Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U Časnom Kur'anu, u kazivanju o Musau, alejhi selam, kada je ubio Kopta da bi odbranio svoga sunarodnika, a zatim je krenuo da ubije i drugog, nakon čega se njegova situacije pogoršala, nalazimo riječi uzvišenog Allaha: ”I jedan čovjek s kraja grada dotrča: ‘O Musa,’ – reče – ‘glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.'” (El-Kasas, 20.) A u suri Jasin u kazivanju o stanovnicima jednog grada, kada su im došli Allahovi poslanici da ih pozivaju u vjeru u jednog Boga, nalazimo ovaj ajet: ”I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: ‘O narode moj, slijedi one koji su poslani.”’ (Ja-sin, 20.)
U kontekstu ove dvije priče pronalazimo sljedeće dvije činjenice:
Prva: Kur'anski tekst ističe riječ ”čovjek” (ar. redžulun), koja označava jedinku, pojedinca ili ličnost. To je jedan čovjek koji spašava situaciju svojim ličnim osobinama i vjerom, kojeg nije uplašilo ni pokolebalo to što je on tuđinac u vlastitom narodu i što je jedinstven i usamljen sa svojim stavovima, pa on upoznaje Musaa, alejhi selam, sa zavjerom koju faraonska palača kuje protiv njega kako bi eliminirala njega i njegov poziv, i predlaže mu rješenje, a to je napuštanje grada i bježanje od zavjere koja mu se sprema.
U priči iz sure Jasin opet se spominje pojedinac koji javno izjavljuje podršku Allahovim poslanicima i poziva svoj narod da ih slijede, prkoseći otvoreno kolovođama zablude pred narodnim masama.
Uprkos važnosti timskog i institucionalnog rada, te važnosti međusobnog pomaganja u dobročinstvu i pobožnosti, ipak, našoj stvarnosti često nedostaje individualnosti, posebno u periodima velikih gubitaka kroz koje narodi prolaze, jer više ne postoji određeno tijelo odgovorno za otkrivanje talenata ili određivanje uloga.
Ovakvo stanje je prisutno u mnogim muslimanskim zemljama i ovdje se javlja potreba za intenziviranjem pojedinačnih inicijativa od strane učenih, koji moraju popuniti neke nedostatke, kako bi u dogledno vrijeme imali kvalitetan plan u kojem će se muslimanima ponuditi izlaz, a ta inicijativa često započinje i njezina iskra se zapali u pojedinačnom vjerničkom srcu koje gori od želje da pomogne muslimanima. Ovo ne znači potcjenjivanje važnosti udruženih napora i međusobne solidarnosti, niti potcjenjivanje kolektivnih inicijativa koje u svakom vremenu daju svoje plodove, već znači afirmaciju individualne uloge koja doprinosi stvaranju takvih inicijativa i koja se na njima ne zaustavlja.
Drugo: Riječ ”čovjek” u spomenutim ajetima znači pohvalu karakteristikama muževnosti (muškosti), hrabrosti, odlučnosti i plemenitosti. Dakle, on je ”čovjek” (redžulun) i to je dovoljno. Jer je muževnost posuda koja sadrži niz urođenih osobina i svojstava, poput snage, istinoljubivosti, požrtvovanosti i strpljenja.
Stoga, u obje spomenute situacije kod ”čovjeka” nije oslabila volja i odlučnost zbog prepreka koje su se ispriječile pred njim i on je prevladao teškoću udaljenosti: ”I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek”, kao i ozbiljnost i težinu situacije. Osim toga, namjera tog ”čovjeka” iz spomenutih ajeta, bila je plemenita i nije bila povezana sa ličnim interesom ili srodstvom.
U kazivanju o Musau, a.s., čovjek koji je došao da ga upozori, rekao je: ”Ja sam ti zbilja iskren savjetnik.” A u kazivanju o čovjeku iz sure Jasin, jasno se ističe njegova naklonost i ljubav prema njegovom narodu, čak i nakon što su ustali protiv njega i kamenovali ga.
Naime, kada mu je Allah rekao: ”Uđi u Džennet!”, nakon što su ga ubili, on je i tada poželjeo dobro svom narodu, rekavši: “Kamo sreće da narod moj zna, zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” (Ja-sin, 26.)
Komentirajući ovaj ajet, Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ”On je savjetovao svoj narod za života, pa im je rekao: ‘Slijedite one koji su poslani’, a nakon smrti je rekao: ‘Kamo sreće da moj narod zna…”’ (Ibn Ebi Hatim)
Katade je rekao: “Vjernika nećeš zateći osim kao iskrenog savjetnika, i nećeš ga zateći kao prevaranta.” (Et-Taberi)
Urođene osobine imaju velik utjecaj na ponašanje osobe, u negativnom ili pozitivnom smislu, bez obzira na njegovu orijentaciju. Vjera (iman) ih ne poništava, već popravlja i oplemenjuje ono što je loše, a iskorištava ono što je dobro od tih svojstava.
Stoga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ljudi su poput ruda, najbolji u džahilijetu najbolji su i u islamu, kada se pouče propisima vjere. Najbolji ljudi po ovom pitanju (tj., po pitanju vlasti i vođstva), su oni koji to najviše mrze, kad dođu na takvu poziciju, a najgori ljudi su dvoličnjaci koji pred nekima pokazuju jedno lice, a pred drugima sasvim drugo lice.” (Buharija i Muslim)
Dakle, ljudi koji su u predislamsko doba (džahilijjet) bili poznati po poštenju, muževnosti i hrabrosti, bili su takvi i kad su primili islam, i teško da ćete naći nekoga ko je primio islam i ko je posjedovao spomenute osobine, a da je bio licemjer ili munafik, osim nekolicine njih.
Zato je Allah, kada je spomenuo licemjere u suri En-Nisa’, obećavši im bolne kaznu, rekao: ”Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima.” (En-Nisa’, 146.) Nije rekao: ”Oni su od vjernika”, već: ”oni su sa vjernicima.”
Nestabilne ličnosti, ljudi prevrtljivog karaktera i loših osobina koje ih tjeraju na uzmicanje i povlačenje, nisu dostojni da nose emanet i da budu strpljivi na putu istine.
I možda ćete u ovom, kao i u svakom drugom vremenu, naći ljude koji nisu vjernici i ne nadaju se nikakvoj ahiretskoj nagradi, a koje njihova plemenitost i ubjeđenje podstiču na strpljivost i spremnost na žrtvu i odricanje, toliko da bi mnogi vjernici poželjeli da posjeduju takve osobine.
Što se tiče svijeta vjernika – kroz povijest -, naći ćete mnoštvo dobrih i plemenitih ljudi, onih koji, zbog svojih izvanrednih osobina, imaju usku vezu s prvim značenjem riječi ”čovjek”. Oni su vlasnici pozitivnih inicijativa i oni imaju najviše prava na njih, tako da jedan od njih vrijedi koliko ogromna skupina ljudi, kao što je Allah, dželle šanuhu, rekao za Ibrahima, alejhi selam: ”Ibrahim je bio ummet.” (En-Nahl, 120.)
