Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Ali Imran, 102.)
Ovo je Božanski poziv upućen nama, muslimanima i muslimankama, u kojem nam Allah naređuje da ostanemo postojani u islamu do smrti. Postojanost i dosljednost je pokazatelj ispravnosti puta kojim se ide, ona je dokaz snage nečije ličnosti i uzrok povjerenja onih oko njega. Postojanost je put do slave i uspjeha na ovom i budućem svijetu.
Štaviše, neki islamski učenjaci, koji su se bavili temom Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza, pored osjetilnih mu'džiza koje je imao, u njegove mu'džize ili čuda koja su jasan dokaz njegovog poslanstva, ubrajaju i njegovu postojanost, dosljednost i ustrajnost na istini.
Naime, postojanost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegova odlučnost i upornost, a onda nakon svega toga, njegova neopisiva žrtva, bili su pravo čudo i značili su stvaranje i pisanje nove historije ljudskog dostojanstva i dostojanstva vjere.
No, neko može dostići najviše i najuzvišenije stepene postojanosti, požrtvovanosti i upornosti kao rezultat svojih ogromnih duhovnih i intelektulanih sposobnosti, ali da prenese skoro istu količinu žrtvovanja, postojanosti i upornosti na druge, koji nemaju iste sposobnosti, niti istu snagu duha i intelekta, i koji nisu motivirani nikakvim dunjalučkim motivima i ambicijama, na elitu i uglednike iz Kurejša koji su primili islam, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Hamze, Alije, i drugih ashaba, a koji su svoju čast, ugled i vođstvo izložili drskosti mušrika i njihovim otrovnim spletkama, bez materijalne dobiti i benefita koje očekuju, potpuno ubjeđeni u jednu jedinu riječ koju im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šapnuo u uši: ”Džennet!”, e to je jedinstveno i veličanstveno čudo.
Islam do nas ne bi stigao da nije bilo ljudi koji su ostali postojani u vremenu iskušenja
Zbog toga s pravom kažemo da islam do nas ne bi stigao da nije bilo ljudi, prije svih mislimo na ashabe, koji su ostali postojani u vremenima iskušenja i koji su bili strpljivi u vremenima nedaća i kriza. Njihova glavna svojstva u tim teškim trenucima bila su strpljivost i postojanost, pa im je Allah dao pobjedu i pomogao ih Svojim vojskama.
Naime, s početkom Hidžre u Medinu, muslimani su i dalje bili na meti svojih neprijatelja, iznutra od strane munafika i Jevreja, a spolja od strane Kurejšija i drugih mušričkih plemena.
Živjeli su na oprezu, analizirajući događaje koji su se događali oko njih, te moguće zavjere, spletke i prevare koje su ti događaji povlačili za sobom, kako bi zaštitili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i svoju državu, i kako bi spriječili neprijatelje u njihovim podlim namjerama.
Bili su oprezni do te mjere da su noć provodili sa oružjem i jutro dočekivali s oružjem, sve dok Uzvišeni Allah nije objavio ajet: ”Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.” (En-Nur, 55.) Ovaj ajet je bio radosna vijest od Uzvišenog Allaha o pobjedi i sigurnosti za muslimane, i on je promijenio njihovo stanje i povećao postojanost u njihovim srcima.
A nakon što je objavljen ajet koji muslimanima dopušta oružanu borbu protiv neprijatelja islama, Medinom se proširila vijest da se velika karavana Kurejšija, predvođena Ebu Sufjanom ibn Harbom, kreće iz pravca Šama prema Mekki, natovarena skupocijenom robom.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio je da sa skupinom ashaba presretne i zauzme karavanu, ne sluteći da će to zapravo biti povod za najvažniju bitku u historiji islama, Bitku na Bedru, kada se malobrojna skupina muslimana, koja se uopće nije spremila za bitku, borila protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja. I Allah, dželle šanuhu, pomogao je ovu malobrojnu skupinu ashaba i dao im pobjedu, nakon što su pokazali iznimnu strpljivost i postojanost u borbi za istinu.
Stoga, Bitka na Bedru nije kao druge bitke, niti su ashabi koji su u njoj učestvovali kao drugi muslimani. Naime, ashabi koji su učestvovali u ovoj velikoj bici su odabrana i odlikovana skupina, toliko da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njih rekao: ”Možda je Allah pogledao učesnike Bedra i rekao: ”Radite šta god hoćete, Ja sam vam oprostio.”
Allah, dželle šanuhu, ne bi objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ovako nešto kaže, osim za one muslimane koji su pokazali i dokazali iskrenost svoga vjerovanja i nesvakidašnju hrabrost i postojanost u borbi.
Mnoštvo je primjera postojanosti ashaba na Bedru, a jedna od njih je i primjer Sevada ibn Gazijje el-Ensarija. Naime, pred bitku na Bedru, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ravnao je safove ashaba strelicom bez oštrice na vrhu. Sevad ibn Gazijje, radijallahu anhu, odstupio je iz safa u toku njihovog ravnjanja, pa ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ubo u stomak i rekao mu: ”Ispravi saf, Sevade!” Sevad je odgovorio: ”Allahov Poslaniče, ti si mi nanio bol, a Allah te je poslao s istinom i pravdom.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Uzvrati mi, Sevade!”, i zadigao je svoju odjeću, a Sevad je pritrčao i zagrlio ga preko stomaka, a zatim ga poljubi u mubarek stomak. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je: ”Šta te je navelo na ovo, Sevade?” Rekao je: ”Allahov Poslaniče, mi se nalazimo u bici, pa sam želio da moj zadnji susret s tobom bude dodirivanje tvoje mubarek kože.” (Ibn Hišam, II/278-279.)
Subhanallah, kakva postojanost i iskrenost u srcu ashaba! Sevad ibn Gazzijje uopće nije razmišljao o predstojećoj bici, niti je imalo osjetio strah zbog mnogobrojne mušričke vojske, već je njegova briga bila da se oprosti od ovog svijeta kao šehid, i da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadovoljan sa njim.
Zatim, primjer Umejra ibn el-Hummama el-Ensarija, radijallahu anhu, koji je, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pred bitku rekao: ”Krećite, krećite, idite u Džennet koji je prostran koliko nebesa i zemlja”, izvadio hurme iz džepa i počeo ih jesti, a onda je rekao: ”Dugo je čekati da pojedem sve ove hurme”, pa ih je bacio i borio se dok nije poginuo i dok se nije okitio titulom i krunom šehida sa Bedra.
Zatim, na Dan Tebuka, ashabi su dokazali da su najbolja generacija muslimana do Sudnjeg dana. Naime, prilikom pohoda na Tebuk, Allah je vjernike iskušao velikom nedaćom, jer su ostali bez pitke vode, pa nisu mogli napraviti hranu niti piti vodu. Neki od njih su zaklali svoje deve da bi iskoristili vodu koju su deve pohranile u svojim stomacima, i bili su strpljivi i postojani želeći postići Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo.
Kada su na putu do Tebuka naišli pored nastambi Salihovog, alejhi selam, naroda, Semud, zatekli su bunareve pune vode, pa su željeli da se napiju i da naprave hranu i iskoriste tu vodu za abdest. Ali je ubrzo stiglo novo iskušenje koje je bilo još jedan test za njihovu postojanost i strpljivost. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio im je da ne piju tu vodu, niti da uzimaju abdest njome, i da ne jedu hranu koju su zamjesili tom vodom, već da njome nahrane kamile.
Ovo iskušenje slično je iskušenju Benu Izraelćana koje je predvodio Talut u borbi protiv Džaluta (Golijata), kada im je naredio da ne piju iz rijeke pored koje su prošli, ali oni nisu marili za njegovu naredbu, pa su pili iz nje osim malo njih, izgubivši na taj način i ovaj i budući svijet.
Međutim, kada su ashabi bili u sličnoj situaciji, poslušali su Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako su bili i žedni i gladni. Rezultat njihovog strpljenja i postojanosti bila je velika pobjeda, jer su se Bizantinci razbježali kad su saznali da im u susret ide muslimanska vojska.
Postojanost je način života muslimana
Dakle, ako se osvrnemo na bitku na Bedru i pohod na Tebuk, nećemo naći ništa osim ljude koji su nam svojom postojanošću i strpljenjem prenijeli Allahovu vjeru. To je put koji su slijedile generacije muslimana poslije ashaba, i to je put koji bi morao slijediti svaki musliman: njegov način života je postojanost, njegova odjeća je strpljivost, a njegov put je ustrajnost.
A kako da ne, kada vjernik zna da će neizbježno biti iskušan na dunjaluku, i da njegova postojanost na iskušenjima rezultira dostojanstvenim životom na ovom, a opraštanjem grijeha i najvećim stepenima u Džennetu na budućem svijetu.
