Piše: Ebu-l-Hasan en-Nedevi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Arapski svijet zauzima istaknuto mjesto na političkoj karti svijeta, ne samo kao prostor bogate historijske i kulturne baštine, već i kao regija čiji su narodi ostavili dubok trag u razvoju ljudske civilizacije. Ovaj prostor raspolaže izvorima izuzetnog bogatstva i geopolitičke moći, prije svega naftom – resursom koji je temelj savremene industrijske proizvodnje, energetskih sistema i vojno-strateških kapaciteta država.
Njegov geografski položaj uspostavlja prirodnu sponu između Evrope, Amerike i Dalekog istoka, dok u duhovnom i vjerskom smislu predstavlja središte islamskog svijeta, prema kojem se usmjeravaju vjerničke emocije i identitetska pripadnost. Istovremeno, zbog svoje strateške važnosti, ovaj prostor nosi i potencijal da postane poprište globalnih sukoba širokih razmjera.
Arapski svijet raspolaže značajnim intelektualnim i vojnim kapacitetima, razvijenim trgovačkim putevima te plodnim poljoprivrednim zemljištem, što dodatno potvrđuje njegov trajni strateški, ekonomski i civilizacijski značaj.
U njegovim okvirima nalazi se Egipat, čija delta Nila stoljećima simbolizira plodnost, agrarni prosperitet i kontinuitet civilizacijskog razvoja. Tu su i Sirija i Palestina, zajedno sa susjednim područjima, prepoznatljive po umjerenoj klimi, prirodnim ljepotama i izuzetnom strateškom položaju. Mezopotamija se ističe historijskom postojanošću i hrabrošću svoga stanovništva i obiljem naftnih resursa, dok Arapski poluotok objedinjuje duhovno središte islama, jedinstveno godišnje okupljanje hodočasnika bez presedana u svijetu, te znatna naftna bogatstva.
Ovakva kombinacija prirodnih resursa, geografske važnosti i civilizacijskog naslijeđa učinila je arapski svijet predmetom trajnog interesa zapadnih sila, prostorom njihovih geopolitičkih ambicija i nadmetanja za utjecaj. Kao odgovor na te procese, u arapskim društvima se učvrstilo izraženo osjećanje arapskog nacionalnog identiteta, uz sve naglašenije isticanje historijske veličine i značaja arapske nacije i domovine.
Muhammed, a.s. – duša arapskog svijeta
Musliman, međutim, gleda na arapski svijet drugačijim očima od onih kojima ga promatra zapadnjak, i drugačijim očima od onih kojima ga promatra arapski nacionalista. On ga vidi kao kolijevku islama, ishodište njegove svjetlosti i prostor pozvan na univerzalno vođstvo.
U tom razumijevanju, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, doživljava se kao duhovna osovina arapskog svijeta, njegov temelj i simbol njegove slave. Shodno tome, arapski svijet – unatoč obilju bogatstva, moći i prirodnih darova – ostaje tijelo bez duha, lišen istinske suštine i jasnoće, ukoliko bi se, ne daj Bože, udaljio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prekinuo vezu s njegovim učenjem i vjerom.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je taj koji je uzdigao arapski svijet. Prije njega, taj svijet obilježavale su razjedinjene zajednice, zaraćena plemena, društvena potčinjenost, zapostavljeni potencijali i dugotrajno lutanje u neznanju i zabludama.
Arapi u predislamskom razdoblju nisu mogli ni zamisliti mogućnost suprotstavljanja moćnim imperijama poput Bizantije i Perzije; takva pomisao bila je izvan okvira njihovih političkih očekivanja i historijskog iskustva. Sirija, kao važan dio arapskog svijeta, nalazila se pod bizantijskom vlašću, izložena centraliziranom i despotskom upravljanju u kojem su pojmovi slobode i pravde bili praktično nepoznati.
Irak je, s druge strane, trpio posljedice pohlepne uprave, opterećen nepravednim porezima i teškim fiskalnim nametima. Egipat je u okviru bizantijske vlasti bio tretiran kao puki izvor ekonomskih koristi: njegovi resursi su sistematski iskorištavani, dok je stanovništvo, pored političke potčinjenosti, bilo izloženo i vjerskim pritiscima i progonima.
Ubrzo je, međutim, taj rascjepkani i potlačeni svijet obasjalo svjetlo islama s kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Prepoznajući stanje moralne i društvene dezorijentiranosti, Allahov Poslanik je, Allahovom dozvolom, usmjerio ovaj svijet prema obnovi i unutrašnjem preobražaju, podučivši ga Knjizi i mudrosti, tako da je ovaj svijet, nakon poslaničke misije postao nosilac islamske poruke, glasnik sigurnosti i mira, te predvodnik znanja, kulture i civilizacijskog razvoja.
U tom kontekstu nalazili su se Šam, Irak i Egipat – jezgro arapskog svijeta o kojem je riječ. Bez Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegove poslanice i vjere, ne bi postojala Sirija, Irak, Egipat, ni arapski svijet u cjelini, ali također ni svijet – civilizacijski, intelektualno, vjerski i moralno – kakav danas poznajemo.
Onaj ko se, bilo među narodima arapskog svijeta ili u njegovim političkim strukturama, odrekne islama kao temelja vlastitog identiteta, te svoju orijentaciju usmjeri prema Zapadu ili prema predislamskim obrascima arapske prošlosti; ko svoje društvene i političke poretke gradi na zakonodavstvu i ustavima preuzetim izvan islamske tradicije, ili ih zasniva na etničkoj i nacionalnoj ideji odvojenoj od islama; i ko ne prihvata Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao vođu, uzor i mjerilo – neka se slobodno vrati svojoj prvobitnoj džahilijjetskoj fazi – gdje vladaju Bizantija i Perzija, gdje je ropstvo i tiranija, gdje je nepravda i progon, gdje je neznanje i zabluda, gdje vlada nemar i besposlica, gdje je izolacija od svijeta, intelektualna dezorijentacija i civilizacijska učmalost. Jer ova slavna historija, ova raskošna civilizacija, bogata književna i kulturna baština, kao i same arapske države, sve je to plod dobra koje je donio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Iman je snaga arapskog svijeta
Islam je nacionalni identitet arapskog svijeta, a Muhammed, sallallahua lejhi ve sellem, je njegova duša, imam i vođa. Iman je snaga kojom se arapski svijet suprotstavio cijelom svijetu i pobijedio ga; ista ta snaga i danas mu je oružje i oslonac, sredstvo pobjede nad neprijateljima, očuvanja njegovog identiteta i izvršenja njegove misije.
Arapski svijet ne može se boriti protiv cionizma, komunizma ili bilo kojeg drugog neprijatelja novcem koji mu nametne Britanija, daruje Amerika ili Rusija, niti onim što daju u zamjenu za ono što mu uzimaju – crno zlato. Njegova borba je vjera, moralna snaga i duh koji ga je jednom, u isto vrijeme, suprotstavio Bizantijskoj državi i Perzijskoj imperiji i omogućio mu pobjedu nad oboma.
Ne može se boriti srcem koje voli život i mrzi smrt, tijelom koje teži udobnosti i opuštanju, umom u kojem vlada sumnja i u kojem se sudaraju ideje i strasti, rukom koja drhti, srcem ispunjenim sumnjom, slabom vjerom i neodlučnošću na bojnom polju.
Bitno je, stoga, da arapski vladari, lideri i učenjaci usađuju iman među narodima arapskog svijeta, među masama ummeta, vladarima, arapskim vojskama, intelektualcima, seljacima i trgovcima – u svim društvenim slojevima i segmentima zajednice.
Oni trebaju u njima zapaliti plamen džihada na Allahovom putu, čežnju za Džennetom, kao i prezir prema prolaznim ukrasima ovog svijeta. Trebaju ih podučiti kako da nadvladaju strasti i životne navike, kako da podnose teškoće na Allahovom putu, kako da smjelo dočekaju smrt s osmijehom na licu, te kako da prema njoj teže s žudnjom sličnom onoj s kojom leptiri lete na svjetlo.
Žrtva arapske omladine – most prema sreći čovječanstva
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je u trenutku kada je ljudska zbilja dosegla vrhunac moralnog i društvenog propadanja, a sudbina čovječanstva bila je prevelika da bi se njome bavili pojedinci uživajući u sigurnosti, bez opasnosti, gubitka ili iskušenja, sa postojećim užicima i zajamčenom budućnošću.
Ova misija zahtijevala je ljude spremne da žrtvuju vlastite mogućnosti i budućnost u službi čovječanstva i izvršenju svete misije. Bez tih mudžahida ne bi bilo opstanka čovječanstva, niti uspjeha plemenite misije. Njihova patnja na ovom svijetu – koliko god to mnogi suvremenici smatrali nesrećom – donosi blagostanje i sreću narodima; tok historije usmjerava se od zla prema dobru.
U šestom stoljeću po Isau, alejhis-selam, čovječanstvo se našlo na raskršću: ili će Arapi stupiti naprijed, izložiti svoje živote, imovinu i sve što im je drago opasnosti, odreći se svjetovnih težnji i žrtvovati vlastitu sebičnost u ime društvenog dobra – time donoseći sreću ciijelom svijetu, ili će dati prednost vlastitim strastima, težnjama i ličnim interesima nad općom srećom čovječanstva, ostavljajući svijet u blatu zablude i patnje.
Allah je, međutim, želio dobro čovječanstvu i osnažio Arape duhom vjere i požrtvovanja kojim ih je ispunio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, učinivši im Džennet i nagradu ahireta privlačnima – tako da su oni svoje živote žrtvovali za dobrobit cijelog čovječanstva. Odrekli su se svjetovnih težnji u nastojanju za Allahovom nagradom i općom srećom ljudskog roda, borili se svojim imetkom i životima na Allahovom putu, žrtvujući sve što ljudi cijene: strasti, želje, nade i snove. Činili su to isključivo u ime Allaha, i Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego su zaslužili – a Allah voli one koji dobra djela čine.
Međutim, vrijeme se, kao i onog dana kada je poslan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ponovno okrenulo, i čovječanstvo se ponovo našlo na raskršću: ili će Arapi – narod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – izaći u borbu na Allahovom putu, izložiti svoje živote, sposobnosti i težnje, riskirati udobnost, bogatstvo i sve svjetovne privilegije, te tako podići svijet iz blata i promijeniti stanje zemaljskog poretka; ili će ostati zarobljeni u vlastitim pohotama i ambicijama, natjecanju za službe i pozicije, težnji za većim prihodima, uvećanju imetka, profitu u trgovini i traženju luksuza i užitaka, ostavljajući čovječanstvo zarobljeno u močvari stagnacije u koju je tonulo stoljećima.
Svijet ne može dosegnuti istinsku sreću osim kroz napore i žrtvu muslimanske omladine, koja svojim djelovanjem oblikuje moralni i duhovni put čovječanstva. Strasti i lične težnje koje arapska omladina žrtvuje u službi uzdizanja islama, afirmacije sigurnosti i mira, te usmjeravanja ljudi s puta propasti na put spasa, predstavljaju temelj njihove civilizacijske i duhovne misije.
