se nositi s teškoćama. Da iz svojih iskušenja izađe jači. Da iz svojih padova nauči lekcije. Da kroz prepreke izgradi sabur.

Jer najveća pobjeda nije da čovjek nikada ne bude iskušan, nego da iz svakog iskušenja izađe bliži svome Gospodaru.